‘Osuđena na neizbježivu smrt nakon samo nekoliko minuta ili nekoliko sati života, predstava će ipak moći oživjeti zahvaljujući raznolikom teatrografskom materijalu’ (1991:94) piše Nikola Batušić u svojoj monografskoj knjizi Uvod u teatrologiju.

Upravo se odnosom smrti i života bavio čitavog svog radnog vijeka, pa tako -kako sam kaže- i zaustavljanjem prolaznosti (1991:94).

***

Nije lako biti povjesničarem kazališta[1]. Okrenut si sjećanjima, uspomenama. Materijal o kojem pišeš velikim ti dijelom izmiče, jer – više ga nema. Prošao je. U nekom je drugom prostoru, dakle, izmješten. Preoblikovan u sjećanja mnogih ljudi, u poneki zapis; a kad je zapis i digitalne prirode ovisan je o spremnosti, znanju, poziciji onoga koji snima, bilježi, a ne više o vještini samih izvođača.

Teatar je naslonjen na sjećanje.

Istovremeno se povijest kazališta i teatrologija uopće, ističe Batušić, bavi životom u svoj njegovoj mnogostrukosti, višeslojnosti, neuhvatljivosti. ‘Teatrologija je znanost o životu’ (1991:95) – često je akademik Batušić citirao Heinz Kindermanna, te isticao kako upravo stoga teatrologija podrazumijeva golem dijapazon znanstvenog proučavanja.

Teatar je smrtan i baš zato se, pišući o teatru, opisuje život u njegovoj sveukupnosti: običaji, navike gledatelja, pisaca, glumaca; odnos spram simboličkog, propituju se antropološke, estetske, poetičke pozicije. Opisuje se dominantni svjetonazor, politička situacija. O-pisuje, okružuje se život.

To je paradoksalno, baš kao što su mnoge važne stvari paradoksalne. Teatrologija, naime, spaja mnoge udaljene okolnosti i upozorava – kako bi rekli zagovornici paradoksalne logike – kako i ‘a’ i ‘ne-a’ može bivati u jednom. Upućuje na dihotomije na kojima je temeljena naša kultura.

Kako to Batušić čini?

Kao i svaki borac protiv zaborava – prateći tragove, tragajući za otiscima, hodajući po tragovima onih koji su nekada živjeli intenzivno, osjetilno, u ‘sada’.

***

Nikola Batušić je dakle osoba koja se na nekoliko razina bavila dvojnošću, spajanjem udaljenih okolnosti, nastojeći uspostaviti svojevrsni concordia discors. Navest ću nekoliko primjera za navedeno:

*Kao prvo – Nikola Batušić bio je uporan posrednik između svijeta teatra nekada i danas.

** Bavio se čitavog života područjem koje nužno insistira na dva (Janusova lica) u jednom (životnost i smrtnost, npr.) no i u njegovom načinu prilaska teatru vidljiva je navedena zavodljiva dvojnost: radio je uporno, bez vatrenih istupa, no njegov je znanstveni Eros bio izuzetno naglašen. Nosio je ustrajnost, plam trajnog karaktera, mada se nije eksplicirao strasnim gestama.

Nitko tko nije sjedio po bibliotekama ili arhivima neće znati u kojoj je mjeri Eros prisutan baš u tim upornim, tihim radnjama, koliko je uzbuđenje kada se nakon tjedana i tjedana rada uočavaju protuslovlja života, nedosljednosti zapisivača. Naime, u arhivima se očekuju stara znanja, zaključene priče a zapravo izlazi pred čitača prostor svjedočanstva s nepreglednim proturječjima. Uvjerena sam kako je akademik Batušić bio toga iznimno svjestan.

Mada se bavio teatrom, djelatnošću ili bolje rečeno zonom koja voli snažne ali kratkotrajne efekte, Batušić je bio znanstvenik koji neprekidno radi ne podliježući izazovu ‘snažnog efekta’.

Ni Batušićeve analize dramskih djela nisu bile izgledom eruptivne naravi.

On je bio prvenstveno posrednik koji nije pokazivao strastvenost tumačeći dramski tekst, njegov je plam i ovdje bio onaj stabilne prirode, uravnoteženi plam koji traje, ne izgara naglo niti brzo.

*** Nikola se Batušić prvenstveno bavio tekstovima koji su rekonstruirali prošlost: dramama, izvedbama, estetikama. No, istovremeno je pisao i osvrte o suvremenom teatru (časopis Republika npr.).

