Tekst je emitiran je u tri nastavka na 3. Programu hrvatskog radija u jesen 2011., ur. Boris Hrovat

Uvodna bilješka

Pavelićev režim je od prvih dana uspostave NDH pokazivao poseban interes za područje kulture te je u svojim programskim postulatima postavio stvaranje novoga duha na visoko mjesto u kreiranju cjelokupne državne politike. U svim područjima kulturnoga djelovanja trebalo je doći do jedinstvene ideološke preobrazbe nacionalnih kulturnih ustanova kao glavnih nositelja programa ustaškoga pokreta na način da politika preuzima ulogu tvorca, a kultura “ulogu posljedice ili derivata političke volje i njezinog instrumenta”.[1] Kazališta su zato bila idealna mjesta utjelovljenja „nove hrvatske svijesti i osjećaja“(M. Starčević), a zagrebačko kazalište koje je odmah dobilo i novo ime – Hrvatsko državno kazalište – imalo je postati središnjim mjestom prezentacije „novoga doba u uskrsloj državi Hrvatskoj“. Uskoro je i njemu, kao i svim kulturnim subjektima nametnuto rješenje prema kojemu je umjetnička raznolikost i sloboda stvaralaštva bila teško ostvariva kategorija.

Ovaj tekst bavi se onim segmentima kazališnog djelovanja u autokratičnom sustavu tzv. Budakove i Pavelićeve kulturne politike koji su bili postavljeni visoko među ciljeve nove ustaške kulture. Naročiti naglasak je dat važnom segmentu međunarodnog djelovanja koje je sve od travnja 1941. pa do početka kolapsa NDH ujesen 1943. bilo među primarnim aktivnostima uprave HDK na čelu s intendantom Žankom.

Uspostava NDH i pitanje vizije nove kulture u novoj državi – načela ustaškog pokreta i kultura

U travnju 1941., nakon okupacije i raspada Jugoslavije, uspostavljena je Nezavisna država Hrvatska (NDH) kao satelitski kondominij osovinskih velesila pod diktaturom Ante Pavelića, poglavnika ustaškog pokreta. Novostvoreni poredak polazio je od činjenice da su Hrvati dva desetljeća “silom držani“[2] u bivšoj državi, u kojoj se „hrvatska kultura nije mogla razviti i svom pravom obsegu“, te da je nakon raskidanja „nametnutih okova“ potrebna i nova kultura da bi se konačno mogao pokazati hrvatski „kulturni stupanj i njegovu životnu snagu.“ Jedino usmjerenje novih vlastodržaca bilo je kako omogućiti „puni zamah“ u kojem je po pisanju tiska nužno „ljudima dati impulza (…), pročistiti mnoge i mnoge pojmove koji su u posljednje vrijeme bili pobrkani neodređenošću demokracije i promičbom komunizma i marksizma koji se počeo uvlačiti sve više i više u sav naš kulturni i politički život“.[3]

Možda je raspoloženje Pavelićevih ljudi najbolje ilustrirao upravo budući intendant HNK Dužan Žanko kada je u prigodi proslave prve godišnjice proglašenja NDH sa scene Kazališta evocirao sjećanja svoje generacije koja je proživjela ropstvo Jugoslavije i bila zapaljena plamenom ustaštva da je baš u njoj u tolikoj mjeri sazrela misao o državi, da su, kako to Žanko precizira “u najvišem etičkom postulatu morali izabrati ili smrt ili državu.“ Kako je Žanko bio izuzetno sklon patetičnom izrazu u svojim javnim istupima, i potrebu za revolucionarnim obratom je iskazivao gorljivo: „naš u nebo vapijući krik za slobodom bio je u tolikoj mjeri apsolutan, da je morao pokrenuti desnicu božju i utamaniti zulumčare naše (…) a naša čežnja, hrvatska vjekovna čežnja za osloboditeljem nabujala je u tolikoj mjeri da je u metafizičkom smislu morala dovesti Poglavnika našeg! I on je tu!“[4] Otad pa sve do samog kraja NDH, za Pavelićeve kulturno-političke djelatnike nije bilo nikakve razlike između prosvjetnog i političkog rada jer po njima „djelovati na duh može se samo duhom,“[5] a upravo je rad na kulturnom polju trebao biti najvažnija karika u stvaranju i realizaciji ideologije koja je trebala povezati osobu Poglavnika, ustaški pokret i hrvatski narod/državu u jednu cjelinu. Dušan Žanko je volio često na početku svog mandata govoriti baš o novom duhu pa je Pavelićev povratak u Hrvatsku, ali i svoj dolazak na mjesto intendanta, nazvao ujedno i dolaskom „novog doba i novog duha“ što je na Uskrs 1941. preobrazio Hrvate i Hrvatsku.

Za novouspostavljenu vlast je prirodno, tek nakon 10. travnja mogla biti „stvorena prava osnova za nesmetanu i slobodnu hrvatsku kulturnu izgradnju, koja mora povezati kulturni napor hrvatske današnjice s onim, što je bilo stvoreno i učinjeno u (…) kulturnoj prošlosti.“[6] Kako su u NDH od početka, bez obzira na kontinuirano ratno stanje, brojni čimbenici politike i kulture voljeli poistovjećivati pojmove države i slobode, tako se redovito, kroz sve četiri godine postojanja NDH isticalo da je upravo sigurnost i napredak države „najbolji i najčvršći osnov za razvitak kulture jednoga naroda“.[7] Kako je s više mjesta redovito i isticano, upravo je „ustaška Hrvatska“ i nastala zato da omogući „razvitak svih stvaralačkih sposobnosti hrvatskog naroda.“[8] Kultura, a naročito kazalište bilo je idealno mjesto za te ciljeve, a samo putem obuhvaćanja kulturnog djelovanja s prosvjetnom djelatnošću bilo je moguće „izgraditi solidnu bazu za daljnji duhovni razvitak naroda.“ To se moglo postići samo tako da se „čitavu književnost i umjetnost produhovi ustaškim shvatanjem života.“[9] Pa kao što je cjelokupna društvena djelatnost u novostvorenoj državi, čiju je uspostavu Slavko Kvaternik u proglasu od 10. travnja 1941. usporedio s uskrsnućem Božjeg sina (jer je Uskrs te godine padao na 13. travnja), tako je i svaka kulturna ustanova imala biti uređena prema Ustaškim načelima, temeljnom programatskom dokumentu koji je 1933. u emigraciji sastavio sam Ante Pavelić. Budući da Pavelićeva država nikada nije imala Ustav, Načela su sve od uspostave pa do raspada NDH smatrana temeljnim zakonom po kojem se treba organizirati cjelokupni život naroda u ustaškoj državi. Kako navodi Fikreta Jelić-Butić (1975.), najvažniji stavovi Načela bili su naglašavanje historijskog prava hrvatskog naroda, pa je totalitarno uređena nova državna tvorevina vođena tom „misaonom srži Ustaškog pokreta“ u kojoj se može pronaći „duša Poglavnikova“,[10] bila „jedina sigurna perspektiva za opstanak nacije.“[11] Ukratko, osnovni cilj je bio da cjelokupna nova hrvatska kultura postane ustaškom kao što je „hrvatska književnost postala ustaškom, hrvatski umjetnici postali su ustaškim umjetnicima, hrvatski pisci ustaškim piscima, hrvatski glazbenici ustaškim glazbenicima“[12]. Za književnika Vinka Nikolića, u novoj Hrvatskoj i književnost je morala postati „nova“ i „nacionalistička“, jer novi duh u hrvatskom životu „ne može zastupati stari tip književnosti.“ Po njemu je upravo novi duh rodio nove vidike, nova načela, nove nazore, nova mjerila vrijednosti i nove cijene rada koji su u suprotnosti s duhom kojeg zastupaju „Krležini degenerici, bludnice i pijanice“ (…) Leskovarovi ljudi bez snage za život“ i Kranjčevićev „pesimizam“.[13]

Može se reći da je to vrijeme korjenitog društvenog prevrata kada u brojnim tiskovinama i književnim izdanjima sve vrvi od velikih riječi i proklamacija kojima se služe autori od kojih većina redovito objavljuje u izdanjima Matice Hrvatske. Tako Marko Čović,[14] mladi književnik i član Matice Hrvatske, ali i tajnik u Budakovu Ministarstvu bogoštovlja i nastave objavljuje u Hrvatskoj reviji u proljeće 1942. tekst s programatskim političkim smjernicama za pisce, pod naslovom Dužnost književnika u ustaškoj državi. Za njega je kulturno djelovanje borba kojoj se „za postignuće pune narodne slobode i državne nezavisnosti podređuju sve druge vrednote, sve druge težnje i svi drugi zahtjevi, koji u tom vremenu borbe mogu biti samo drugorazredne i trećorazredne potrebe, koje će dobiti svoje pravo značenje i pravo mjesto tek onda, kada se postigne glavni cilj narodnoga života“.[15] O takvoj je kulturnoj revoluciji volio govoriti i Mile Starčević, najprije ustaški dužnosnik a zatim i treći po redu ministar narodne prosvjete NDH, koji je isticao da ustaški duh nije pokrenuo samo „gospodarsku i društvovnu“ revoluciju već i kulturnu koja je išla u pravcu rušenja „slavenstva i jugoslavenstva“, te Hrvatima donijela „zlatno doba.“[16]

