Skica kulturnog razvoja RH mimo strateških odrednica i prijedlozi za reforme i suradnju s EU

Objavljeno u zborniku Hrvatska u EU: Kako dalje?, Centar sa demokraciju i pravo Miko Tripalo, Zagreb, prosinac 2012.

1.

Hrvatska država je od samostalnosti prošla nekoliko faza u svojem kulturnom razvoju i kulturnoj politici. U devedesetima je vlast Franje Tuđmana stvorila model koji je imao želju preobraziti hrvatsku kulturu u pravcu “duhovne obnove” prema kojem su se naročito velike institucije kao npr. HAZU, Matica hrvatska, Hrvatska televizija i Hrvatsko narodno kazalište imale ustrojiti kao hramovi nove, domovinske kulture što je rezultiralo i zamjetnom apriornom financijskom privilegiranošću. Činilo se da, u tom razdoblju obilježenom političkom utopijom,[1] država i njezina vladajuća ideologija “misle za sve pa i za kulturu”[2] vršeći “probir u uspostavljaju vrijednosnog sustava”[3] dok rat i tranzicija postaju “izgovor za promašaje koji su zapravo bili posljedica lošega vođenja kulture”[4]. U takvim je okolnostima svaka kulturna politika postala – nemoguća, a država je postala “središnji odnosno jedini intelektualac”.[5]

Želja vlasti bila je što veća, gotovo svakodnevna prezentacija nje same kroz različite kulturne sadržaje, napose one koji barataju s masovnom recepcijom publike i koji podržavaju one programe koji potiču “nacionalni interes” dok su ostali ostavljeni na milost i nemilost tržišta i nevladinih organizacija. Unatoč činjenici da Ustav iz 1990. gleda na kulturu kao dezideologiziranu kategoriju i teži uspostavi hijerarhije vrijednosti, profesionalizma i odgovornosti te stimulaciji nadarenih pojedinaca i pluralizmu kulturnih inicijativa, Kultura postaje “spektakularizirana, neadekvatna i slučajna”. Nije se razmišljalo koliki se pritom troškovi predstavljaju pred institucije, jer u tom razdoblju i ona sama, Kultura, predstavljala je samo trošak, nikada investiciju što je u europskim zemljama redovito slučaj s kulturnim politikama. Rezultat takvoga promišljanja kulture bio je gotovo fatalan: u posljednjem desetljeću XX stoljeća dovedeni smo do “kulturalne amnezije kao jedne od najgorih posljedica duhovne obnove devedesetih”.[6]

2.

Pluralistički politički program iz 2000. polazi od ideje da samo neovisan odnos kulture spram društva i države omogućuje razvitak njihovih autonomnih vrijednosti. Želja koalicijske vlasti iz 2000., sve pod motom „Ljudi čine i kulturni identitet i kulturni totalitet“[7], bila je doista promijeniti kulturnu sliku Hrvatske kao konzervativne, nacionalno zatvorene zemlje, u autonomnu, modernu i europsku državu s jakim utjecajem alternativne kulture mladih. Ovdje se ne može ne spomenuti projekt Ministarstva kulture iz 2001., Strategija kulturnog razvitka RH, jedini sveobuhvatni kulturnopolitički dokument koji je RH od svog nastanka do danas i imala.[8] Nažalost, prebrzo je zaboravljen, nikada evaluiran niti praktično isproban. Unatoč očekivanjima svojih kreatora, Strategija nije bila široko prihvaćena unutar struke i samo rijetki su je smatrali poticajem – većina tek pukom utopijom. No, u ovom razdoblju, važni su i neki drugi potezi unutar korpusa kulturne politike koje je omogućilo strateško promišljanje Kulture. Odlučivanje, koje je dotad bilo nejavno i netransparentno, željelo je postati javnim i transparentnim. Zato se i išlo na donošenje Zakona o kulturnim vijećima što je predvidjelo suodlučivanje u kulturi pa se Račanova vlast približila ideji države-pokrovitelja po uzoru na poljski, češki, mađarski i slovenski model.[9] Rezultat svega bio je nagli porast nezavisne kulture koja se, za razliku javnog sektora sve više potvrđuje kao međunarodno priznati segment hrvatske Kulture.

