Jutarnji list, 25. VIII. 2010.

Kada se svakog 25. kolovoza u Dubrovniku spusti festivalski stijeg niz Orlandov stup i dodijele istoimene nagrade,  izgovaraju se i pišu po inerciji komentari od „krasno“ do „nikad gore“, a mi znamo da nam se dogodine u srpnju spremaju nove Dubrovačke ljetne igre. Rijetko tko se pri tom sjeti  daleke 1933. kada se u povodu svjetskog kongresa PEN-a pred Kneževim dvorom prikazivala Gundulićeva „Dubravka“ i kada se po prvi puta probudila ideja o velikom festivalu koji će afirmirati Dubrovnik kao kulturno središte ovog dijela Europe. Šteta je doista da ta  povijesna režija Tita Strozzija nije do danas ostala zaštitni znak ceremonije otvaranja igara, kao što je to slučaj s neizostavnim Hofmanstahlovim Jedermannom na Salzburškom festivalu.

U toj nadahnutoj viziji početne faze jugoslavenske kulturne politike svoj su san ostvarili Marko Fotez i Branko Gavella, a nastavili su ga sanjati velikani poput Stupice, Tanhofera, Habuneka i Spaića. Trebalo je proći samo desetljeće od prvoga festivala 1950., pa da Igre doista postanu najprestižnija i najkvalitetnija jugoslavenska manifestacija. Danas, u zemlji koja nema nikakvu kulturnu politiku, one, usprkos znatnim državnim subvencijama i velikoj podršci ministra Biškupića više nemaju ni približan nacionalni značaj kakav su imale u Jugoslaviji. Nemaju ga jer su u tranziciji propustile reformirati skup i zastario model koji se danas čini olinjalim reliktom davnih vremena. Igre su, s pet milijuna državnih kuna, drugi najveći korisnik državne subvencije iza zagrebačkog HNK, ali zahvaljujući netransparentnosti financijskog vođenja Igara nije moguće niti upornim istraživanjem doći do modela raspoređivanja tih, ali i onih gradskih sredstava koje iznose dodatnih pet i pol milijuna.

Da mu je do izvrsnosti a ne do inertnosti, „svojih“ pet milijuna mogao bi ministar Biškupić prebaciti primjerice na nezavisnu kulturu kojoj je u ovoj recesijskoj godini najviše i oduzeto, iako ona u nekim svojim segmentima bolje u svijetu predstavlja Hrvatsku od mnogih subjekata nacionalne kulture. Pri tom bi gradu Dubrovniku bilo i te kako važno održati svoj Festival živim. Po posljednjim istraživanjima, Dubrovnik je najrazvijenija jedinica lokalne samouprave u Hrvatskoj, pa kad se mudro dosjetila povećati socijalna davanja, neka poveća i kulturna! Ova teza će mnogima zazvučati blasfemično, ali ne bi bilo prvi put da na model financiranja Igara neposredno utječu teške ekonomske prilike. One su primjerice bile ključne i za perjanicu francuske kulture, avignonski festival, kada se 2003. godine,  57. manifestacija po redu morala -  otkazati! Uz puno buke i bijesa sa svih strana, obnovila se i u novom ruhu zasjala još jača i bolja nego ikada.

Naime, Dubrovačke ljetne Igre ponašaju se poput svakog mastodonta na koji tužna hrvatska stvarnost nema nikakva utjecaja, osim što za sve skromniji program dobivaju isti (velik) novac. Iako se u Hrvatskoj od raskida s Jugoslavijom izgubilo ili promijenilo sve što miriši na nju, tvorci programa Igara drže se i dalje ključnih polustoljetnih odrednica zastarjelog modela organizacije koji se bazira na danas teško ostvarivoj ambijentalnosti i preskupom okupljanju skupog Festivalskog dramskog ansambla. Kao što znamo, današnja  dubrovačka politička elita nema snage zbog Igara i njihove ambijentalnosti maknuti na 45 dana ugostiteljstvo s dubrovačkih trgova. No, za neke to ipak ne važi jer ovogodišnji estradno-turistički biseri (koji su se baš lijepo hrvatski nazvali) „Red Carpet show“ i „Funky party“ mogli su, i to uz savršene tehničke uvjete, biti odigrani pred Kneževim dvorom, a npr. Mozart ili Gundulić se na istom mjestu ne daju niti zamisliti. Što se tiče Festivalskog ansambla, njega je početkom pedesetih nametnula ideja samog repertoara čije su glavne odrednice postali Držić i Shakespeare, pa je za njih  trebalo skupiti doista ponajbolje glumce od Vardara pa do Triglava. Problem je u tome što on odavno nije reprezentacija hrvatskog glumišta, u njemu se još samo pojedinci mogu nazvati rasnim reprezentativcima hrvatskog teatra.

Pa ako se ministru ne sviđa ideja spašavanja nezavisne kulture koja širom Hrvatske grca u mukama, tih pet milijuna mogao bi preusmjeriti na pametnu reformu organizacije Igara, ali i na iniciranje izgradnje Dubrovniku nasušno potrebnih prostora koncertne dvorane i ljetne pozornice. Da se baš ne odustane od svega dobroga iz  bivšeg modela organizacije, sve bi se te skupe novotarije mogle začiniti i danas nezamislivim šarmom davne 1949. kada se uz pomoć radnih brigada i omladine u parku Gradac sagradila ljetna pozornica s 1200 mjesta.