Možda baš zbog te naglašene pozicije povjesničara, Batušića se nije primjećivalo kao nekoga tko je u mogućnosti anticipirati budućnost teatra.

No, svaka iole ozbiljnija analiza njegova rad uputit će upravo na navedeno: akademik Batušić bio je osoba koja je itekako jasno i točno anticipirala budućnost teatra. Potvrđujući i na ovom planu da je riječ o iznimno rafiniranom karakteru – Batušić nikada tu svoju osobinu i sklonost nije izrijekom isticao, ali njegovu svijest o vezi prošlog i budućeg možemo prepoznati ukoliko pažljivo pročitamo retke njegovih knjiga. Tako piše: ‘tek ako gledamo prošlost – možemo smjestiti sadašnjost ili naslutiti budućnost’ (1991:120).

***

Obično se potezima otpora bilo kojoj dominantnoj struji pripisuju burne akcije. Također se čvrstom, snažnom stavu pripisuje šaka, sila, ili – u najmanju ruku – puno buke.

Posjednici tihih glasova obično se doživljavaju onima koji plove niz struju. Oni koji ne dižu glas, ne viču, ne apeliraju, ne lupaju šakom o stol – bit će da ništa bitnog ni ne čine. Tako naime mnogi manje analitični promatrači mogu vidjeti svijet.

Upravo je Nikica Batušić primjer za suprotno. Njegov je način bio miran, djelovao je gotovo nevidljivo, nije proizvodio buru u čaši vode. Valovi koje bi on isprovocirao mnogom bi oku ostali nevidljivim.

Ali značaj djelovanja onoga što je isprovocirao bio je snage oluje.

Način djelovanja, izbor tema, često je odraz karaktera i životnog stava samog istraživača. Zato možemo primijetiti kako je ta dvojnost, a koju neprekidno ističe kao specifikum teatra, i unutar njegove osobnosti bila djelatna. Na koji način?

Sudeći po mnogim njegovim gestama razvidno je kako je znao prepoznati ključne momente u povijesti hrvatskog teatra.

***

Kao paradigmatski primjer njegova tihog a učinkovitog otpora navest ću slijedeće: u onom trenu kad su Dani hvarskog kazališta[2] (1987.) izgubili iz osnovne vizure teatar, upravo je Nikola Batušić učinio ključne poteze: postaje uz dr. Branka Hećimovića i dr. Stanislava Marijanovića suosnivačem Krležinih dana, ali i nastavlja pisati na Danima hvarskog kazališta isključivo o teatarskim temama.

Naime, 1987. godine, 12 godina nakon što su Dani hvarskog kazališta bili kontinuirano posvećeni teatrološkim temama, upisuje se tekst o Hanibalu Luciću i njegovoj poeziji, te na nagovor nekih od sudionika biva donesena odluka kako se Dani hvarskog kazališta ubuduće okreću hrvatskoj književnoj baštini, pogotovo poeziji[3]. Međutim, ni tada, kada podnaslov publikacije glasi ‘građa i eseji o hrvatskoj poeziji’ Batušić ne odustaje od teatroloških tema.

Paralelno, prihvaćajući inicijativu dr. Hećimovića, hitno reagira – podržava manifestaciju u Osijeku, koja postaje jedinim skupom što se bavi isključivo kazalištem u Hrvatskoj. Krležini se dani, dakle, oformljuju u Osijeku 1987. godine, kada se postavlja i spomenik Miroslavu Krleži [4] u današnjem parku Petra Krešimira IV.

Do punog afirmiranja Krležinih dana došlo je 1990. godine, kada započinju međusobno povezani znanstveni skup i smotra hrvatskih kazališta. Manifestacija se redovito održava početkom prosinca do danas[5].

Upravo na dosljednost, upornost, kao na bitnu Batušićevu vrlinu, upozorava u svom odličnom članku Vlaho Bogišić (izlaganje održano 1987. na Krležinim danima u Osijeku, a tiskano1992. godine). Bogišić je obavio značajnu stvar: te je godine pobrojio po godištima sudionike skupa Dani hvarskog kazališta: pokazalo se kako je jedini sudionik svih godina, bez izuzetka, bio jedino Nikica Batušić. Dakle, od osnivanja Dana hvarskog teatra pa do te važne 1987. godine, održao je trinaest značajnih izlaganja na temu hrvatskog teatra. Bogišić upozorava na činjenicu kako su do tada upravo tih trinaest Batušićevih studija izloženih prigodom manifestacije Dani hvarskog kazališta ‘moguća povijest hrvatskog kazališta’ (Bogišić, 1992: 118).