To je bilo moguće i zbog toga što je u tom razdoblju prvi put u Hrvatskoj budžet za kulturu prešao 1% državnoga proračuna (za 2012 je pala ispod 0,8), sredstva namijenjena programskim aktivnostima porasla su za 48%, a nova porezna politikaimala je „za cilj otvaranje novih izvora financiranja, takvih koji vezuju gospodarske i kulturne interese“[10].

3.

Odmah na početku razdoblja 2003 – 2011, kada programiranje kulture opet preuzima HDZ, svi pozitivni procesi koalicijske vlasti bivaju zaustavljeni,[11] a kulturna politika se ponovno odvija unutar sustava jakog političkog arbitriranja, političkog kadroviranja i ostalih sličnih metoda koje rezultiraju brojnim primjerima klijentelizma te on uskoro postaje glavni kriterij u gotovo svim kulturnopolitičkim procesima. Pritom se razorna moć svakodnevnog sukoba interesa u svim područjima kulturnog stvaralaštva pojačala do granice mogućeg. Takve pojave štetne za svaku promjenu ili eventualnu reformu blokirale su sustav, a u tome im je odlučujuću podršku pružilo nedjelotvorno zakonodavstvo, nedostatak kriterija i bilo kakve evaluacije programa. Kultura, ona koju produciraju javne ustanove, postala je meritorni produžetak socijalne politike koja se jednostavno rečeno, kao i drugdje u tranzicijskim zemljama “zaplela u kulturu”[12], a što je najgore, svakogodišnje je proračunske rezove na svojoj koži osjetila najviše propulzivna i tek uzletjela nezavisna kultura koja do danas, svake godine pri raspodjeli programskih sredstava osjeća sve bolnije proračunske rezove. To je zapravo najuporniji segment cjelokupnog našeg kulturnog djelovanja kojiima najviše uspjeha na međunarodnoj sceni.

Biškupićeva se administracija u sva tri mandata bavila najviše zaštitom spomeničke baštine, ulaganjem u kapitalne objekte (npr. MSU), a način provođenja kulturne politike ministra Biškupića bio je nužno i primarno beskonfliktan i lišen svake strategije, analitike i evaluacije. U nedostatku relevantnoga dokumenta koji bi takvu kulturnu politiku nadahnuo i vodio, ona je i bila osuđena na mnoge slučajnosti i nesiguran put “od jedne do druge sitne prilike”.[13] Zato i nije zaživjela malobrojna legislativa donesena tijekom ovoga razdoblja. To se prvenstveno odnosi na posve nedjelotvoran Zakon o kazalištu koji je na snazi je od 1. siječnja 2007.[14], a za koji nova Vlada već najavljuje ukidanje i donošenje novog.[15] Nadalje, u prosincu 2009. donesen je Zakon o elektroničkim medijima[16], a u srpnju 2011. Zakon o audiovizualnim djelatnostima koji je već u redakciji nove kulturnopolitičke garniture i očito pred sastavljanjem novog.[17] Prošle je godine usvojen i tzv. novi strateški plan Ministarstva kulture za razdoblje 2011-2013, ali će i on, sudeći po u tisku objavljenim najavama i namjerama nove ministrice ostati mrtvo slovo na papiru.

4.

Godine 2006., tijekom drugog mandata ministra Bože Biškupića, zatvoreni su i pristupni pregovori za integraciju s EU – očekivano, bez velikih rasprava u skladu s načelom supsidijarnosti tj. države same odlučuju o kulturnim politikama i financiranju kulture. Sve do danas velika većina naših javnih kulturnih institucija nema nikakav plan vlastita ulaska u Europu, dezorijentirane su, staromodne, inertne i demoralizirane te opterećene prevelikim brojem zaposlenika.[18] Njihovi su programi uglavnom preskupi, ali i neupitni, nisu podložni evaluacijama i provjerama od strane vladajućih kulturnih politika. Većina od njih je lišena svake vizije, strategije i želje za reformom.[19] Gotovo sve odreda, naročito one nacionalne, osnovane u XIX stoljeću drže se i dalje tradicionalne tipologije koja im nameće ideju nacionalne državnosti, nacionalnog identiteta, nacionalne kulture i jezika te nisu svjesne svoje ograničenosti u današnjem svijetu u kojem se potiče raznolikost, nespecijalizirane organizacije i intersektorska suradnja.[20] Pritom, ostala područja, kao npr. porezna politika itekako utječu na kulturu u vidu PDV-a na knjige ili Zakon o radu npr. koji onemogućuje stimuliranje izvrsnosti unutar mnogobrojnih kazališnih ansambala. Zato je u većini naših kulturnih institucija prisutan nemali euroskepticizam s kojim čekaju da EU dođe k njima, zajedno sa svojim planovima, programima i financijskim sredstvima. Sasvim je sigurno da većina od njih nije upoznata s onim što zapravo piše u poglavlju 26 našeg pristupnog ugovora u kojem su najvažnije upravo međunarodna suradnja s posebnim naglaskom na suradnju s državama članicama EU i regionalna suradnja. U ugovoru, u kojem se ističu i potreba institucionalne decentralizacije i očuvanje zaštite i promicanja kulturne raznolikosti velika se važnost pridaje upravo svakoj podršci privatne inicijative.[21] U tom su pravcu dosad ipak ostvareni neki rezultati kroz djelovanje Centra za nezavisnu kulturu u mlade[22] i donošenje Zakona o zakladi “Kultura nova”.[23]

