Sve je počelo čuđenjem. Na sceni Hrvatskog narodnog kazališta sjajni redatelj i nastavnik na Akademiji za kazališnu umjetnost Kosta Spaić vodi probu Shakespearove “Mjere za mjeru”, a u mraku praznog gledališta sjede dvojica studenata prve godine režije i prate njegov rad. Scena je prazna, gola i samo je vodoravno siječe jedna dugačka, ali vrlo niska stepenica. Iz dubine dolazi glumac, poskoči niz stepenicu, dođe do proscenija i udahne da bi započeo s tekstom. Kosta ga prekida i vraća na početak vičući: “Nije dobro! Ponovi!”

Glumac se vraća u dubinu scene i ponovno krene prema prosceniju, živahno preskočivši stepenicu.

“Nije dobro! Ponovno!” viče Kosta. I tako pet puta, a dvojica studenata tonu sve dublje u mrak gledališta ne razumijevajući o čemu se radi. Jedan od njih već pomišlja da je zalutao na studij režije, jer zaista nema pojma zašto redatelj zahtijeva beskonačno ponavljanje sasvim uobičajenog glumačkog izlaska na scenu, a još nije izgovorena ni jedna riječ teksta.

Taj sam student bio ja, budući filmski, televizijski pa i kazališni redatelj i nastavnik režije na Akademiji.

Što Kosta hoće i zašto ništa ne objašnjava? Kosta naglo ustaje i viče: “Što radiš? Glumac sam mora osjetiti svoju pogrešku! Pred tobom je sasvim mala, plitka stepenica, a ti je preskačeš kao da je visoka najmanje jedan metar. Demantiraš prostor i onda je to neuvjerljivo! Kako ćeš uvjeriti gledatelje, kad već prije nego si otvorio usta, plasiraš laž!” DEMANTIRAŠ PROSTOR!

Rečenica koju sam zapamtio za čitav život. Rečenica koja je obilježila moj pristup studiju režije.

Ako je čuđenje kći neznanja, a majka znanja, ako je neznanje bliže istini nego predrasuda, kako kaže Diderot, koja je temeljna dilema studenata i nastavnika svih umjetničkih škola na svijetu?

1968. godine, kao apsolvent Akademije za kazališnu umjetnost u Zagrebu, snimio sam svoj prvi igrani film “Gravitacija ili Fantastična mladost činovnika Borisa Horvata”, nedugo zatim prijavio ga za diplomski ispit i tako postao prvi hrvatski redatelj u povijesti koji je diplomirao s filmskim radom. To razdoblje Akademije obilježilo je troje velikana hrvatskog filma Ante Babaja, te Nikola i Radojka Tanhofer, koji osnivaju Odsjek za filmsku umjetnost s katedrama za režiju, snimanje i montažu. Njihovim dolaskom, Akademijin nastavni program obogaćen je novim znanjima i iskustvom, ali i više od toga, promijenjen je duh Akademije. Na temeljima male škole zavidne intelektualne i pedagoške razine, ali gotovo u cijelosti orijentirane prema zatvorenom kazališnom krugu, nastaje buduća Akademija dramske umjetnosti koja će postupno promijeniti strukturu hrvatske kinematografije, koja će prihvatiti suvremena medijska strujanja, koja će unijeti novi dah kreativne osobnosti u kulturni život čitave sredine.

“Gravitacija” je bila samo mali znak i nagovještaj ovih promjena. Ali osobno iskustvo studenta, promjena konzervativne sheme dotadašnjeg ustaljenog edukacijskog procesa, odigralo je značajnu ulogu u mojem kasnijem nastavnom radu sa budućim generacijama studenata. Posebno u dijelu pedagoškog rada, u kojem je nužno spoznati granicu između prijenosa profesionalnog znanja i individualnog, gotovo emocionalnog pristupa pojedincu. To i jest temeljna dilema svih umjetničkih škola. Što te može naučiti, a što te ne može podučiti niti jedna umjetnička škola na svijetu?

Pišući scenarij, knjigu snimanja, obavljajući pripreme, snimajući i montirajući “Gravitaciju”, zapravo svoj prvi studentski, ali i profesionalni filmski rad, vrlo brzo sam spoznao samoću filmskog redatelja. Od nadahnuća do izbora teme, od filmske priče do svakog pojedinog kadra, od rakursa do ritma sekvenci, sve je tvoja odluka, tvoj izbor. Možeš saslušati niz pametnih i prijateljskih savjeta, možeš primjeniti naučene dramaturške recepte, možeš koristiti tajne i trikove zanata, možeš biti odličan učenik, ali tvoje je djelo slijed samo tvojih emocija, samo tvog duha. Tvoja osobnost diktira stil djela, a tvoja nadarenost njegovu vrijednost. Prva i najveća zabuna velikog dijela studenata umjetničkih škola jest vjera da će školovanjem postati dobar redatelj, glumac, slikar ili glazbenik. Mnogi ostaju zbunjeni, ogorčeni i razočarani kada ustanove da ih nitko na školi ne može podučiti darovitosti, da škola nije jamstvo za dobar film, dobru sliku ili kompoziciju. Jer škola je samo pretpostavka, znatno olakšanje, dobar temelj za nadarenog pojedinca. Ona je opismenjavanje, a onaj koji te uči pisati, ne može ti jamčiti da ćeš napisati dobar roman. Ali, ako u tebi postoji potencijal, može ga prepoznati, razviti i znatno pomoći.