Ni nakon toga, pa sve do unatrag 3 godine, točnije do 2007. godine, kad ga je bolest omela, akademik Batušić nije izostao svojim prilozima ni na Danima hvarskog kazališta ali ni na Krležinim danima.

Danas bi to bilo gotovo 50 članaka, od kojih neka i jesu objedinjena u knjige.

Svake je od tih godina dr. Batušić izlagao ozbiljne studije koje podrazumijevaju proučavanje ne samo dramskih predložaka tj. dramskog teksta, već i izvedbe.

Njegova bi se izlaganja na navedenim skupovima dalo podijeliti u nekoliko područja:

1. poetikama, odnosno redateljskim rukopisima (npr. – Krležine drame i hrvatska dramatika, 1993; Ostavka Čede Price i Stjepan Miletić, 1995; Josip Bach i moderna, 2001;  Dramsko vrijeme u Gospodi Glembajevima, 2006.),
2. scenskim prostorima ( npr. – Držićeva redateljsko-inscenatorska rješenja; Scenski prostori, scenografija i kostim u hrvatskom kazalištu XVII stoljeća; XVII stoljeće, Eseji i građa o hrvatskoj drami i teatru, 1977; Hrvatska kazališna režija u razdoblju moderne; 1980; Branko Gavella- prvi Krležin redatelj; 1981; Kazalište i grad, 2003; Zemljopisni i dramski prostor Kamila Gregora, 2005.),
3. zanemarenim autorima i srodno tomu zanemarenim dramskim djelima (npr. – Starija slavonska drama unutar hrvatske dopreporodne drame, 1996; Kajkavska komedija Mislibolesnik ili Hipohondrijakuš;2000; Rudolf Kolarić Kišur – hrvatski Strindbeg?; 2004.),
4. izvodi komparativne analize dramskih djela zavičajnika s jedne strane, te njihovih europskih uzora s druge strane (npr. – Školska kazališta u 18. stoljeću kao oblik scenskog izraza, XVIII stoljeće; 1978; Hrvatske kazališne poetike 19. stoljeća prema europskima (do Šenoina doba); 1997; Europski obzori Stjepana Miletića, 1998; Galovićeva Tamara i Wildeova Saloma, 1999.),
5. posvećuje pozornost legislativi, tj. zakonskim odredbama vezanim uz kazališnu praksu (npr. – Hrvatsko profesionalno kazalište od Demetra do Miletića, XIX stoljeće; 1979; Kazališna legislativa u Republici Hrvatskoj prema sličnim odredbama u banovini Hrvatskoj i Nezavisnoj državi Hrvatskoj. 1995.),
6. tematizira publiku i njihove neposredne reakcije na kazališne izvedbe (npr. – Istraživanje publike. Zapostavljeno poglavlje hrvatske teatrologije, 1987.),
7. apostrofira i upućuje na žanrove unutar hrvatske kazališne prakse (npr- Žanrovi u hrvatskoj dramskoj književnosti i struke u hrvatskom kazalištu, 2002; Ratni dnevnik Branka Gavelle, 2002. itd.).

Iz pobrojanog je evidentno kako se bavio različitim razinama kazališnog života. I sam u Uvodu u teatrologiju naglašava: potrebno je baviti se i prostorom i politikom i zakonskim pravilima i publikom, jer je teatar kao sam život, spoj trajnog i suvremenog.

Upravo tom spoju svojim djelovanjem značajno doprinosi: baveći se starijom dramom i kazalištem – kajkavskom, slavonskom, dubrovačkom dramom; veličinama poput Krleže ali i zanemarenim ‘malim’ piscima; radeći komparativne analize tj. stavljajući u europski kontekst naše autore ali upozoravajući i na osobitosti našeg teatra, upozoravajući na zanemarene žanrove… On se sam, dakle, sustavno bavi odnosom dramskog pisma i izvedbe.

Navedeno ne samo da svjedoči o Batušićevoj predanosti kazalištu kao temi, već upućuje i na to da je riječ o osobi koja na nenametljiv način usmjerava povijest hrvatske teatrologije.

Trajno uranjajući u znanstveno-povijesna istraživanja, istovremeno je bivao svjestan i širine područja po kojem se teatar kreće.

***

Koliko god sukobi ‘starih’ i ‘mladih’ ili političkih struja bili naglašeni, koliko različita vremena podrazumijevala neke tektonske poremećaje, nemire, vrtoglavice, Batušić je uvijek ostao jasno fokusiran, imajući na pameti cjelinu.