U zemljama EU odavno se više ne radi na principu zastarjelih bilateralnih sporazuma o suradnji, koji se formalno potpisuju, već promociju kulture neke zemlje rade pojedinci, organizacije i udruge u skladu s onim što određena zemlja želi promovirati kao svoju snagu ili potencijal. Europa je danas zainteresirana za sasvim drukčiju vrstu kulturnih programa nego prije pa je kontakte u području kulturnog djelovanja s EU danas moguće ostvariti kroz Program Kultura 2007 – 2013, koji je 1. siječnja 2007. zamijenio prethodni program Kultura 2000. Hrvatska je postala punopravnom članicom toga programa potpisivanjem i ratifikacijom Memoranduma o razumijevanju između EU i Republike Hrvatske, a proračun mu iznosi 400 milijuna eura. Time je prvi put omogućeno kulturnim djelatnicima iz Hrvatske prijavljivanje na natječaje kao punopravnih podnositelja projekata, a ne kao prije u formi pridruženih partnera.
Kroz program se osigurava potpora (do 50%) projektima, organizacijama, promotivnim aktivnostima i istraživanju u svim područjima kulture osim u audiovizualnom sektoru za koji postoji program Media. Kulturni djelatnici, uključujući i one u kulturnim industrijama mogu sudjelovati u programu sve dok djeluju neprofitno, ali korisnici mogu biti i javne ustanove ili privatne organizacije s primarnom djelatnošću iz kulture, dakle muzeji, galerije, kazališta, instituti itd. te moraju imati sjedište u jednoj od zemalja članica Programa, a to su zemlje članice EU, zemlje EFTE/ EEA – Europskog gospodarskog prostora, zemlje kandidatkinje za članstvo u EU (Hrvatska, Turska i Makedonija, Srbija).[24] Za to RH plaća članarinu od 170 tisuća eura, ali bi se u Hrvatsku moglo vratiti i nekoliko puta više, što se još nije ostvarilo, iako su ove godine u funkciji suorganizatora, ali ne i nositelja projekata prošle čak 4 naše javne ustanove u kulturi.[25]

S ciljem pružanja informacija i tehničke pomoći svima koji se žele uključiti u Program koji najviše potiče programe mobilnosti umjetnika, mobilnost umjetničkih djela i interkulturni dijalog, osnovane se u svim zemljama članicama tzv. Kulturne kontaktne točke, dok je za provedbu programa zadužena Opća uprava za obrazovanje i kulturu Europske komisije i njezina Izvršna agencija za obrazovanje, audiovizualnu djelatnost i kulturu koja radi pod nadzorom Komisije u Bruxellesu.[26]

Što se tiče interkulturnog dijaloga kao dijela borbe za priznavanje nacionalnih kultura i važnosti održavanja kulturne raznolikosti kao najvažnije odlike čovječanstva, on je unutar tijela Europske komisije, Vijeća Europe i UNESCO-a i bitan uvjet održivog razvoja zajednica, naroda i nacija. Tako je primjerice Slovenija proglasila 2009. godinu kao Europsku godinu interkulturnog dijaloga, a mnoge nezavisne organizacije (fondacije, mreže, asocijacije, neprofitne organizacije itd.) razvile su strategije, koalicije, programe i projekte podržavajući ideju razvoja interkulturalnosti u Europi.[27]