Režim svake totalitarne države pokazuje poseban interes za kulturu zbog njezina potencijalno bogatog propagandnog instrumentarija. Tako je i novouspostavljena vlast NDH odlučila intenzivno djelovati na tom području te na njega primijeniti osnovne postulate svoga programa iskazane u Načelima ustaškoga pokreta. Riječ kultura spominje se u tom nevelikom dokumentu tek u 16. načelu u kojem se kaže da je kulturni napredak u direktnoj vezi s prosvjetnim te da se „temelji na prirodnoj narodnoj darovitosti i prokušanoj sposobnosti na polju nauke znanosti i prosvjete“. Riječ umjetnost uopće se ne spominje, ali je važno istaknuti da spomenuto Načelo zapravo govori o moralnim snagama hrvatskoga naroda čiji je kultura imala biti sastavni dio. Njezini su vinovnici po tvrdnji ideologa pokreta „tek sada, u oslobođenoj Domovini, u svojoj državi, dobili sve one preduvjete koji su nužno potrebni za slobodno umjetničko stvaranje“.[17] O javnim djelatnostima govori i sedamnaesto Načelo koje precizira da je „skladno gajenje, promicanje i usavršivanje svih narodnih vrlina i grana narodnog života“ zadatak „javnoga rada i državne vlasti kao takove“. „Državi doista mora biti stalo do kulture“, napisao je gorljivi ideolog pokreta Drago Čepulić,[18] pa je u tom smislu djelovanje na području prosvjete, književnosti, umjetnosti i znanosti bilo postavljeno visoko na listi prioriteta državnog i političkog djelovanja. Bit te zadaće „trebalo je da se sastoji u sprovođenju tzv. duboke kulturne revolucije; pod tim se pojmom podrazumijevala „ideološka preobrazba osnovnih nacionalnih kulturnih institucija kao glavnih nosilaca programa ustaštva na području kulture,“[19] a u cilju ostvarivanja potpunog prevrata „na području duhovnog, moralnog i intelektualnog života hrvatskoga naroda.” Žanko je u spomenutom inaugurativnom obraćanju u Kazalištu bio još koncizniji i direktniji rekavši da će zagrebačko kazalište „biti na ponos svima od Drave pa do Jadrana, na radost hrvatskoga naroda a na ponos Poglavnika i Doglavnika.“[20]

Ukratko, „kulturna revolucija“ – koja je pojam kulture svrstala pod pojam narodne prosvjete i koja se potpuno razlikuje od pojma kulture u liberalno-demokratskim državama trebala je imati za krajnji rezultat „stvaranje i preoblikovanje novih ljudi“, koji bi došli na mjesto onih „starih po mentalitetu“, nesposobnih da sudjeluju u „stvaranja novih pokoljenja“ i novog duha Europe kojeg je često, u svojim govorima zazivao sam Poglavnik.

Premda je za cijelog trajanja NDH bila u ratu, svi apologeti ustaškog pokreta dolazak su Poglavnika i djelovanje na temelju njegovih Načela nazivali – „oslobođenjem“, za koje je u svim područjima života, pa tako i u (nacionalnoj) kulturi koja izražava „dušu jednog posebnog naroda,“[21] morala biti podnesena žrtva. Marko Čović u to ime kliče: „Do jučer je naša prva odlika bila: borbenost i žrtva! Sada je naša glavna odlika: dužnost i žrtva! To je zapovijed ustaške države, to je dnevna zapovijed ustaške Hrvatske, koja vrijedi za sve Hrvate, koja vrijedi i za književnike.“[22] Stoga je početkom 1942. objavljen i Indeks zabranjenih knjiga, što je po Lasiću (1989.) „najbolji primjer raskoraka između strategijske intencije i realnih mogućnosti ustaškog ideološkog modela“. Zbog nedostatka „novoga duha“ u njihovim djelima, zabranjeni su brojni pisci i njihove knjige – npr. Gjalski, Leskovar, Tucić, Krleža, te naravno oni već prije strijeljani, odvedeni u logore ili odbjegli u partizane – Adžija, Cesarec, Dončević, Durman, Galogaža, Kikić. Njihove su knjige i spaljivane, a svako posjedovanje tih knjiga „moglo je imati za posljedicu – slanje u logor“.[23] Ubrzo je, po uzoru na Njemačku i Italiju, gdje su jezik sustavno koristili u širenju i učvršćenju ideologije, izdana je i Ministarska naredba o hrvatskom pravopisu, kojom se htjela istaknuti „jezična samobitnost“[24] hrvatskog jezika, važnog elementa u stvaranju nove hrvatske kulturne politike.[25] Naredbu o čistom hrvatskom jeziku potpisao je sam Poglavnik, objasnivši u prilici prvog saziva Sabora u veljači 1942. da hrvatski jezik mora biti čist i kojeg „nitko nema prava više nagrđivati, kvariti i sramotiti.“[26] Ubrzo je osnovan Hrvatski državni ured za jezik, Budak je izdao i Ministarsku naredbu o hrvatskom pravopisu, a u kolovozu je objavljena i Zakonska odredba o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i pravopisu koju su potpisali Pavelić, Budak i Žanić.[27] Svi navedeni potezi ustaških vlasti samo su primjer djelovanja u kojem po Lasiću „na strategijskom planu ovaj kolektivni Ja računa samo sa Sobom i svijetom sagrađenim po Njegovom uzoru“.[28] Vidljivo je dakle da su ustaški vođe bili „posve anti-intelektualnih nazora“[29], iako su u svojim redovima imali intelektualce poput Lorkovića, Košaka ili Budaka, no i oni su pripadali isključivo modelu koji Stanko Lasić (1989) zove radikalnom afirmacijom režima. Poistovjećivanje (slobodne) države i (narodne) umjetnosti bila je omiljena tema u govorima vodećih ljudi pokreta, pa i samog Poglavnika koji nije imao nikakvih intelektualističkih pretenzija. Njemu je svaki kulturni subjekt jednostavno poslužio kao pomagač “u svečanosti njegova uspinjanja u sedlo vlasti”[30]. Njegovi dugi govori vrvjeli su općenitostima i redovito isticanim enormnim povijesnim zaslugama Hrvata tijekom povijesti, pa tako i onih na kulturnom planu gdje je po njemu „razaranje upravo bilo najjače“, ali su „Hrvati umjetnici u prošlosti i u najtežim prilikama svojim radom pronosili ime i slavu hrvatskoga naroda u vanjskome svietu (…), posvjedočili duševnu sposobnost hrvatskog naroda, i kroz svoj duhovni rad predstavljali vanjskom svietu ljepote i vriednosti hrvatskoga naroda i hrvatske domovine.“[31]

Iako Poglavnik nije mario za intelektualce i umjetnike, u počecima NDH primao je njihove izaslanike i s njima „zacrtavao smjernice“ nove hrvatske kulture. Tako je početkom svibnja 1941. primio u audijenciju grupu hrvatskih književnika s kojima je po pisanju tadašnjeg tiska „zacrtao smjernice umjetničkog stvaranja u Novoj Hrvatskoj.[32] Kako je dakle, stav samog Poglavnika (po uzoru na Hitlera i njegovu kulturnu politiku) bio da muze u ratu trebaju još glasnije govoriti, već pola godine nakon proglašenja NDH moglo se pročitati u najtiražnijem dnevniku Hrvatski narod da je u kratkom razdoblju, zahvaljujući Poglavniku, učinjeno mnogo „na svim područjima ljudskog stvaranja“. Zbog rata su te zasluge ubrojene u „dvostruki uspjeh Poglavnikove željezne volje i ustaškog pokreta, koja je unatoč svih poteškoća uspjela ostvariti toliko toga, da možemo osjetiti već sada kolika nas čeka sreća i blagostanje kad se dovrši velika borba i podpuno ostvari pobjeda duha Nove Europe u kojoj će NDH zauzeti dostojno mjesto.“[33]

Ministar narodne prosvjete Mile Budak i njegov utjecaj na novi kulturni poredak i uspostavu novoga duha u kazalištu