Iz današnje pozicije možemo tvrditi kako mu ni u jednom trenu stabla nisu onemogućila pogled na šumu. Batušić se nije dao izbaciti iz vlastitog centra, već je uvijek ustrajao (na gotovo neprimjetan, ukoliko je suditi po izvanjskim efektima, ali djelatan i učinkovit način) na afirmaciji mladih, ali i održavanju onog trajnog. Spajanjem suvremenog trenutka i trajnog, Batušić potpomaže i jednu i drugu stranu opozicije.

Podržavao je ‘mlade’ pa tako i suvremena, ponekad u danim okolnostima, kontroverzna stremljenja, iz pozicije afirmiranog ‘starog’, znanstvenika i povjesničara. Tako je i ‘kadar’ koji ostavlja iza sebe na Odsjeku za povijest kazališta i drame na Akademiji dramske umjetnosti, u ustanovi unutar koje je djelovao čitavog svog radnog vijeka, onaj koji otvara nova vrata baveći se semiotikom, posvećujući se trenutno aktualnim razmišljanjima npr. o odnosu dramskog – postdramskog, mimeze-dijegeze (dr. sc. Sibila Petlevski, dr. sc. Marin Blažević, Ana Prolić Kragić…) i sličnog. Ta je podrška novim načinima razmišljanjima njegova trajna osobina, mada navedeno nije razvidno nikakvim ‘manifestnim’ notama.

Batušić potiče kretanje na nove putove tj. podržava okretanje novijim disciplinama.

Tako naprimjer i sam, danas neupitni, termin teatrologija, ali i sve ono što iza tog termina stoji, kojem su se još 1986/7. afirmirani znanstvenici podsmjehivali (kako ističe Vlaho Bogišić), afirmira bez mnogo polemički izgovorenih riječi, već djelujući tj. pišući monografsku studiju Uvod u teatrologiju.

Osim toga, već na prvim Krležinim danima insistira na zanemarenoj vizuri tj. pogledu, na pogledu gledatelja. Upućuje na nužnost razvijanja i afirmiranja nove grane unutar hrvatske znanosti o umjetnosti – na sociologiju teatra. U tom smjeru završava izlaganje Istraživanje publike – zapostavljeno poglavlje (…) slijedećim riječima: ‘..valja započeti istraživanje smjesta, jer publika i njezino značenje u razvitku i funkciji hrvatskoga glumišta ne smiju više biti ‘bijelim’ prostorom naše teatrologije’ (1992: 269). Tomu u prilog navodi kako u temeljima teatrologije stoji publika kao konstitutivni dio svakog kazališnog događaja – ‘Stoga je razumljivo da se teatrologija bavi proučavanjem publike u svim oblicima njena kazališna sustvaralaštva’ (1991:295). Bez nazočnosti gledatelja nema predstave (1991:293, 294).

Gledanje je ključni glagol: gledati, promatrati – sebe, druge, državu.

Tek se temeljitim promatranjem neke stvari mogu dovesti u pitanje.

Osim toga, naizgled bez nekog snažnijeg političkog ili ideološkog angažmana, on u mnogim svojim analizama insistira na odnosu države i teatra. Sukladno tomu, dalo bi se zaključiti kako njegove geste nisu ni slučajno bile neosviještene, te da je svjesno djelovao ali i osnaživao druge.

Stoga ću završiti riječima samog akademika, znanstvenika, (moga[6]) profesora: ‘Nikad nećemo dovoljno snažno upozoriti kako teatrologiju na poseban način privlači odnos između kazališta i državnih struktura (…) u taj sklop pitanja ulazi sve. Od temeljnog problema cenzure, segmenta financija, obrazovanja (…) kazalište i država, država i kazalište – bez obzira na kojem mjestu ispisujemo jedan od ovih pojmova, dva su pola iste cjeline i neraskidivi su u svojoj dvojnosti jednako kao i u trajnoj suprotnosti. Jedan je segment gotovo nezamisliv bez drugoga, a opet kao da se povremeno međusobno nastoje ne samo zanemariti, već i posve obezvrijediti.’ (Batušić, 1991:111)

Citirani radovi /radovi na koje se upućuje

1. Batušić, Nikola – Držićeva redateljsko-inscenatorska rješenja; Renesansa, Čakavski sabor, Split, 1976.

2. Batušić, Nikola – Scenski prostori, scenografija i kostim u hrvatskom kazalištu XVII stoljeća; XVII stoljeće, Eseji i građa o hrvatskoj drami i teatru, Čakavski sabor, Split, 1977.