Nova ministrica kulture Andrea Zlatar svjesna je da je Hrvatska zemlja “s nevjerojatno bogatom kulturnom baštinom”, ali je iz njezinih mnogobrojnih inaugurativnih istupa vidljivo da prioriteti ove administracije idu u pravcu promocije suvremenih umjetnika i edukacije jer “nakon razgovora s predstavnicima Francuskog i Goethe instituta, te s američkim veleposlanikom, uvidjeli smo da su oni najzainteresiraniji za suradnju na području kulturnog menadžmenta, radionica i obrazovanja u kulturi.”[28]

Možda će u tome biti korisna i inicijativa Europske komisije koja je u studenom 2011. javno objavila prijedlog novog programa za financiranje kulturnog i audiovizualnog sektora pod nazivom Kreativna Europa koji je poslan na raspravu Vijeću ministara EU i Europskom parlamentu koji bi s pregovorima i prihvaćanjem prijedloga trebali završiti tijekom 2012. i 2013. godine.

5.

Republika Hrvatska još uvijek nema strategiju kulturnog razvitka te su velika očekivanja umjetnika i ostalih djelatnika u kulturi dočekala novu garnituru u Ministarstvu kulture. Posve je jasno da oblikovanje novih strateških dokumenata treba započeti odmah. Jedino tako bit će moguće barem smanjiti posljedice s kojima se moramo svakodnevno susretati uoči pristupanja EU. To je u prvom redu kulturni etatizam i konformizam velikih kulturnih institucija i općenito cjelokupnog javnog sektora u kulturi, što je nužno dovelo do anakronizma i autizma u odnosu na estetske i druge kulturalne trendove u Europi i svijetu. Hrvatska danas, kao što je razvidno iz navedenog, nema niti jednu javnu ustanovu u kulturi (nacionalnu, gradsku) koja bi bila utjecajna izvan njezinih granica. Jedini reprezentni faktori koji se danas mogu podičiti etiketom međunarodne izvrsnosti su pojedinci i privatne umjetničke inicijative kojima i Ministarstvo i Grad Zagreb rapidno režu subvencije, nimalo pritom ne dirajući javni sektor koji je sve inertniji, skuplji i umjetnički nezanimljiviji. Kulturne su “strategije” desetljećima bile iskazivana kroz samo dva segmenta: kadroviranju podobnih na čelna mjesta u kulturi i određivanju financijskih fondova iz kojih se izdašno financiraju njihovi pogoni i programi. Recept za reformu javnih ustanova u kulturi iz utvrda prošlosti i “pozlaćenih ropotarnica kulture” u moderne, strateški vođene institucije vrhunske kulture do danas u Hrvatskoj nije stvoren, a na žalost naših kulturpolitičara, nije ga moguće prepisati, odnosno prenijeti iz neke druge, na tom području razvijenije zemlje. Kulturna politika je naime rezultat sinteze tradicije, suvremenih kretanja i vizije budućnosti, a sve je to u Hrvatskoj nedovoljno koherentno i neosviješteno da bi iznjedrilo kulturnu politiku koja nije samo potrošač budžeta već i kreator novih vrijednosti. U Europi koja se gospodarski, ali i na svaki način nastoji ujediniti, kultura se pozicionirala ne kao trošak, već kao utemeljitelj svekolikog razvoja i nositelj nacionalnog identiteta.Naime, sve uljuđene europske kulturne politike temelje svoje jasno definirane strategije na afirmaciji procesa demokratizacije, demonopolizacije i decentralizacije u kulturi, kulturnom stvaralaštvu, inovacijskim pristupima međunarodnoj kulturnoj suradnji i komunikaciji, kulturnoj raznolikosti i važnosti novih tehnologija u stvaralaštvu i komunikaciji.

Ovdje treba napomenuti da su u današnjoj viziji hrvatske kulture gotovo nepoznate kategorije kao što su kulturni menadžment, sociokulturni kapital, kulturni turizam i slična, još uvijek, u nas neotkrivena izazovna i bogata područja djelovanja i zapošljavanja ljudi.

6.

