Objavljeno u časopisu Književna republika, prije toga prezentiran na skupu HDP-a o V. Zuppi, u čast njegova 70-og rođendana, 2010.

10 godina poslije

U posljednjem desetljeću prošloga stoljeća, u vrijeme kad Hrvatska kao nacionalno zatvorena i konzervativna zemlja preko masovnog poticanja osjećaja nacionalnog jedinstva razvija „duhovnu obnovu“, kultura se uglavnom označava postupcima spektakularizacije[1] a glavni saveznik takve kulture je njezina ideološka, financijska i svaka druga ovisnost o državi tj. vlasti. Vrijeme je to u kojem kultura bez dodatka ideološki i nacionalno zapravo nije važna a budući da nije važna nije joj niti potrebna kulturna politika. Sam Zuppa kaže: Kultura je bila postavljena u poziciju u kojoj je bila produktivno nemoguća[2]… sve je zapravo bilo napravljeno da kulturna politika ne bude moguća, a da država postane središnji intelektualac, odnosno jedini intelektualac. Država je mislila za sve svoje politike, pa i za kulturnu politiku. Isto misle i drugi teoretičari s područja kulturne politike govoreći o kulturi kojoj ideologija uvijek vrši probir i uspostavlja vrijednosti sustav.[3], pa konzekventno tome dolazi do pojave kulturalne amnezije (koja je) jedna od najgorih posljedica „duhovne obnove“ devedesetih.[4]

Prirodno je da se tijekom toga razdoblja na više razina izvan vladajućih krugova u kulturi postavljalo pitanje: Na koji je način „prevesti“ Hrvatsku u autonomnu, modernu i europsku državu koja teži nadnacionalnoj kulturi?

Jedan od odgovora ponudio je Vjeran Zuppa, objavivši u Zarezu svoj strateški kulturno-politički traktat Bilježnica – Izvještaj u par crta za projekt kulturna politika RH 2000-2004. Nastala uoči trećesjećanjskih izbora kao jedna od posljedica izvjesnog buđenja, uglavnom alternativne i slabo financirane hrvatske kulturne scene, po svemu sudeći, trebala je postati i osnovom za kulturnu politiku nove vlasti. Mnogi su mislili da je Bilježnica u stvaripledoaje budućeg ministra kulture jer u programatskom smislu predstavlja sažetak onog najboljeg iz najboljih tradicija europske kulturne politike i jer se od Zuppe očekivalo da postane hrvatski Malraux. Na našu žalost nije bilo tako: Bilježnica je ostala nacrt kulturne politike koji „bivši“ nisu razumjeli te se njome nisu niti bavili (jer su se od tada bavili razlozima pada s vlasti i strategijom ponovnog osvajanja iste), proglasivši naknadno Bilježnicu nacrtom nacrta. Iako je po svojoj ideji Bilježnica duboko socijaldemokratka, nova (socijaldemokratska) vlast, unatoč tematskim raspravama koje je Bilježnica potakla i brojnim reakcijama kulturnih djelatnika i umjetnika, nije ju usvojila. Dapače, proglasila ju je fikcionalnim predloškom i utopističkim programom čovjeka koji voli zanovijetati bez preuzimanja odgovornosti tj. funkcije ministra. Socijaldemokrati, koji nažalost pate od nedostatka vlastitog povijesnog identiteta[5], nisu reagiralli na Zuppin izazov i svoj lijevi mentalitet nažalost nisu artikulirali bitnijim djelovanjem u smjeru kulturnih politika. Osim ako kulturnim djelovanjem ne nazovemo snažan početak Vujićeva mandata prijedloga razvoja kulturne politike, koji u prosincu 2001. Rezultira dokumentom naslovljenim kao Strategija kulturnog razvitka Hrvatske.[6]Nastala u skladu s Vujićevom idejom da ljudi čine i kulturni identitet i kulturni totalitet[7], iako pravilno definira ciljeve i instrumente kulturnog razvoja Hrvatske kao jednog od osnovnih elemenata cjelokupnog razvoja Hrvatske[8], ali u trenutku svog izlaska pred javnost, taj je dokument u nekim segmentima nažalost već zastario te biva unatoč prihvaćanju u Saboru 2002. – zaboravljen.

Vratimo se Bilježnici: Dok je većina unutar i izvan SDP-a optuživala Zuppu (a neki to rade i danas) da je htio biti vrhovni instruktor hrvatske kulturne politike bez preuzimanja dužnosti i odgovornosti, Antun Vujić, autor propalog projekta Strategije, pokazao je prema Bilježnici sve, samo ne naklonost, pokazavši u naknadnoj interpretaciji dokumenta i zavidno nerazumijevanje: U svojoj Bilježnici Zuppa je tražio ustavno garantiranu “državu kulture”, a ja sam tražio zaštitu kulture od države, Zuppi je ključ kulturne politike bio u pameti ministra a ja sam držao da kultura mora biti nezavisna od te pameti. Zuppa je prezirao ministra u funkciji “škrtog blagajnika”, a ja bih ga prezirao u funkciji imperatora. Koncepcije su prilično oprečne. [9]

To su ujedno i razlozi zbog kojih Zuppa, unatoč mišljenju mnogih, ostaje gotovo potpuno bez utjecaja u hrvatskoj kulturi, ako kao utjecaj ne uzimamo epizodu na čelu Vujićevog Vijeća za scensku umjetnost iz kojeg se sam izbacio ujesen 2002., što se u velikoj mjeri dogodilo i zahvaljujući (mome) sukobu u HNK koji je baš za kulminaciju imao objavu Zuppine ostavke na članstvo u Vijeću i to u formi otvorenog pisma Vujiću.