U prvo vrijeme novouspostavljene politike kulturne i duhovne obnove, najvažniji čovjek hrvatske politike, nakon Pavelića, bio je njegov dugogodišnji suborac i prvi doglavnik, književnik Mile Budak. Odmah pri nastupu na dužnost ministra narodne prosvjete izjavio je da želi od svog resora napraviti „ognjište hrvatske kulture“.[34] Zato je i Žanko u prvoj godini mandata često s pozornice isticao da je „Kazalište presretno“ što može u „svoj zagrljaj“ primiti svoga prvoga potpuno slobodnoga nadležnoga ministra“.[35] Kako tvrdi Matičević, njegova je slava u to vrijeme bila nedodirljiva a njegovo prvenstvo ispred svih redovito isticano i posebice poticano.[36] Pavelićev vojskovođa i ministar domobranstva Slavko Kvaternik tvrdio je da se Budak, pod Pavelićevim neposrednim sugestijama i moćima „pretvorio u ustaški stroj navijen i navijan po miloj volji dr. Pavelića“.[37] Neki drugi autori tvrde da za cijelo vrijeme NDH Budak nije uopće odlučivao u donošenju važnih političkih odluka, naime Liparski emigranti koji su se vratili s Pavelićem i koji su nazivani rasovima po ugledu na abesinske plemenske vođe „jer su se samovoljno ponašali, podcjenjivali su Budaka oslovljavajući ga s „ministre“, a nikada „doglavniče“.[38] Za mnoge članove umjetničke zajednice, napose one književno-kazališne, ime Mile Budaka, ovjenčanog izuzetnim uspjehom romana „Ognjište“ (čiju će spektakularnu adaptaciju Žanko postaviti na scenu ujesen 1941.) predstavljalo je sintezu „jednog burnog i velikog razdoblja hrvatske povijesti, okrunjenog uskrsnućem NDH te polaganjem temelja za potpun duhovni i materijalni preporod hrvatskog naroda.“[39] Diljem kulturnih ustanova NDH, njegovi su pobornici bili brojni, on je za njih bio proslavljeni politički borac u hrvatskoj revoluciji i državnik iz prvih redova pri stvaranju nove države. Uz to, za mnoge iz kazališta, u svojem je književnom radu „izrazio proročku slutnju, ideološki credo i pobjedničku himnu nove Hrvatske.“[40] Doglavnikova moć išla je tako daleko da je odlučivao i o novoj instrumentaciji državne himne koja je povjerena trojici tada najpoznatijih hrvatskih kompozitora Odaku, Baranoviću i Gotovcu, a Hrvatski narod je 1941. u nastavcima objavljivao svakodnevno Doglavnikov roman Na vulkanima. Istovremno, uz njegov velik utjecaj i slavu u javnosti, njemačke su vlasti imale znatne prigovore na njegov rad u ministarstvu. Primjerice, policijski SS pukovnik i član Gestapa Hans Helm, oštro je kritizirao Budaka kao arogantnog i lijenog, a za njegovo mistarstvo, vodeći organ na području kulturne politike,da je „u rukama predstavnika HSS-a, Židova, čak i komunista.“[41]

Na mjestu ministra ostao je Budak kratko – svega šest mjeseci, jer je Poglavnikov antagonizam prema Budakovoj popularnosti rasao iz dana u dan, pa je postao očit čak i u javnosti. Josip Horvat u svom dnevniku svjedoči da se Pavelić s Budakom „navodno ljubi kroz kamiš“, stoga su „preko noći morale njegove slike iz novina – samo je jedan bog, nemaj drugih bogova uza me!“[42] No, Budak, kojeg je Krleža okarakterizirao kao „ludog i nesabranog“[43], je i nakon početka svog dugog političkog pada imao znatan utjecaj na zbivanja u Kazalištu i kulturi općenito: početkom 1942. (isti dan kada i Lj. Babić i V. Nazor) proglašen je akademikom, u lipnju mu je Državni zavod za narodnu prosvjetu dodijelio nagradu za najbolji roman, a u srpnju iste godine postao je predsjednik obnovljenog Društva hrvatskih književnika.

Kako je u skladu s ustaškim Načelima rad bio osnova svekolikog djelovanja u NDH, tako se i u ustanovama u kulturi i prosvjeti išlo za tim da i pojedinci i čitav kolektiv „doprinose velik obol za obogaćenje kulturnog života hrvatskog naroda.[44] Glavnina novih kadrova za formiranje „novog duha“ države ponajviše je bila organizirana u odborima Matice hrvatske, čiji će članovi, kao Budakovi ljudi, biti postavljeni na visoka mjesta u novoj vlasti, napose u institucijama vezanim uz kulturu“[45]. Dušan Žanko je također bio jedan od Matičinih odbornika, a njegovo imenovanje za intendanta Kazališta dočekano je s oduševljenjem jer je nesumnjivo bila riječ o čovjeku koji je „dušom i srcem“ pripadao pokretu, a bio je i jedan od najvažnijih Budakovih suradnika. U književnim krugovima koje je oduševio novi kulturni prevrat bio je Žanko ocijenjivan kao nositelj „novog duha“, koji se „ucjepljuje elementarnom snagom sistematski u sva područja čovjekove duševne i duhovne djelatnosti“, a taj novi duh bio je za njih „ustaški duh jasnih načela i zadataka, duh neizmerne vjere u samog sebe i duboke sviesti o odgovornosti pred narodom a nadasve duh punog autoriteta, uz fanatično pouzdanje u genij svoga Poglavnika ušao je 22. travnja 1941. i pod krov Hrvatskog Državnog kazališta u Zagrebu“.[46] Već i prije Žankova dolaska u kazalište, njegov je prethodnik Aleksandar Freudenreich priredio manifestaciju Svečani tjedan hrvatske dramske i glazbene umjetnostida bi pokazao da je i Kazalište poput ostalih kulturno-prosvjetnih ustanova „s oduševljenjem i zanosom“ na strani nove vlasti. Tom je prilikom rečeno da je „HNK stajalo je punih stotinu godina u prvim redovima u borbi za hrvatsku narodnost, jezik, prosvjetu i umjetnost“ te je s „oduševljenjem čitavog hrvatskog naroda“ (…) odčekalo historijski čin uskrsnuća Države Hrvatske i zato odlučilo proslaviti ga na najsvečaniji i najdostojniji način.“[47]

Sam Pavelić nije se za četiri godine vladavine miješao u kazališne poslove – osim tri posjeta koji su bili reprezentativne i protokolarne prirode prisustvovao je samo jednoj cjelovito odigranoj predstavi u Kazalištu. Bila je to svečana predstava Lisinskijevog Porina u prigodi Tjedna hrvatskih sveučilištaraca u travnju 1944. godine. Zato je uvođenje u Kazalište „čiste hrvatske i etičke orijentacije hrvatskog kazališta u Zagrebu i što se tiče osoblja i što se tiče repertoara“[48] od prvih dana obavljano pod Budakovom paskom. Ta, iako Žankova izjava, tipično je „budakovska“, pa je ponovljena i mjesec dana kasnije na tzv. Konferenciji o kazalištu u NDH koju je u samoj zgradi kazališta vodio ministar i doglavnik Budak. Od strane svojih brojnih poštovatelja on je u to vrijeme ocijenjivan kao jedini pozvan da „svojom umjetničkom intuicijom“ pokrene „idealan rad kazališta i njegovog osoblja“. Uz najavu uspostavljanja državnih kazališta u Sarajevu i Banjoj Luci, opera u Osijeku i Splitu nije se izbjeglo ukazati da će priliku da „iživljuju svoje talente“ „na kazališnim daskama i na podiju koncertnih dvorana“ imati samo oni „spremni“ ljudi „koji su vrijedni i dostojni da rade u interesu hrvatskog naroda“. No, sama vodeća garnitura i nije radila u tom duhu. Naime, samo dva dana nakon početka Budakove konferencije (19. V. 1941.) u rimskoj palači Quirinale, Ante Pavelić i Benito Mussolini potpisali su Rimske ugovore. Po njima je veliki dio hrvatske obale i otoka prepušten Italiji te prihvaćen talijanski politički, gospodarski i vojni nadzor nad dijelom NDH, a hrvatska kruna ponuđena je Aimoneu di Savoia Aosta, vojvodi od Spoleta. Konferencija o kazalištima NDH je započela prije potpisivanja sporazuma s Mussolinijem a završena je nekoliko dana nakon Pavelićeve predaje Dalmacije Duceu. Da apsurd bude veći, tijekom prvog dana rada na Konferenciji se još raspravljalo o problemima splitskog kazališta („I Hrvatska državna opera trebat će više novih sila, osobito u orkestru, dok će splitska i osječka opera trebati mnogo više pjevača i svirača“), ali u zaključcima koji su potpisani 23. svibnja splitsko kazalište nije više spomenuto jer je zahvaljujući potpisivanju Rimskih sporazuma, čemu je prisustvovao i sam Budak, ispalo iz korpusa hrvatskih državnih kazališta. Budakov je program reorganizacije kazališta bio krajnje ambiciozan – imao je zadatak zahvatiti sve pore kazališnog života, od povećanja financiranja do jasnog kadroviranja unutar strogog ideološkog predznaka o čemu će više biti riječi u sljedećim poglavljima. Njegove je stavove vjerno prenosio tjednik Hrvatski narod pojašnjavajući naširoko Budakove zamisli o čistom hrvatskom kazalištu u kojem će svi „mladi sposobni naraštaji pjevača i svirača i glumaca (…) imat će prilike da u sebi izgrade jake i našem kazališnom životu potrebne vrijedne stvaratelje (…) sa zdravim načelima.“ Kako nisu svi mogli očekivati angažman u zagrebačkom kazalištu, sva su kazališta predstavljena kao istovrijedna, ispunjena novim ljudima „koji to po svojim radnim sposobnostima i etičkom kakvoćom zaslužuju“ i koji rade „bez zastrarjelih metoda i načela.“[49] Dakle, na samom početku kulturnopolitičkog djelovanja prema kazalištima nije bilo sumnje: „Nastupat će samo naši ljudi, koji uz svoj umjetnički talent nose u sebi i ljubav prema svojemu narodu“.[50]

d) Promidžbeno djelovanje Kazališta kao važnog segmenta nove kulturne politike NDH na međunarodnom planu