Ukratko, želja svake vlasti svjesne vremena i prostora u kojima vlada, trebala bi biti jasna ideja o promjeni kulturne slike Hrvatske kao konzervativne, nacionalno zatvorene zemlje, u autonomnu, modernu europsku državu s jakim utjecajem alternativne, tj. nezavisne kulture u kojoj odlučivanje nije (kao danas, nakon 3 mandata ministra Biškupića i u vrijeme kada očekujemo, zasad bez najave, brojne nove strateške mjere i zakone) klijentelističko, nejavno i netransparentno, a sve pod egidom djelovanja kulturnih vijeća – fikusa.

Za početak, bilo bi dobro usmjeriti novu vlast prema ideji države-impresarija po uzoru na nizozemski model. Tu je iznad svega nužno da budžet za kulturu prijeđe 1% državnoga proračuna, a da porezna politikaima za cilj otvaranje novih izvora financiranja koji vezuju gospodarske i kulturne interese.[29] Također, nužnost takvog modela je uspostava tržišta u kulturi, izrada kontinuiranih analiza i stvaranje osnovnih preduvjeta za moguće tripartitne pregovore. To je u ovom našem modelu nemoguće jer se u kulturi u nas ne mogu niti detektirati ni definirati tri strane (poslodavci, sindikati i država). Imamo samo jednu stranu a to je – država.

Iz svega proizlazi da su nas kulturne politike nečinjenja posljednjih desetljeća nužno dovele do svojevrsnog bankrota svih velikih institucija u kulturi RH i napose grada Zagreba kao najvećeg i financijski najmoćnijeg centra. O tome svjedoče i netom izneseni Dokumenti javnih potreba u kulturi za 2012. godinu[30]- primjerice Grad Zagreb troši nemalu svotu od70 miliona eura godišnje za kulturu. Na prvi pogled to je više nego pristojna suma, ali je u “provedbi” tako jako iscjepkana da se ne vide nikakvi kulturnopoltički prioriteti. Pri tom se stimulira sve manja autonomija organizacija (jer sve određuje grad) a financiraju se ogromne količine različitih bizarnih sadržaja koji su se zahvaljujući najraznovrsnijim klijentelističkim odnosima s vladajućima prekonoćno pretvorili u “javne potrebe”. S druge pak strane, državne institucije kao što su HNK Zagreb, Dubrovačke ljetne igre, razne državne manifestacije i događaji obasipaju se milijunima a da nitko od njih ne traži nikakva ozbiljnija izvješća i evaluacije, ali generiraju, kako organizacijsko-političku, tako i umjetničku poslušnost. Zato se i uzima od sredstava za nezavisnu kulturu koja se smanjuju do granica izdržljivosti te se na taj način takve (neposlušne) inicijative maksimalno ograničavaju. Slijedom navedenoga, Ministarstvo kulture i poglavarstva svih hrvatskih gradova morala bi poduzeti brojne reforme u glavnim instrumentima kulturne politike koje se tiču planiranja i odlučivanja s kojima bi se utemeljili novi kriteriji odlučivanja utemeljeni na rezultatima, a ne na osobnim odnosima pa bi se jedino tako i napustio ad-hoc način koji potiče klijentelizam. Nadalje, nužne su promjene zakonodavstva u područjima u kojima sadašnje generira sukob interesa, klijelentilizam i kaos, a u području financiranja nedostajetransparentnosti i jačanja poticaja neovisnom sektoru i istovremenog smanjenja poticaja javnom sektoru koji poništava osnovna stremljena modernih europskih kulturnih politika, a to su: mobilnost umjetnika, mobilnost umjetničkih djela i interkulturni dijalog. Što se drugih, nužno potrebnih instrumenata kulturne politike tiče, u reforme se ne može ići bez uvođenja obavezne edukacije na svim nivoima i evaluacijekao preduvjeta na putu ka osnovnoj predispoziciji umjetničkog djelovanja, a to je izvrsnost.[31]

7.

Nova vlada ima veliku šansu da studioznim i zrelim stavom prema kulturnoj politici po prvi put u povijesti RH sačini suvisli i suvremeni strateški program koji će se moći izdignuti iznad provincijske i pritom vrlo skupe “baruštine” u kojoj već desetljećima tavore potencijalno jaki subjekti hrvatske kulture.