Kako su sve relevantno strukturirane strategije u hrvatskoj kulturi od 1990. do danas bile samo sanje, a Zuppa eto, nije htio postati Malraux[10], na to je mjesto uskočio Biškupić i nažalost ostao ministrom kulture u čak tri mandata. S njim je hrvatska kulturna politika preuzela pretežiti broj tonaliteta koji izviru iz samog središta socijalne politike koja se zaplela u kulturnu[11].

Danas su zato i dalje neki skloni tvrdnji da je Bilježnica u stvari fantom i da je izvan novinskog članka u tjedniku Zarez niti nema, te da je sve rezultat kolektivne fikcije koju je pokrenuo baš – Zuppa. No, iščitavajući danas njegovu Bilježnicu, ne može joj se oduzeti – uz veliku ulogu u razvoju kulturnog diskursa u posljednjih 10 godina u Hrvatskoj i – frapantna aktualnost. Naime, uz neke male preinake koje zahtijeva ta vremenska distanca, Bilježnica bi i te kako mogla poslužiti kao izazovan predizborni program budućeg ministra kulture RH kojem će europski i nadnacionalni odnos prema kulturi biti u središtu pažnje više nego očuvanje vlastitoga mandata.

Jer Hrvatska danas, unatoč vrijednim pokušajima prezentiranim tijekom posljednja dva desetljeća, nema nikakvu strategiju kulturnog razvitka: aktualna kulturna politika u svojem se trećem mandatu najviše bavi zaštitom spomeničke baštine i ulaganjem u kapitalne objekte. Način provođenja kulturne politike ministra Biškupića nužno je beskonfliktan i lišen svake analitike i evaluacije, te se može reći da i dalje dominira spomenuta nacionalna kultura spektakularizacije, bez relevantnoga dokumenta koji bi takvu kulturnu politiku nadahnuo i vodio. Kulturna politika se svodi samo na dva elementa; kadroviranje i financiranje po načelu defaulta, difuznosti i političkog klijentelizma na kojem počiva djelovanje današnjih Kulturnih vijeća, nasljednika toliko isticanog dostignuća bivšeg ministra Vujića za kojeg je Bilježnica i danas predstavlja – fikcionalni predložak za rijetka medijska istupanja.

Danas, čak i više nego prije deset godina Bilježnica ne pokazuje nikakve simptome utopijskog poremećaja, baš suprotno: uz malo truda, mala ali jaka ekipa znalaca i entuzijasta mogla bi je vrlo brzo postaviti na noge. Neki su elementi u njoj upravo nasušnji: prvenstveno teza da je kulturna politika kao licentia politica politike, što prevedeno u duh republikanizma znači odvajanje Države i društva ili proces u kojem Država postaje – asistent društva, a kultura unutar njega – glavni generator njegovih promjena. Zvuči rizično, za neke čak i opasno, ali nakon tri mandata ministra Biškupića – jedino moguće.

Literatura

• Dragojević, S. (2006.); Kulturna politika: europski pristupi i modeli, doktorska disertacija, Sveučilište u Zagrebu – Fakultet političkih znanosti
• Klaić, D. (1997.); Reform or Transition, Theatre Institut Neederland, Amsterdam
• Zlatar, A. (2008.); Prostor grada, prostor kulture, Naklada Ljevak, Zagreb
• Zuppa, V. (2000.); Bilježnica, Zarez, Zagreb
• Zuppa, V. (2007); Ispruženi jezik, Antibarbarus i Feral Tribune
• *** (1998); Kulturna politika RH – Nacionalni izvještaj, Ministarstvo kulture RH, Zagreb
• *** (2003); Strategija kulturnog razvitka, Ministarstvo kulture RH

Bilješke

[1] Više u A. Zlatar: Prostor grada, prostor kulture – eseji iz kulturne politike

[2] Zuppa V. , Ispruženi jezik, 170.

[3] Dragojević S., Kulturna politika: europski pristupi i modeli, 24.

[4] Zlatar A., Prostor grada, prostor kulture, 31.

[5] Zuppa V., Ispruženi jezik, 29

[6] Rad na strategiji kulturnog razvitka započet je 2000. godine kao polazište Konferenciji o strategiji kulturnog razvitka održanoj u Trakošćanu 16. i 17 ožujka 2001., a objavljena je kao publikacija Strategija kulturnog razvitka. Nacrt (Biblioteka kulturni razvitak, knj. 1, Zagreb 2001.) Dopunjeno izdanje objavljeno je pod naslovom Hrvatska u 21. stoljeću. Kultura, u izdanju Ureda za strategiju razvitka Republike Hrvatske u prosincu2001. Kao dokument, prihvatila ga je Vlada RH i Hrvatski sabor u siječnju 2002.

[7] Vujić A., Od kulturne promjene do kulturne strategije,Strategija, str. 14.

[8] Biserka Cvjetičanin, Hrvatska kulturna politika i strategija kulturnog razvitka nisu zastarjele. Intervju za Vjesnik, 8. listopada 2003.

[9] Vujić, O luli i nuli, blog www.vaseljena.com

[10] Vujić, isto.

[11] Klaić D. , Reform or Transition, 3.