Primaran zadatak svih ustanova administrativnog sustava NDH bilo je promicanje i podizanje rodoljublja ili Budakovim jezikom rečeno da se u svakom kazalištu imalo „raditi za svoj narod.“ No, to nije bilo doboljno – uporedo je trebalo „širiti dalje visoku kazališnu umjetnost o kojoj već govore i preko granica naše države“.[51] Ta, kako se voljelo reći Nova Europa je „u duhu novog poredka radostno pozdravila ulazak Nezavisne države Hrvatske u zajednicu slobodnih i kulturnih europskih zemalja.“[52] Bilo je to stoga jer su po mišljenju ustaških vođa Hrvati pripadali “zajednici vodstva svijeta” te su prema tome pred njima stajale” veće odgovornosti dužnosti od mnogih drugih naroda širom svijeta.”[53]

U toj strogo centralistički vođenoj državi kakva je bila NDH, Poglavnik je, kao središnja ličnost državne sveukupnosti, bio i središnja ličnost u nizanju, po mnogima impozantnih rezultata kulturne politke.[54] Nebrojeno puta se Paveliću zahvaljivalo što „unatoč teških ratnih prilika, pomaže svim mogućim sredstvima hrvatsko kulturno stvaranje i nastojanje“ iz čega je proizlazilo da „hrvatska kazališna umjetnost mora biti također mnogo zahvalna Poglavniku“.[55] U prilici gostovanja zagrebačke Opere u Italiji koje je ocijenjeno trijumfalnim te je uspjeh za mnoge bio i uspjeh cijelog hrvatskog naroda, kazalište je uz zahvalnost Mussolliniju i Hitleru zahvalilo „svom narodu i Poglavniku“ davši im „najljepši dar, koji može umjetnička ustanova ostvariti.“[56] Od Kazališta se od početka očekivalo da na reprezentativan način „izađe na medjunarodno poprište“ i dostojno predstavlja NDH među osovinskim državama. Po Poglavnikovim riječima, zagrebačko kazalište „moralo je biti na visini. Ono će nas predstavljati pred cijelim svijetom koji gleda u nas.“[57] Taj vid kulturnog djelovanja (naročito do ljeta 1943. godine, prije sloma ekonomskog sustava u NDH) imao je veliku važnost u sveukupnoj vanjskoj politici NDH. Po Čepuliću, u ratnim vremenima, u kojima je „životna borba za opstanak najprvotnija“, upravo kulturne veze „mogu da postanu najsolidnija karika, najintimniji momenat zbliženja, prijateljstva, suradnje među narodima“. Šifra za uspješnu međunarodnu suradnju bila je jednostavna: „mali narodi imadu (…) druge interese za te veze negoli veliki narodi“, koji „trebaju male, ali mali se također moraju vezati uz velike, jer oni bez velikih ne mogu.“[58] Kako se u to vrijeme duh hrvatstva želio izdignuti iznad duha naroda s kojima je bio prinuđen dijeliti suživot u bivšoj državi tijekom 23 godine, te veze nisu smatrane važnima jer je „hrvatski narod u svojoj povijesti mnogo primao od drugih, ali je ostao svoj“. Tako je i usvojen stav da su primjerice Hrvati i Srbi „dva izgrađena i posebna naroda“ posve različitog duha, pa se zato ustaški režim od samih početaka nastojao nasloniti na srodnost duha u zemljama predvodnicama osovinske Europe.[59] Ovdje su pronađene čvršće veze jer „su im probitci bliži“ i jer su „kulturne veze između njih jače“.[60] Kako je politika ustaškog vodstva od početka bila ograničena snažnim utjecajem nacizma i fašizma, tako se i u međunarodnim aktivnostima kulturnih ustanova najviše polagalo upravo na suradnju i kulturnu razmjenu s Reichom i Italijom.[61] No, što se kazališta tiče, jačale su tijekom sve četiri godine i veze s Bugarskom, Rumunjskom i, u nešto manjoj mjeri, sa Slovačkom.

a) Njemačka:

Već u kolovozu 1941., za vrijeme ljetne pauze u Kazalištu, grupa od 19 novinara i umjetnika iz NDH otputovala je na veliku turneju po Reichu i to na poziv ministra Reicha Goebelsa koji je za njih priredio i veliko primanje u Berlinu. Tom je prilikom oveća skupina umjetnika – likovnjaka, arhitekata, glazbenika, književnika i kazališnih umjetnika nastupila u Grazu, Beču, Dresdenu, Magdenburgu, Berlinu, Frankfurtu na Maini, Stutgartu, Munchenu i Salzburgu. Izvršna organizacija bila je povjerena poslanstvu NDH u Berlinu i tamošnjem attachéu za novinstvo Luki Fertiliu. Projekt je bio ambiciozan, suradnja je obuhvatila predstavnike njemačkog ministarstva propagande i vanjskih poslova jer je gostovanje bilo upriličeno od strane njemačke vlade. U svom izvješću poslaniku Budaku Fertilio kaže da „su proputovali velik dio Reicha te imali prilike vidjeti mnoge znamenitosti“ i pritom „veoma srdačno primljeni i upravo gospodski pogošćeni.“ K tome, „stanovali su samo u prvorazrednim hotelima“ a „s njemačke strane izišlo se je u susret njihovim željama.“[62] Zbog srdačnog gostoprimstva i „velikodušne pomoći za vrijeme puta“, Matačić je Goebelsu ponudio „veliki hotel na Jadranu na raspoloženje ranjenim njemačkim vojnicima.“ Dojmovi su bili tako jaki da su oduševljeni umjetnici i novinari obećali sastaviti „jednu knjigu u kojoj bi opisali svoje dojmove.“[63]

Kako je slanje hrvatske radne snage u Njemačku bila jedna od obveza koju je preuzela vlada NDH, do kraja 1941.u Njemačku je otišlo čak 150 000 radnika raznih zanimanja.[64] Zato su Radnička komora i njemačka organizacija Kraft durch Freude organizirale česte kulturno-umjetničke programe za njih. Tako su članovi Kazališta ujesen 1942. nastupali cijeli mjesec „s neizrecivom radošću“za hrvatske radnike i hrvatske dobrovoljce u Berlinu, Nurnbergu, Stuttgartu, Ludwigshafenu, Essenu, Dortmundu, Bochumu, Hannoveru, Hamburgu, Auschwitzu, Malehofu, Leipzigu, Munchenu, Linzu, Beču i Grazu s djelima Tijardovića, Asića i Paljetka.[65] Tisak je pisao o čak nekoliko desetaka tisuća ljudi koji su ih gledali, a cijela turneja je imala i podršku hrvatskoga poslanstva u Berlinu i poslanika doglavnika Mile Budaka koji je bio prisutan na izvedbi u Berlinu, u dvorani Europahaus s više od dvije tisuće mjesta.[66] Kako su od jeseni 1941. njegove ovlasti u zemlji bile smanjene, pao je u Pavelićevu nemilost te bio ograničen u svojoj unutarnjopolitičkoj djelatnosti. Od imenovanja na mjesto poklisara NDH u Berlinu, u listopadu 1941., on zato usmjerava svoje djelovanje izričito u pravcu promoviranja NDH kao zemlje bogate kulturnim identitetom.[67] Njegov ataše za tisak, Luka Fertilio, ustvrdio je da je Budakovo geslo bilo „osvojiti Njemačku prezentacijom hrvatske kulture i prikazati je ne samo kao zemlju turističke destinacije ili ratničku državu poznatu po Trenkovim pandurima i Napoleonovim vojnicima, nego kao malu zemlju koja je značajan umjetnički čimbenik u svjetskoj kulturnoj povijesti.“[68] Na početku je Budak ipak krenuo od samog sebe i međunarodnih odjeka slave koju je u domovini postigao roman Ognjište. Ubrzo nakon dolaska u Berlin, tiskan je prijevod te popularne sage iz ličkog života, a sljedeće je godine Rabadanova dramatizacija i prikazana u bečkom Deutsches Volkstheateru, što je označilo „početak suradnje“ između Beča i Zagreba. Kako je u tom kazalištu samo nekoliko dana ranije izvedena i Begovićeva drama Bez trećega,u austrijskoj štampi se uveliko pisalo o „tijesnim kulturnim odnosima (…) koji povezuju hrvatski i njemački narod.“[69] Glavni ravnatelj Deutsches Volkstheatra Walter Iltz izrazio je zadovoljstvo Žankovim „zanimanjem i stručnim shvaćanjem“, te pohvalio početak rada na kulturnoj suradnji riječima: „A plodovi će sigurno biti obilni!“ [70] Uzvrat je uslijedio za samo dva mjeseca, već početkom svibnja, zbog priprema skorog gostovanja (od 27. do 29. svibnja) čak triju predstava toga kazališta, u Zagrebu je boravila delegacija istog kazališta s intendantom Iltzom na čelu.