Na recesiju, kao i na svaku drugu krizu možemo gledati kao na priliku za reforme cjelokupnoga sustava koji opterećuje ionako uzbibalu ekonomiju. Kennedyeva uzrečica da je “napisana na kineskom, riječ kriza sastavljena od dva znaka – prvi znači opasnost, drugi priliku”, doista bi mogla postati moto današnje kulturnopolitičke vlasti u RH. Kako nas, u svim prethodnim režimima kroz povijest nije održala ni ekonomija ni politika već upravo kultura, sadašnji recesijski vakuum treba ispuniti reformama. Slikovito rečeno – u kulturi je recesija kao more po neveri – tko ima dobru navigacijsku opremu i dobre mornare pronaći će lako put do otvorenog i mirnog mora zvanog europski standardi koji zahtijevaju od nas demokratizaciju, demonopolizaciju, jačanje civilnog društva i decentralizaciju kulture. Po Dragičević Šešić i Dragojević (2008) u takvoj turbulentnoj plovidbi, za sve njezine subjekte je kompas moć autoevaluacije, jedra su ljudski resursi, kormilo je strateško planiranje a sidro je razumijevanje zadane kulturne politike u koju se uz poznavanje svega navedenoga lako usidriti. Sada je trenutak za stvaranje budućnosti, na vladajućoj je kulturnopolitičkoj garnituri da se unatoč objektivnim rizicima, pokrene i isplovi. O plovidbi uzburkanim morem i nemogućnosti uporabe pojasa za spašavanje u turbulentnim prilikama pisala je i sama ministrica Zlatar ustvrdivši da je “na mrtvom moru teže ploviti, jer se čini da smo osuđeni na plutanje, osim ako sami ne počnemo puhati u jedra.”[32] No, sudeći po upravo objavljenim rezultatima natječaja za dramsku umjetnost i objavljenom “pregledu programa po podprogramskim djelatnostima”, od očekivanih reformi i promjena u pravcu smjernica koje preporuča EU neće biti ništa.[33] I dalje dominira praksa u kojoj kulturni programi opravdavaju sami sebe, “oslanjajući se na javni proračun kao izgovor za postojanje spomenute ideje o grandioznoj hrvatskoj kulturi.”[34]I iz uvida u ostale dosad objavljene “preglede programa po djelatnostima” za ovu godinu (časopisi, profesionalno i amatersko kazalište) nije moguće iščitati da je došlo vrijeme za promjenu kulturne slike Hrvatske kao konzervativne, nacionalno zatvorene zemlje, u autonomnu, dinamičnu i modernu europsku državu u kojoj HNK ili DLJI npr. neće biti vrijednosti koje opravdavaju samu sebe. U državu u kojoj će cijela kultura stremiti postnacionalnom i postmodernom i u kojoj se u političkim i javnim diskursima o kulturi neće uporno zaobilaziti dublji pristupi i promišljanja.