3. Batušić, Nikola – Školska kazališta u 18. stoljeću kao oblik scenskog izraza, XVIII stoljeće, Čakavski sabor, Split, 1978.

4. Batušić, Nikola – Hrvatsko profesionalno kazalište od Demetra do Miletića, XIX stoljeće; Čakavski sabor, Split, 1979.

5. Batušić, Nikola – Hrvatska kazališna režija u razdoblju moderne; Moderna, Čakavski sabor, Split, 1980.

6. Batušić, Nikola – Branko Gavella- prvi Krležin redatelj; Miroslav Krleža, Čakavski sabor, Split, 1981.

7. Batušić, Nikola – Uvod u teatrologiju, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1991.

8. Batušić, Nikola- Istraživanje publike. Zapostavljeno poglavlje hrvatske teatrologije, Hrvatsko kazalište danas, Zadaci i dostignuća suvremene hrvatske teatrologije, 1987-1990 -1991., 1990. Zadaci i dostignuća suvremene hrvatske teatrologije (1992); Zagreb-Osijek, 1992.

9. Batušić, Nikola – Krležine drame i hrvatska dramatika, Krleža i naše doba, 1993. Krleža i naše doba, Zagreb – Osijek, 1995.

10. Batušić, Nikola – Ostavka Čede Price i Stjepan Miletić, Suvremena hrvatska dramska književnost i kazalište od 1968/1971. do danas, KNJIGA PRVA, 1995.; Suvremena hrvatska dramska književnost i kazalište od 1968/1971. do danas (I–II), Zagreb – Osijek, 1996.

11. Batušić, Nikola – Kazališna legislativa u Republici Hrvatskoj prema sličnim odredbama u banovini Hrvatskoj i Nezavisnoj državi Hrvatskoj. 1995. Suvremena hrvatska dramska književnost i kazalište od 1968/1971. do danas (I–II), Zagreb – Osijek, 1996.

12. Batušić, Nikola – Starija slavonska drama unutar hrvatske dopreporodne drame, Osijek i Slavonija – hrvatska dramska književnost i kazalište. 1996. Osijek i Slavonija – hrvatska dramska književnost i kazalište, Zagreb – Osijek, 1997.

13. Batušić, Nikola – Hrvatske kazališne poetike 19.stoljeća prema europskima (do Šenoina doba); Hrvatska dramska književnost i kazalište u europskom kontekstu, knjiga prva, 1997. Hrvatska dramska književnost i kazalište u europskom kontekstu (I–II), Zagreb – Osijek, 1999–2000.

14. Batušić, Nikola – Europski obzori Stjepana Miletića, Hrvatska dramska književnost i kazalište u europskom kontekstu, druga knjiga, 1998. Hrvatska dramska književnost i kazalište u europskom kontekstu (I–II) Zagreb – Osijek, 1999–2000.

15. Batušić, Nikola – Galovićeva Tamara i Wildeova Saloma, Hrvatska dramska književnost i kazalište i hrvatska književnost, 1999. Hrvatska dramska književnost i kazalište i hrvatska književnost, Zagreb – Osijek, 2000.

16. Batušić, Nikola – Kajkavska komedija Mislibolesnik ili Hipohondrijakuš;  Hrvatska dramska književnost i kazalište – inventura milenijuma, 2000. Hrvatska dramska književnosti i kazalište – inventura milenija (I–II), Zagreb – Osijek, 2001–02.

17. Batušić, Nikola – Josip Bach i moderna; Hrvatska dramska književnost i kazalište – inventura milenija, 2001. Hrvatska dramska književnosti i kazalište – inventura milenija (I–II) Zagreb – Osijek, 2001–02.

18. Batušić, Nikola – Ratni dnevnik Branka Gavelle, Žanrovi u hrvatskoj dramskoj književnosti i struke u hrvatskom kazalištu, 2002. Žanrovi u hrvatskoj dramskoj književnosti i struke u hrvatskom kazalištu, Zagreb – Osijek, 2003.

19. Batušić, Nikola – Kazalište i grad (Prilog slici zagrebačkih kazališta na Markovu trgu); Hrvatska dramska književnost i kazalište u svijetlu estetike i povijesnih mjerila, 2003. Hrvatska dramska književnost i kazalište u svjetlu estetskih i povijesnih mjerila Zagreb – Osijek, 2004.