Intenzivan rad na suradnji s Reichom započeo je još ranije, u ljeto 1942. kada je u Zagreb došao nadsavjetnik ministarstva za promičbu Reicha Gerhardt Scherler, te sa Žankom i ravnateljem Opere Jakovom Gotovcem „učinio nacrt za pojačanu umjetničku suradnju i umjetničku izmjenu između Velikog Njemačkog Reicha i NDH“.[71] Samo nekoliko mjeseci kasnije, u prosincu, bečka Statsopera gostovala je u Zagrebu s dvije izvedbe Figarovog pira (10. i 12. prosinca). Šest mjeseci kasnije, nakon dugih priprema, organiziran je i uzvratan posjet Beču: zagrebačka opera gostovala je od 11. – 13. svibnja 1943. u Beču, ali u Opernhaus der Stadt Wien – danas Volksoper Wien.[72] Budak je bio zaslužan i za to gostovanje iako u to doba više nije bio poslanik u Berlinu. Naime, pripreme za ovo gostovanje bile su dugotrajne i iscrpljujuće za obje strane i trajale su od siječnja 1942. godine. Konačno, do velikog gostovanja za koje je trebalo obnoviti sve kostime iz Era s onoga svijeta došlo je tek u svibnju iduće godine kada je na put u organizaciji „putničarske“ agencije Croatia-put krenulo 250 članova Hrvatskog državnog kazališta na čelu s vođom puta Titom Strozzijem. I dok je uprava od Ministarstva oružanih snaga morala zatražiti dopust za pričuvne časnike Pichlera i Strozzija koji su u to vrijeme tamo izvršavali svoje izvanredne radne obveze,[73]orkestar je pojačan s dvanaest glazbenika Poglavnikovog tjelesnog zdruga, posadne glazbe Glavnog stožera, Domobranske glazbene škole i Glazbe zračnih snaga.[74] Plakat s motivom starohrvatskog pletera izradio je kazališni scenograf i kostimograf Vladimir Žedrinski a štampana je i programska knjižica na njemačkom jeziku. Tiskane su i Putne odredbe [75] kojih su se svi morali „bezuvjetno držati“. Posebno se zahtijevalo od svih članova da „paze na stegu kako vlastitu tako i ostalih svojih kolega“, uz strogo upozorenje da „dostojanstvo ove zadaće ne smije nitko povrijediti, jer će svaki prestupak biti primjereno kažnjen.“ Prva predstava na programu bio je Zajcov Nikola Šubić Zrinjski koji po svom sadržaju ima vezu s Bečom, pa je po mišljenju mnogih „predstava očekivana već unapried s posebnim simpatijama“.[76] Veliki uspjeh doživio je i balet s predstavom Đavo u selu, a „osobito srdačno bili su pozdravljeni naši baletni prvaci Ana Roje iOskar Harmoš.“Treće večeri ovog, po svemu uspješnog gostovanja, izveden je Gotovčev Ero s onoga svijeta, na kojoj je bio i austrijski skladatelj Richard Strauss koji je izrazio zadovoljstvo glazbom, „perfektnim“ orkestrom i pjevačima, a posebno dirigentom Gotovcem.[77] Uz mnoge članove diplomatskog zbora, tom „trijumfalnom uspjehu“,[78] prisustvovao je i novi ministar vanjskih poslova NDH Mile Budak koji je netom stupio na novu dužnost. Za Budaka je ta večer bila zasigurno njegov trijumf i kao poslanika i kao vodeću ličnost kulture u NDH. Zato je u listopadu, u sklopu svog boravka u Zagrebu, posjetio kazalište „kako bi još jednom odao priznanje umjetnicima koji su gostovali s velikim uspjehom u Njemačkoj“ nakon čega je priredio „intimnu večeru za umjetnike koji su bili na njemačkoj turneji.“[79]

Druga važna misija u suradnji s Reichom bilo je izvođenje njemačkih autora na pozornicama NDH, a Odsjek za novinstvo i kulturne veze pri Ministarstvu vanjskih poslova preuzeo je na sebe zadatak upoznavanja hrvatske javnosti sa suvremenim dramskim izričajem Hitlerove Njemačke. Zato je u veljači 1942. poslalo kazalištu tri drame „barda nacizma“ Hansa Johsta kako bi se „hitno“ izvele u Zagrebu. Jedna od njih bila je i najizvođeniji suvremeni komad u Reichu, slavom ovjenčani Schlageter. Johst je trebao biti gost Ministarstva prosvjete već u svibnju, te je za tu priliku zatraženo od Kazališta izvođenje njegovih drama uz napomenu da se „predmet smatra hitnim i da se sve formalnosti obave s njemačkim poslanstvom“.[80] Ravnatelj drame Soljačić je tu mogućnost otklonio obećavši izvođenje Johsta u idućoj sezoni što se nije dogodilo. Očito je da je nedovoljna informiranost kazališne uprave o Johstovom značaju u Reichu bila uzrokom toga presedana, jer u to doba nije bilo kazališta u osovinskim državama koje bi pismom u samo tri reda odbilo svojevrsni nalog o igranju omiljenog Hitlerova dramskog pisca. No, ako nije išlo sa suvremenom njemačkom dramom, najvećim uspješnicama Žankova mandata smatraju se upravo izvedbe klasične njemačke drame i opere. Tako je prigodom 150. godišnjice Mozartove smrti priređen Mozartov tjedan na kojem je uz brojne koncerte u Zagrebu izvedena i Čarobna frula, a najviše produkcijskih napora uložio je Žanko u izvođenje čak dviju Wagnerovih opera. U studenom 1941. obnovljen je Ukleti Holandez, a u veljači 1943. Rajnino zlato, čime je obilježena 130. godišnjica rođenja i 60. godišnjica smrti Richarda Wagnera, ali i ambicija uprave da izvede cijelu Wagnerovu tetralogiju Prsten Nibelunga. Žanko je jednako preambiciozno najavljivao i obnovu Majstora pjevača i Straussova Kavalira s ružom, ali u tom naumu nije uspio iz razumljivih financijsko-organizacijskih razloga. Zato je, uz veliku pompu na kraju sezone 1942/43. izvedena hrvatska premijera opere Columbus suvremenog njemačkog skladatelja Wernera Egka.

Njemačka klasična drama imala je još više uspjeha među zahtjevnom zagrebačkom publikom i kritikom, pa se u najveće projekte, ali po mnogima i sjajne umjetničke doživljaje Žankova mandata ubrajaju Goetheova Ifigenija na Tauridi, hrvatska premijera (ujedno i jedna od najslavnijih režija B. Gavelle) Lessingove drame Minna von Barnhelm, „pune patriotskih pobuda i osjećaja“,[81] teSchillerovi Razbojnici. Sve tri izvedbe obilježile su „stvaralačke“ režijeprvoga redatelja HDK Branka Gavelle, te su kao takve, po mišljenju stručnih krugova spadale pod „reprezentativne uspjehe“[82] tadašnje cjelokupne umjetnosti u NDH. Zagrebačka premijera Goetheova Fausta u prijevodu, adaptaciji i režiji Tita Strozzija održana je „u najraskošnijem obliku“[83] samo mjesec dana nakon premijere Razbojnika i predstavljala je još jedan od Žankovih repertoarnih i produkcijskih aduta kojima je htio uvjeriti cjelokupnu javnost, kako u velike potencijale zagrebačke drame, tako i u izdašne financijske gabarite kojima nadleštva NDH prate pozicioniranje zagrebačkoga kazališta na umjetničkoj karti „nove Europe“. Dan premijere Fausta bilježio se u tisku kao “prvorazredna senzacija”[84] i „dan ponosa našeg kazališta.“[85]

Njemačka je drama, ali i komedija, u oba intendantska mandata činila svojevrsnu repertoarnu okosnicu zagrebačke Drame, pa vrijedi spomenuti zapažene naslove, često omiljene više kod publike nego kod kritike. To su u prvom redu bile komedije Trešnje za Rim Hansa Hömberga i Ljubav u proljeće Friedricha Schreyvogela, ali i obiteljska tragedija Dies irae suvremenog bečkog pjesnika i dramatičara Antona Wildgansa.