Izvori

• Banović,S., Nacionalna kazališta i identitet – Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajućem svijetu, ur. N. Budak i V. Katunarić, Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo i Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2010.
• Dragičević Šešić M. I Dragojević, S. “Stanje i perspektive razvoja kapaciteta za interkulturalni dijalog u Europi (Okvir za europski program interkulturalnog dijaloga), Obrazovanje, umetnost i mediji u procesu europskih integracija, zbornik radova FDU, FDU, Beograd, 2011.
• Dragojević, S., Kulturna politika: europski pristupi i modeli, doktorska disertacija FPZ, Zagreb, 2006.
• Dragojević, S. i Dragičević Šešić, M., Menadžment umjetnosti u turbulentim vremenima, Naklada jesenski i Turk, Zagreb, 2008.
• Dugandžija, M., “Ponosim se svojim Zakonom o HRT-u”, razgovor s bivšim ministrom kulture A. Vujićem, Globus, Zagreb, 13. I. 2012.
• Jelinčić, D. A., “Car hrvatske kulture je gol”, Nacional, 27. IX. 2011.
• Klaić, D., “Culture: autonomous and interdependent”, konferencija, New models of the organization of the cultural sector, Barcelona 2005., 3.
• Klaić, D., “Reform or Transition – The future of Repertory Theatre in Central and Eastern Europe”, Prague workshop 1996, Theatre Institut Nederland, Amsterdam, 1997.,
• Lončar, V., Kazališna tranzicija u Hrvatskoj – kulturni, zakonodavni i organizacijski modeli, doktorska disertacija, Filozofski fakultet u Zagrebu, 2011.
• Zlatar, A., Prostor grada, prostor kulture, Naklada Ljevak, Zagreb 2008.
• Zuppa, V., “Bilježnica. Izvještaj u par crta za projekt “Kulturna politika RH 2000-2004.”, Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja, Zagreb
• Zuppa, V., Ispruženi jezik, Antibarbarus i Feral tribune, Zagreb 2007.
• ++++ Strategija kulturnog razvitka – Nacrt (Biblioteka kulturni razvitak, knj. 1, Zagreb 2001.
• Očevidnik kazališta pri Ministarstvu kulture Republike Hrvatske http://www.min-kulture.hr/default.aspx?ID=2868]
• http://www.culturalpolicies.net/web/croatia.php
• www.min-kulture.hr/tisak/default.aspx?id=7388
• http://www.culturalpolicies.net/web/cultural-diversity.php
• http://ec.europa.eu/commission_2010-2014/vassiliou/headlines/index_en.htm
• http://www.vlada.hr/hr/naslovnica/sjednice_i_odluke_vlade_rh/2012/8_sjednica_vlade_republike hrvatske/prezentacija_proracun_2012_2014/(view_online)/1
• htt][p://teatar.hr/87743/dobitnici-i-gubitnici-proracuna-u-kulturi/
• http://teatar.hr/91339/javne-potrebe-u-kulturi-grada-zagreba-2012/
• http://www.min-kulture.hr/userdocsimages/kkc/hrvatski3.pdf
• http://www.min-kulture.hr/userdocsimages/Odobreni%20programi%20u%202012.godini/profesionalna%20kazališta%202012.pdf]

Bilješke

[1] Više u: Andrea ZLATAR: Prostor grada, prostor kulture, Naklada Ljevak, Zagreb 2008.

[2] Vjeran ZUPPA, Ispruženi jezik, Antibarbarus, Zagreb, 170.

[3] Sanjin DRAGOJEVIĆ, Kulturna politika: europski pristupi i modeli, doktorska disertacija FPZ, 24. 2006.

[4] A. ZLATAR, Prostor grada, prostor kulture, Naklada Ljevak, Zagreb 2008., 26.

[5] Vjeran ZUPPA, Bilježnica. Izvještaj u par crta za projekt “Kulturna politika RH 2000-2004.”, Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja, Zagreb, 81.

[6] A. ZLATAR, Prostor grada, prostor kulture, 31.

[7] Antun VUJIĆ, “Od kulturne promjene do kulturne strategije”, uvod u Strategiju kulturnog razvitka RH, 14.

[8] Rad na Strategiji kulturnog razvitka započet je 2000. godine kao uvod u Konferenciju o strategiji kulturnog razvitka, održanoj u Trakošćanu 16. i 17 ožujka 2001., a objavljena je kao publikacija Strategija kulturnog razvitka – Nacrt (Biblioteka kulturni razvitak, knj. 1, Zagreb 2001.) Dopunjeno izdanje objavljeno je pod naslovom Hrvatska u 21. Stoljeću – Kultura, u izdanju Ureda za strategiju razvitka Republike Hrvatske u prosincu2001. Kao dokument, prihvatila ga je Vlada RH i Hrvatski sabor u siječnju 2002.

[9] Aktualni Zakon o kulturnim vijećima donio je Hrvatski sabor 2. IV. 2004.

[10] Strategija kulturnog razvitka, 12.

[11] Osim Strategije, ukinut je npr. i iz nje proizašao SDP-ov Zakon o HRT-u., po mnogima ključan za otklanjanje političke majorizacije na HRT-u i uspostavu neovisnosti Vijeća od stranaka i Sabora.

[12] Dragan KLAIĆ, “Reform or Transition – The future of Repertory Theatre in Central and Eastern Europe”, Prague workshop 1996, Theatre Institut Nederland, Amsterdam, 1997., 3.

[13] Dragan KLAIĆ, “Culture: autonomous and interdependent”, konferencija, New models of the organization of the cultural sector, Barcelona 2005. 3.

[14] http://www.zakon.hr/z/301/Zakon-o-kazalištima]

[15] http://www.min-kulture.hr/tisak/default.aspx?id=7389] Bit će to treći Zakon o kazalištu u RH od osamostaljenja.