20. Batušić, Nikola – Rudolf Kolarić Kišur – hrvatski Strindbeg?; Zavičajno i europsko u hrvatskoj drami i kazalištu, 2004. Zavičajno i europsko u hrvatskoj drami i kazalištu, Zagreb – Osijek, 2005.

21. Batušić, Nikola – Zemljopisni i dramski prostor Kamila Gregora, Tijelo, riječ i prostor u hrvatskoj drami i kazalištu; 2005. Tijelo, riječ i prostor u hrvatskoj drami i kazalištu; Zagreb – Osijek, 2006.

22. Batušić, Nikola – Dramsko vrijeme u Gospodi Glembajevima; Vrijeme i prostor u hrvatskoj dramskoj književnosti i kazalištu, 2006. Vrijeme i prostor u hrvatskoj dramskoj književnosti i kazalištu, Zagreb-Osijek, 2007.

23. Bogišić, Vlaho – Napomena o Danima hvarskog kazališta, Krležini dani u Osijeku, Osijek- Zagreb, 1992.

Bilješke

[1] Batušić ističe kako će teatrologija ‘za razliku od znanosti o književnosti’ za svoj predmet istraživanja ‘promatrati i proučavati’ ne samo u trenucima njegova trajanja ‘već i u časovima dezintegracije i dekompozicije’ (1999: 94).

[2] Utemeljitelji su JAZU, danas HAZU (Razred za književnost), Čakavski sabor Split (od 1980. Književni krug Split), Filozofski fakultet Zadar (danas Filozofski fakultet Sveučilišta u Zadru) i Skupština općine grada Hvara (danas Poglavarstvo grada Hvara). Zbog ratnih opasnosti skupovi su se 1991. održali u Zagrebu, 1992. u Varaždinu, a 1993. i 1994. u Novom Vinodolskom. O toj je manifestaciji Batušić napisao i enciklopedijsku natuknicu kako je riječ o književno-kazališnoj manifestaciji koja se održava od 1974. godine početkom svibnja u Hvaru. Svake godine izlazi zbornik s prethodnog simpozija (do sada od 1975-2004 izašlo je trideset svezaka. Inicijatori su bili M. Matković, M. Franičević, Ž. Jeličić i F. Švelec. Prva je programska orijentacija bila sustavno istraživanje povijesti kazališta i drame u Hrvatskoj. Od trinaestog skupa (1986) koncepcija se donekle mijenja, a podnaslov zborničkih publikacija glasi Građa i eseji o hrvatskoj poeziji, mada su skupovi i dalje tematizirali sve književne rodove i žanrove. Nakon 26. savjetovanja (2000.) zbornici imaju podnaslov Građa i rasprave o hrvatskoj književnosti i kazalištu.

[3] O tome pogledati članak Vlahe Bogišića ‘Napomena o Danima hvarskog kazališta’, str. 116-122.

[4] Utemeljitelj manifestacije je HNK u Osijeku, a suutemeljitelji Pedagoški (danas Filozofski) fakultet u Osijeku te Odsjek za teatrologiju Zavoda za književnost i teatrologiju JAZU (danas Odsjek za povijest hrvatskoga kazališta Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU) iz Zagreba. Stalni pokrovitelji Krležinih dana su Razred za književnost HAZU i Sveučilište J. J. Strossmayera iz Osijeka.

Manifestaciju programski vodi višečlani odbor kojemu je od 1990. na čelu teatrolog Branko Hećimović. Priopćenja sa znanstv. skupa tiskaju se u zborniku.

[5] Manifestacija traje četiri dana, te obavezno uključuje 7. XII., dan početka djelovanja HNK u Osijeku 1907. godine. Tematika znanstvenog skupa vezana je uz hrvatsku dramsku književnost i kazalište.

[6] Naime, profesor Batušić meni je predavao kolegij Povijest drame i kazališta niz godina u prostorima Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku. Bila sam ‘osječka klasa’, studentica Područnog odjeljenja Akademije za kazalište, film i TV u Zagrebu 1980. godine, a Nikica je bio istovremeno cijenjen i omiljen profesor, čija smo predavanja obožavali. Istovremeno smo voljeli, svi zajedno -kao klasa, provoditi i slobodno vrijeme s njim. Naime, zajedničke večere bile su prostor za brojne reminiscencije, prepričavanja anegdota iz kazališnog života. Te smo anegdote, kao mladi studenti, gutali raširenih očiju.