Suradnja s Njemačkom ostvarivala se i u poticanju stvaralaštva njemačke manjine u NDH. Osim različitih svečanosti koje su održavane u Velikom kazalištu (npr. Priredba u počast Franza Grillparzera, u organizaciji Njemačke Akademije u Zagrebu u lipnju 1941.[86]), u Malom je kazalištu priređivala svoje predstave Njemačka narodnosna skupina koja je “na taj način duhovno povezivala ove naše Nijemce s nama.“[87] Temeljem dogovora na sastanku Pavelića i Hitlera 4. Lipnja, trebala je biti uspostavljena zakonska osnova za reguliranje položaja njemačke narodne zajednice u NDH. To je i učinjeno desetak dana kasnije «Zakonskom odredbom o privremenom pravnom položaju Njemačke narodne skupine u NDH». Njome je pripadnicima njemačke narodne skupine „zajamčeno neograničeno održanje njihove njemačke narodnosti i nesmetano ispovjedanje nacional-socijalističkog životnog naziranja, i nepomućeni razvoj njihovog samoniklog njemačkog narodnog života i slobodno uspostavljanje i održavanje narodnih i kulturnih odnosa s njemačkom narodnom maticom“.[88]

b) Italija:

Za početak „trajne i plodonosne“[89] suradnje između dviju zemalja odabrano je grandiozno gostovanje Rimske kraljevske opere u Zagrebu[90] s operama Aida i Madame Butterfly. Uz nezapamćen interes javnosti, do njega je došlo već u srpnju 1941. godine, paradoksalno, niti dva mjeseca nakon predaje hrvatskog teritorija Talijanima. Žanko je dapače istaknuo da je Zagreb doživio „najveću umjetničku senzaciju koja se može zamisliti“ i to u trenutku „kada velika Italija pruža hrvatskom glavnom gradu svoj najljepši dar i vrhunac svojih ljepota.[91] Slavni tenor Begnamino Gigli postao je zvijezda zagrebačke publike, iako se ulaznice (dijeljene su uz najveći mogući protokolarni oprez i kontrolu) niti za jednu od četiri izvedbe (dvije Aide i dvije Madame Butterfly) nisu mogle „prodavati bilo kome i bez kontrole.“[92] Talijanske umjetnike primio je u Banskim dvorima i Poglavnik koji je uz zahvale Duceu ustvrdio da su talijanska kultura i civilizacija „tako blize i tako drage čitavom hrvatskom narodu“.[93] U kazalištu nisu zabilježene nikakve negativne reakcije zbog Rimskih ugovora, dapače, svečanu večeru u čast talijanskih umjetnika (koji po svijetu idu sa „zubljom prosvjete“) u hotelu Esplanade je upriličio ministar Budak koji je čak i svoj poduži govor započeo na talijanskom jeziku. Nastavio je na hrvatskom, te uz neizbježno navođenje stilskih figura vezanih uz selo i zemlju, poželio dobrodošlicu na „svetom i revolucionarnom tlu klasične zapadne kulture“ koje je, naročito nakon dolaska Poglavnika „najpogodnija njiva za daljnji razvoj zapadne kulture.“[94]

Uzvratno gostovanje Hrvatskog državnog kazališta u Italiji dogodilo se u travnju 1942., te je predstavljalo najveći mega-projekt na polju međunarodne suradnje za cijelo vrijeme postojanja NDH.[95] Zagrebačka Opera je s Gotovčevim Erom s onoga svijeta nastupila u Veneciji (25. travnja), Firenzi (27. travnja) i Rimu (30. travnja). Grandiozno gostovanje na koje je otišlo čak 232 člana Kazališta, u tisku je bilo najavljeno već u srpnju 1941. godine,[96] a pregovori između Ministarstva nastave i Odsjeka za novinstvo i kulturne veze Ministarstva vanjskih poslova, uz sudjelovanje Poslanstva NDH u Rimu, započeli su u studenom. Konačno, odredbu o gostovanju potpisao je sam Pavelić, odobrenje za pripreme ministar narodne prosvjete Stjepan Ratković[97], a troškove gostovanja snosio je Odsjek za umjetnost i književnost Ministarstva nastave[98].

U Veneciji su nastupili u glasovitom opernom kazalištu La Fenice, a uz aplauze na otvorenoj sceni (za arije Zbora žena u mlinu i dvopjev s Milicom) umjetnici su nakon I. čina osam puta izlazili pred zastor, isto toliko i nakon II.

ina. Na kraju su dobili dugotrajne ovacije pred „dupkom punim kazalištem“ koje je moglo primiti 1200 ljudi. Glavni tajnik Kazališta Pere Dulčić koji je vodio dnevnik puta i potom o tome objavio poduži tekst u Hrvatskoj smotri, potreseno je opisao trenutak ovacija kada je „ustreptala hrvatska duša, prosuo se ritam našeg srca, bljesnule su boje i šare našega sunčanog kraja.“[99] Svi su izvođači bili na kraju obasuti cvijećem a Hrvatska pozornica donijela je opširan prikaz tog trijumfa naglasivši da je „nerazumijevanje teksta pobijedila svježina djela i naš zdravi narodni humor, zanosni tenori i soprani, dubina mezzosoprana Marjane Radev, sočnost basa Josipa Križaja i mekoća i punoća baritona Pichlera“.Autor teksta Vladimir Ciprin očito je u zanosu i pretjerivao ustvrdivši da je „Serenissima govorila samo o Hrvatima i o našoj umjetnosti“.[100]

U Firenzi su nastupili u Teatru Communale s čak 4500 mjesta i to u okviru svečanosti Maggio Musicale Fiorentino. Oduševljenje se nastavilo i tamo, te je započelo odmah, izvođenjem himni, pa su uslijedili česti aplauzi na otvorenoj sceni, a balet je morao ponoviti završni ples. Dulčić ne skriva svoj ponos izvještavajući o oduševljenju brojne publike i muzičkih stručnjaka koji su se „ushitili uspjehom“ o kojem sutradan „rastrubiše firentinske novine“.[101] Članovi HDK uspjeli su pohoditi i Rossinijev grob u crkvi Santa Croce gdje su, uz pratnju Antuna Gnezde na orguljama otpjevali hrvatsku himnu i položili vijenac u prilici 150. godišnjice njegova rođenja. U Rimu je Ero također prošao trijumfalno, uz ponavljanje završnog prizora opere. Odigran je u Teatro Reale dell’Opera, a umjetnike je sljedećeg dana u Kapitolu primio rimski gradonačelnik. Žanko je održao govor u kojem se zahvalio domaćinima na uzvratnom posjetu te završio govor poklikom Italiji, Duceu i samom gradonačelniku koji je hrvatskim umjetnicima poklonio brončanu medalju s likom božice grada Rima da ih „podsjeća blistavog središta uljudbe“,[102] a ministar kulture Pavolini uručio im je glavu mladog Augusta. Važan susret zbio se u Vatikanu gdje su hrvatski umjetnici susreli i svoga vjerskog poglavara, nadbiskupa Alojzija Stepinca te se s njime „poklonili Svetom Ocu“.[103]

Dulčić je ustvrdio da je s ovim gostovanjem NDH postala „važan međunarodni čimbenik u kulturno-umjetničkom djelovanju i izgradnji Nove Europe“,[104] a naročito ga je ushitila pomisao da je mali hrvatski narod odveo „svoju operu u krilo njezine velike i slavne majke“ da tamo „položi ispit zrelosti i otvori sebi put pobjedničkog uspona i slave“.[105] I dok je ministar Pavolini u brzojavu Žanku bio nešto suzdržaniji, tek kurtoazno naglasivši, „da se simpatično i drugarski sjećamo nedavnog posjeta članova zagrebačkog kazališta u Italiji“,[106] Hrvatska pozornica slavodobitno je ustvrdila da je gostovanje otvorilo„put Hrvatskoj državnoj operi svim svjetskim opernim pozornicama“ i postavilo Era „na svjetski operni raspored“. Žanko je ujesen iste godine na Pavolinijev poziv opet boravio u Veneciji gdje je uz prisustvovanje venecijanskom Festivalu (na kojem se među ostalima u teatru La Fenice izvodio i Papandopulov Komorni koncert), pregovarao oko ponovnog posjeta Talijana Zagrebu, no do toga nije došlo. Što zbog ekonomske krize i općeg zamora ratom u objema zemljama, što zbog stalnih tenzija koje su između njih postojale, razmjena s Talijanima bila je gotovo sasvim iscrpljena i prije Mussolinijeva pada i napuštanja teritorija NDH od strane talijanskih trupa.