Može li ti studij filmske umjetnosti na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti pomoći da napraviš dobar film i kako?

Bio sam student zagrebačke Akademije, sad sam nastavnik, a pet sam godina s povremenim prekidima predavao filmsku i televizijsku režiju na UCLA (University of California Los Angeles), filmski i televizijski sam redatelj s velikim iskustvom i mogu s mnogo pouzdanja reći da zagrebačka Akademija danas pruža znatne mogućnosti u obrazovanju svojih studenata. Četiri godine stjecanja teorijskih i povijesnih znanja iz područja umjetnosti, svladavanje filmskog jezika i gramatike, učenje specijalističkih tehnologija poput snimateljske ili montažerske, vrlo mnogo praktičnih filmskih i televizijskih vježbi, te rada s glumcima i, ono što smatram najvrednijim, mali broj studenata, ali veliki prostor za individualni rad s nastavnicima. Međutim, kao svaka umjetnička škola, zagrebačka Akademija pruža svojim studentima mnogo slobode pa je osobna zainteresiranost svakog pojedinca mjerilo prema kojem će koristiti pogodnosti i prilike koje mu se pružaju. A prilike su iznenađujuće i brojne.

Za moju generaciju službena nastava iz filmske režije nije još postojala. Učili smo zanat asistirajući već etabliranim filmskim redateljima, družeći se sa filmskim fanaticima, sjedeći u Kinoteci i do iznemoglosti gledajući filmove američkih klasika i francuskog novog vala, učili smo čitajući stranu literaturu i pišući eseje i kritike po časopisima. Smišljali smo na desetke filmskih priča i scenarija. Ali Akademija je bila središnje mjesto našeg sazrijevanja i zalog naše buduće profesionalnosti. Primjenjivali smo i znanja stečena uz kazališne redatelje Kostu Spaića, Boška Violića, Joška Juvančića, Georgija Para te uz pisce poput Ranka Marinkovića.

Vrijeme studiranja na Akademiji bilo je ne samo vrijeme učenja već i osvještavanja. Zanat nauči i prosječan učenik, ali to kako osvijestiti vlastitu kreativnost, to je polagan i vrlo složen proces. Premda dolazi iz onog drugog, kazališnog svijeta, pouka iz Kostine rečenice ” DEMANTIRAŠ PROSTOR! ” otvorila je potpuno novi put u mojim razmišljanjima o filmu. Ona je utemeljila moj pristup “Gravitaciji”, a mnogo kasnije, u nastavničkom djelovanju, pomogla mi je da shvatim značaj individualnog rada s pojedincem. Zanat je važan u svakoj profesiji, posebno filmskoj. Ništa manje nije važna pomoć koju možeš pružiti studentu u osvještavanju njegove osobnosti, u suvislom formuliranju ideje, u ohrabrenju darovitosti, u discipliniranoj slobodi izraza.

Svaki student umjetničke škole buntovnik je s razlogom, a svaki nastavnik ekvilibrist s pravom na pogrešku. Student se buni što je osuđen na stvaralačku samoću i ta je spoznaja vrlo teška. Posvuda traži krivce, uobičajeno optužuje školu, program, nastavnike. Nastavnik ekvilibrira između obveznog programa i potpuno različitih individualnosti, od kojih svaka traži poseban poticaj. Zahtjevan posao koji traži odricanje od vlastitog kreativnog puta u korist tuđih ideja, tuđe osobnosti. Nije dovoljno samo prenošenje znanja i iskustva, kao što nije primjereno ni kloniranje na svoju sliku i priliku. Česte su i zamjene uloga; nastavnik je na umjetničkim školama uobičajeno i stvaratelj u životu, pisac, slikar, glazbenik, redatelj koji je po prirodi buntovan, a student sazrijeva ekvilibrirajući između kreativnosti i prosječnosti.

Na tom neobičnom i delikatnom odnosu ekvilibrista i buntovnika, s povremeno zamijenjenim ulogama, temelje se sve umjetničke škole na svijetu. A cilj nije međusobna pomirba, idealni sklad. Cilj je znanje i djelo. Istina i Ljepota.