[16] http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2009_12_153_3740.htm] l]

[17] Mirjana DUGANDŽIJA, “Ponosim se svojim Zakonom o HRT-u”, razgovor s bivšim ministrom kulture A. Vujićem, Globus, Zagreb, 13. I. 2012.

[18] U Hrvatskoj je registrirano čak sto (100) subjekata koji obavljaju profesionalnu kazališnu djelatnost. Javnih je 29 ili 29%. Ostala, privatna kazališta, čine 71% svih registriranih profesionalnih kazališta u RH. (Očevidnik kazališta pri Ministarstvu kulture Republike Hrvatske, [http://www.min-kulture.hr/default.aspx?ID=2868] , uvid od 12. III. 2012.

[19] Iznimka je Zagrebačko kazalište mladih s redovitom suradnjom s kazalištima Europe i SAD-a. Npr.: http://www.zekaem.hr/vijesti-iz-zekaema/zapocinje-europski-projekt-cetiri-grada-cetiri-price/?news_id=140

[20] Više o novoj tipologiji kulturnih ustanova u: D. KLAIĆ, “Culture: autonomous and interdependent”, konferencija, New models of the organization of the cultural sector, Barcelona 2005.

[21] http://www.vlada.hr/hr/content/view/full//(search)/yes?SearchText=pristupni+ugovor+] EU&Type=1]

[22] http://zagreb.openinstitutions.net/pogon/]

[23] http://www.zakon.hr/z/484/Zakon-o-zakladi-Kultura-nova]

[24] Zemlje tzv. Zapadnog Balkana (Albanija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora) moći će sudjelovati u Programu tek kada potpišu Memorandum o razumijevanju. [http://narodne-novine.nn.hr/clanci/medunarodni/328938.html]

[25] To su MSU, Muzej hvarske baštine, Muzički informativni centar Zadar i Koncertna direkcija Zagreb.

[26] http://www.min-kulture.hr/userdocsimages/kkc/hrvatski3.pdf

[27] Više u: Milena DRAGIČEVIĆ ŠEŠIĆ i Sanjin DRAGOJEVIĆ, “Stanje i perspektive razvoja kapaciteta za interkulturalni dijalog u Europi (Okvir za europski program interkulturalnog dijaloga), Obrazovanje, umetnost i mediji u procesu europskih integracija, zbornik radova FDU, FDU, Beograd, 2011. i [http://www.culturalpolicies.net/web/cultural-diversity.php]

[28] http://www.min-kulture.hr/tisak/default.aspx?id=7388

[29] Nažalost, u novom je proračunu izglasanom u Hrvatskom saboru 13. II. 2012. kultura zastupljena sa samo 0,8%, točnije u iznosu od 833.206,812 kn što je za 38 milijuna manje od lanjskih sredstava. ([http://www.vlada.hr/hr/naslovnica/sjednice_i_odluke_vlade_rh/2012/8_sjednica_vlade_republike_hrvatske/prezentacija_proracun_2012_2014/(view_online)/1] i [http://teatar.hr/87743/dobitnici-i-gubitnici-proracuna-u-kulturi/] ). Za usporedbu, u Sloveniji se odvaja oko 2%, Mađarskoj i Bugarskoj 1,5%, u Estoniji 3% proračuna.

[30] Dokument je donesen na Skupštini grada Zagreba 22. II. 2012. ([http://teatar.hr/91339/javne-potrebe-u-kulturi-grada-zagreba-2012/] )

[31] Više o instrumentima za reforme u kulturnoj politici RH u: Vitomira LONČAR, Kazališna tranzicija u Hrvatskoj – kulturni, zakonodavni i organizacijski modeli, doktorska disertacija, Filozofski fakultet u Zagrebu, 2011.

[32] Andrea ZLATAR, “Izazov ili upute za upravljanje kulturnim ustanovama i umjetničkim udrugama”, predgovor za: Sanjin DRAGOJEVIĆ i Milena DRAGIČEVIĆ ŠEŠIĆ, Menadžment umjetnosti u turbulentim vremenima, Naklada jesenski i Turk, Zagreb, 2008.

[33] http://www.min-kulture.hr/userdocsimages/Odobreni%20programi%20u%202012.godini/profesionalna%20kazališta%202012.pdf

[34] Danijela Angelina JELINČIĆ, “Car hrvatske kulture je gol”, Nacional, 27. IX. 2011.