Uz redovito izvođenje talijanskih opera na zagrebačkoj pozornici, česte su do jeseni 1943. bile i izvedbe suvremenih talijanskih autora. Tako su velik interes polučile hrvatske premijere Traversijeve prerade komada Louisa Napoleona Parkera Kardinal,Niccodemijeva drama Učiteljica,ali i spektakularna obnova „dramske pjesni“ Sema Benellija Bezdušna šala, danuncijevskog komada o ljubavi i osveti u doba firentinskog vladara Lorenza Veličanstvenog. U predstavi se znakovito, u gradu u kojem su te sezone, zbog zamračivanja predstave započinjale u 19 sati, moglo vidjeti ponešto od „srednjovjekovne surovosti ulaštene elegancijom Rima.“[107]

c) Bugarska, Rumunjska, Slovačka

Već u srpnju 1941. osnovano je Hrvatsko – bugarsko društvo kojem je na čelu bio poglavni pobočnik i zapovjednik Ustaške mladeži Ivo Oršanić, a u listopadu su započeli pregovori NDH i Bugarske o sklapanju konvecije o kulturnoj suradnji.[108] Oršanić se zajedno s poslanikom u Sofiji Vladimirom Židovcem sastao s s predsjednikom bugarske vlade (ujedno i ministrom prosvjete) Filovim i ministrom vanjskih poslova Popovim. U Sofiji je zajedno sa Židovcem i Oršanićem bio i Žanko koji je obavljao pregovore sa svojim kolegom Poljanovim, pa je ugovorena buduća suradnja između dva nacionalna kazališta do koje međutim nikada nije došlo u ozbiljnijem opsegu. Žanko je sa sobom ponio i primjerak Rabadanove dramatizacije Ognjišta koja je po njegovom mišljenju bila prikladnija za izvođenje izvan Hrvatske od Strozzijeve, naročito za one koji nisu čitali roman. Dogovorio je hrvatsko gostovanje s dvije opere i jednim baletom, napominjući u izjavi za sofijski dnevni list „Zora“ da mu je Poglavnik naložio da otputuje u Sofiju gdje će svjedočiti veliko „prijateljstvo i ljubav“ bugarskog naroda i ispoljiti želju za ostvarenjem „srdačne veze“ između sofijskog i zagrebačkog kazališta. Po njegovim riječima, „svi sofijski izlozi bili su puni hrvatskih slika, hrvatskih knjiga (…) svi su sofijski listovi kroz sedam dana pisali o mladoj Hrvatskoj, a prvi ljudi Sofije su nam čitavo vrijeme bili pri ruci i iskazivali nam veliku susretljivost“.[109]U zanosu je Žanko u Sofiji najavio (iako nije bio spomenut u netom objavljenom programu sezone) i izvedbu komada Oci i sinovi autora Poljanova (tada intendanta nacionalnog kazališta), no do toga nije došlo. Zato je samo nekoliko dana kasnije (2. studenog) uslijedio dolazak plesne skupine plesačice narodnog plesa Rusalke Koleve u Zagreb i njihov nastup u HDK. Žanko je u pauzi sa scene održao govor pozdravljajući, ne samo kao odličnu umjetničku trupu, već kao i „duboke i iskrene prijatelje našega Poglavnika, prijatelja hrvatskog naroda i prijatelje NDH.“[110] Samo mjesec dana kasnije sastavljen je ugovor između NDH i Carevine Bugarske o kulturnoj suradnji u kojoj se osim prosvjetnih pitanja govori i o „izmjenama“ između kulturno-prosvjetnih instituta, olakšavanju „kulturnih posjeta“ između jedne i druge države te omogućavanje „osobnih dodira izmedju predstavnika tiska i drugih uglednih znanstvenih i kulturnih radnika u Hrvatskoj i Bugarskoj“.[111] Godinu dana kasnije,[112] oformljeno je i Hrvatsko-bugarsko povjerenstvo za provedbu kulturne konvencije s Bugarskom u koju su imenovani Josip Milković, nadstojnik Odsjeka Balkan-Istok u ministarstvu vanjskih poslova, Mihovil Katanec, glavni ravnatelj Ravnateljstva za narodno prosvjećivanje i Ivan Esih, izvjestitelj za kulturne veze s inozemstvom u Ministarstvu narodne prosvjete. Neposredno ostvarenje toga Ugovora bila je premijera Rabadanove adaptacije Ognjišta krajem travnja 1942. godine, a potom je na bugarskom tiskana i sama Rabadanova dramatizacija. U okviru široko postavljene kulturne razmjene s Carevinom Bugarskom, izvedena je i hrvatska premijera drame Rače Stojanova Majstori u režiji Gavelle, a neki bugarski pjevači gostovali su u zagrebačkoj Operi.

U proljeće 1942. uspostavljena je intenzivna kulturna suradnja s Rumunjskom. Ona je započela tako što je na Žankov poziv, u Zagreb stigao generalni ravnatelj rumunjskih kazališta, inače poznati romanopisac i akademik Liviu Rebreanu, gdje se susreo „s predstavnicima kulturnog života hrvatske metropole“.[113] Već početkom prosinca 1942. nastupila je u kazalištu, a nakon gostovanja po Reichu, pučko-folklorna Plesna grupa Vere Proca i Gabrijela Negrya[114], a krajem siječnja 1943. došlo je do suradnje između zagrebačke i bukureštanske Kraljevske Opere. Najprije su rumunjske pjevačice Moreanu i Grozea, pjevači Marinescu i Arnautu nastupili u Bizetovoj Carmen (r. B. Gavella), a zagrebački pjevači Vilma Nožinić, Mila Kogej, Josip Gostić i Rudolf Župan nastupili su u veljači Bukureštu (pod vodstvom Žanka) pjevajući naslovne uloge u Aidi i Krabuljnom plesu. Tamošnji je tisak pisao da hrvatski umjetnici „pružaju doista divnu umjetnost.“[115] Na bukureštanskom krugovalu izvodili su i hrvatske pjesme, a Žanko je pred velikim auditorijem Bukureštanskog sveučilišta održao (na francuskom jeziku) predavanje na temu „Bitni elementi hrvatske kulture“.[116] Suradnja se produbila zagrebačkom premijerom tročinske ljubavne tragikomedije Mihaila Sorbula, Bolesna krv[117] koju su u to doba smatrali pravim remek-djelom i „događajem u povijesti rumunjskog kazališta“[118]. U toj je predstavi po prvi put u glavnoj ulozi nastupila Marija Crnobori, po mišljenju mnogih „najveća nada hrvatske kazališne mladosti“i „buduća prva tragetkinja hrvatske drame.“[119]

Što se tiče suradnje sa Slovačkom koja je u lipnju 1942. uvela hrvatski jezik kao pomoćni u škole, u kazališnom je smislu ona bila oskudna, a ni tradicija suradnje sa Slovacima u zagrebačkom kazalištu nije postojala. I dok je bratislavsko kazalište izvodilo hrvatske autore Begovića, Vojnovića i Senečića, prvi slovački komad u povijesti zagrebačkog kazališta bila je satirička komedija Ivana Stodole Karijera izvedena u travnju 1942. Godine.Bioje to jedini slovački komad izveden u HDK za vrijeme NDH.

Na kraju treba zaključiti da je glomazni i skupi kazališni mehanizam, programiran i izdašno financiran od vlasti da bude servis njihovih ideja i smjernica, na različite načine odolijevao proklamiranim zahtjevima politike i da se nerijetko iz ideološke i političke ovisnosti uspijevao izboriti za autonomiju svog umjetničkog creda. Bio je to prirodni proces s obzirom da svagdje „gdje je društvo u krizi i promjeni, kazalište postaje vitalno mjesto izražavanja aspiracija i novih vizija toga društva.[120] Slično je ustvrdio i Stanko Lasić, napisavši da je „u skladu sa svojom solipsističkom autarhičnošću, ustaška ideokracija pokušala nametnuti kulturi svoju zastavu, ali je ova vrlo brzo popucala te se pretvorila u mrežu s velikim rupama koje je kultura iskoristila da bi sačuvala sebe“. Kazalište je ipak, sve od svoga postanka, živi organizam kojeg se kroz povijest često željelo usmjeravati prema volji vlastodržaca, ali ga se nikada, pa ni u diktaturi Ante Pavelića nije moglo potpuno nadzirati.U kulturno-političkom smislu može se reći da je NDH imala od njega nebrojenih koristi do jeseni 1943., a nakon tog perioda ono je postalo za Pavelićev sustav u kolapsu – teret, a ne više najvažniji subjekt za brojne pobjede i trijumfe “novoga duha” na domaćem i međunarodnom planu.