Paradoksalno zvuči činjenica da su stalne financijske krize tradicionalna trajnost Igara od samih početaka, one su uistinu bile umjetnički najjače u vremenima kada im se financijska kupola najviše tresla. Prva kriza je buknula već na drugim po redu Igrama, kada su dotacije grada i države bile manje od vlastitog prihoda igara, pa te godine čak nije bilo moguće tiskati plakate! I šezdesete su godine bile krizne, ali usprkos tome u Dubrovniku je nastupio tada slavni „Piccolo teatro“ iz Milana, londonski „Old Vic“ i broji svjetski filharmonijski orkestri s dirigentskim zvijezdama poput Karajana na čelu. Baš su u tom razdoblju Dubrovačke ljetne igre definitivno osvojile svoje mjesto na europskoj i svjetskoj festivalskoj karti i pri tom ugradile u kulturni identitet bivše države barem milijun kvadrata dubokih temelja. No, sezone i dalje završavaju s deficitima koji se povremeno pokrivaju izdašnim financijskim injekcijama direktno iz Saveznog izvršnog vijeća, a ideja samoupravnog socijalizma spojena s jakom dozom bratstva i jedinstva, dovodi do toga da Igrama upravlja Vijeće s čak 33 člana iz čitave Jugoslavije.  Tada se dogodio mali, ali značajni eksces. Nakon prvih glasnih  prigovora o nesuvremenosti Igara, njihovoj  okoštalosti  i oglušenosti za tadašnje europske kazališne trendove, zapitali su neki poput Hamleta: igrati ili ne igrati Becketta? Taj virus živ je i danas jer odgovora na pitanje: klasika ili suvremenost – nema.

Nakon 1970. dogodio se i u Dubrovniku proljećarski rez, pa se financiranje Igara iz Beograda prebacuje Hrvatskoj i Dubrovniku, kola kreću nizbrdo sve dok se (uskoro razjureno) rukovodstvo na čelu s čeličnom lady Fani Muhoberac nije dosjetilo Heureke – na svaki dinar Općine Dubrovnik i svaki dinar ostvaren vlastitom zaradom dodao se još jedan dinar iz Zagreba, što je Igrama donijelo polet i sigurnost. Sve ostalo je legenda: i Goldonijeva „Kafetarija“ u režiji Tomislava Radića kao jedna od najuspješnijih i najdugovječnijih predstava Igara i dvije Parove režije Krleže: „Cristofor Columbo“ izvođen na vjernoj kopiji broda Santa Maria i „Aretej“ kao valjda jedna od najčudesnijih predstava u povijesti našeg teatra. To je zlatno doba Igara i takvi vrhunci nisu nikada više dosegnuti jer je tada, kao i na velikim festivalskim pozornicama širom Europe vladao slavljenički duh u kojem je izvrsnost, a ne rutina bila jedini kriterij. Naime, po strogim europskim kriterijima uspješnog festivalskog menadžmenta, svaki veliki festival mora ispunjavati visoke kriterije Autentičnosti, poštivanja Tradicije, Gostoljubivosti, Tematičnosti i Simboličnosti. Onda, u sedamdesetima je sve to doista i bilo ispunjeno, dok je danas, jalovim osuvremenjivanjem po svaku cijenu, ugrožena i tradicija i simboličnost Igara, njihova tematičnost, a jednako tako i njihova autentičnost. Simboličnost doista čine Knez na taraci od Sponze i Linđo ispod iste tarace, Gotovčeva Himna slobodi  i Vojnovićev Orsat. Bilo što od toga maknuti samo je dokaz neznanja o vlastitoj važnosti. Ali i puki nedostatak gostoljubivosti. Što se nje tiče, tu bi valjalo citirati Kostu Spaića, kojeg sam  jednom upitala o niti vodilji u njegovom kreiranju dramskog programa sedamdesetih. Rekao mi je nezaboravnu, po svom običaju kratku i ubojitu rečenicu: Želio sam proizvesti duševni mir u ljudima. I u ovima na sceni i u onima u publici.

U okvirima tog teško dosegljivog duševnog mira trebali bi se i danas odvijati program Igara. Sladokusci s više ambicija u pravcu duševnog mira, voljeli bi na igrama vidjeti i operu, ali to je tema za neka druga, sretnija vremena kada Hrvatska neće više biti, kako to njezin opozicijski lider slikovito veli  – „svjetionik s ugašenim svjetlom“ – Kulture.

Možda će tada Dubrovnik, baš kao i njegov škotski parnjak Edinburgh (čiji ljetni Festival pridonosi ekonomiji Edinburgha sa 125 milijuna funti, te osigurava radna mjesta za 4000 ljudi u cijeloj Škotskoj) biti kao i prije mjesto odvijanja velike proslave, a ne mjesto u kojem se producira predstava čija kritika u jednim dnevnim novinama nosi naslov „Glumci i Gogoljev Revizor uhvaćeni u zamku jeftinog seksa“. To samo govori da se to mjesto udaljilo miljama i desetljećima od duševnog mira o kojem je zborio veliki Kosta, a previše približilo škercu bockave dubrovačke udruge Nazbilj u kojem se za puno toga u Dubrovniku kaže:  Idemo dalje! Tonemo dublje!

Usput, kad već nismo zadržali Strozzijevu ideju Otvaranja s Dubravkom „prid Dvorom“, upravo njihov agilni voditelj Srđan Kera, koji, kao maškarani meštar „uvijek nekome u Gradu skalava gaće“, bio bi  sljedećeg srpnja pravi as za kreiranje toga svečanog ceremonijala.