[1] Sulejman BOSTO, “Konflikt ideoloških paradigmi: crveno versus crno”, Bosto S., Cipek, T., Milosavljević, O. ur.; Kultura sjećanja: 1941.- povijesni lomovi i svladavanje prošlosti, Disput, Zagreb 2008., 22.

[2] Filip LUKAS, „Kultura na udaru rata“, Hrvatska revija, Zagreb, 1-2/1945., 4.

[3]Nova Hrvatska, Zagreb, 7. I. 1944.

[4]Hrvatski narod, Zagreb, 8. IV. 1942.

[5]Hrvatski narod, Zagreb, 17. XII. 1941.

[6] Nova Hrvatska, Zagreb,14. VII. 1944.

[7] Isto.

[8]Svečani tjedan hrvatske umjetnosti 10-15. VIII. U povodu proslave hrvatske žetve, programska knjižica, bez potpisa autora uvodnog teksta.

[9] HDA, fond br. 234, Glavno ravnateljstvo za promičbu, Predsjedništvo vlade, kut. 6, fasc. Opći odsjek 1942., govor M. Starčevića, tada pročelnika Zavoda za narodnu prosvjetu uoči manifestacije Dani hrvatske knjige u rujnu 1942.

[10] Danijel CRLJEN, Načela hrvatskog ustaškog pokreta, Tiskara Matice Hrvatskih akademičara, Zagreb 1942., 3.; usp. Danijel CRLJEN, Naš poglavnik, Knjižara Velebit, Zagreb, 1943.; Blaž LORKOVIĆ, “Etička vrijednost ustaških načela”, Prosvjetni život,Zagreb, VII. – VIII. 1942., br. 1-2, 9-12; Ivo BOGDAN, I., “Smisao ustaških načela”, Novo doba, Split, 1. I. 1944.

[11] Više u: Fikreta JELIĆ BUTIĆ, Ustaše i NDH, Globus, Zagreb, 1975; Jozo TOMASHEVIC: The War in Yugoslavia, Occupation and Collaboration, Stanford University Press, Stanford, California 2001.; D. CRLJEN: Načela Hrvatskog ustaškog pokreta.

[12]Hrvatski narod, Zagreb, 4. VIII. 1942.

[13] Vinko NIKOLIĆ, Nacionalni zadaci književnosti, Zagreb, 1944. Usp.: M? MAGDIĆ, “Književnost i politika”, Spremnost, uskršnji dvobroj, Zagreb 1944.

[14] Marko ČOVIĆ, „Dužnost književnika u ustaškoj državi“, Hrvatska revija 3/1942. Usp.: Pavao TIJAN,”Kultura i država”, Spremnost, uskršnji dvobroj, Zagreb, 1944.

[15] M. ČOVIĆ: „Dužnost književnika u ustaškoj državi“, Hrvatska revija, 3/1942.,113

[16]Nova Hrvatska, Zagreb, 11. VIII. 1942.

[17] M. ČOVIĆ, „Dužnost književnika u ustaškoj državi, Hrvatska revija, 3/1942., 114.

[18] Drago ČEPULIĆ, „Politika i kulturne veze”, Hrvatska smotra, 1/1942. , 25.

[19] Fikreta JELIĆ-BUTIĆ, Ustaše i NDH, 203.

[20]Hrvatski narod, Zagreb, 25. IV. 1941.

[21] Izjava Julija Makanca, tadašnjeg ministra narodne prosvjete. Nova Hrvatska, Zagreb, 17. X. 1944.

[22] M. ČOVIĆ, „Dužnost književnika u ustaškoj državi“, Hrvatska revija, 3/1942.,113; Ivo HERGEŠIĆ,”O nakladnom radu i cenzuri pod ustaškim režimom”, Republika, br.3, Zagreb 1945.

[23] Stanko LASIĆ, Krleža, kronologija života i rada, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1982., 299.

[24]Narodne novine, br. 59, Zagreb, 25. VI. 1941.

[25] Više u: Marko SAMARDŽIJA, Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u NDH, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 2008.

[26]Narodne novine br. 44. Zagreb, 23. II. 1942.

[27]Zbornik zakona i naredaba, 425-426.

[28] S. LASIĆ, Krležologija, 88.

[29] Jozo TOMASEVICH, War and revolution in Yugoslavia, 1941. – 1945. Occupation and Collaboration, 349.

[30] Slobodan ŠNAJDER, Faustova oklada, Prometej, Zagreb, 2007., 8.

[31]Hrvatski narod, Zagreb, 24. I. 1942., Nova Hrvatska, 14.VII. 1944.,

[32]Hrvatska smotra, Zagreb, 7/1941., Hrvatski narod, Zagreb, 3. V. 1941.

[33] Hrvatski narod, Zagreb,16. XII. 1941.

[34] Vojmil RABADAN, „Pogovor prvome izdanju adaptacije Ognjišta“, Zagreb, 1941., 82.

[35]Novi list , Zagreb 6. 5. 1941.

[36] Više u: Ivica MATIČEVIĆ, Prostor slobode – književna kritika u zagrebačkoj periodici, MH Zagreb, 2007.

[37] Nada KISIĆ-KOLANOVIĆ, Vojskovođa i politika, sjećanja Slavka Kvaternika, Golden marketing, Zagreb 1997., 103.

[38] Ivo PETRINOVIĆ, Mile Budak – portret jednog političara, Književni krug, Split 2003., 90.

[39] V. RABADAN, Pogovor prvome izdanju adaptacije „Ognjišta“, 79. Usp.: Mile STARČEVIĆ, “Ustaška država i kulturno-prosvjetna djelatnost”, Prosvjetni život,br. 1-2/1942, 4-8.

[40] V. RABADAN, Pogovor prvome izdanju adaptacije „Ognjišta“, 79.

[41] I. PETRINOVIĆ, Mile Budak – portret jednog političara 90.

[42] Josip HORVAT, Preživjeti u Zagrebu – Dnevnik 1943. – 1945.Sveučilišna naklada Liber/JAZU/Nakladni zavod MH, Zagreb 1989., 10.

[43] Enes ČENGIĆ, S Krležom iz dana u dan,Globus, Zagreb, 1985., knjiga IV, 44

[44]Hrvatski narod, Zagreb, 27. V. 1941.

[45] Višeslav ARALICA, Matica Hrvatska u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2009., 109.

[46] Đ. TEUFEL, Hrvatska revija 5/1941., str. 269.

[47] Hrvatski narod, Zagreb, 17. IV. 1941.

[48] Prva izjava za tisak novog intendanta D. Žanka, dan nakon Budakovog imenovanja. Hrvatski narod, Zagreb, 24. IV. 1941.

[49]Hrvatski narod, Zagreb 24. IV 1941.

[50]Novi list, Zagreb, 18. V. 1941. i 25. V. 1941.; Hrvatski narod, Zagreb 25. V. 1941. i 27. V. 1941.

[51]Hrvatski narod, Zagreb 24. IV 1941.

[52] HAZU, fasc. 1943., Program proslave 2. godišnjice NDH.

[53] Ivan ORŠANIĆ, “Vodstvo Europe u svijetu”, Ustaški godišnjak, Glavni ustaški stan, Zagreb, 1942., 110.Usp.: Slavko JEŽIĆ, “Uređenje narodnog prosvjećivanja i promičbe u Italiji i Njemačkoj”, Prosvjetni život, Zagreb, IX. 1942., br. 3., 97.

[54] Više u: Vladimir KOVAČIĆ, “Poglavnikova briga za napredak hrvatske kulture”, Nova Hrvatska br. 161, Zagreb, 14. VII. 1944.

[55]Nova Hrvatska, Zagreb, 14. VII. 1944.

[56]Hrvatska pozornica, Zagreb, 10. V. 1942., br. 34., 4.

[57]Hrvatski narod, Zagreb, 2. VIII. 1942. i Hrvatska pozornica, Zagreb, naslovne stranice svih brojeva u sezoni 1941/42.

[58] Drago ČEPULIĆ: „Politika i kulturne veze“, Hrvatska smotra, Zagreb, 1/1942., 27.

[59] Filip LUKAS, „Kultura na udaru rata“, Hrvatska revija 1-2/1945., 4.

[60] D. ČEPULIĆ, „Politika i kulturne veze“, Hrvatska smotra, Zagreb, 1/1942., 28.

[61] Usp.: M. STARČEVIĆ, “Ustaška država i kulturno-prosvjetna djelatnost”, Prosvjetni život, br. 1-2/1942., 4-8.

[62] HDA, fond br. 1011, Osobni arhiv M. Budaka, Korespondencija, kt.2, fasc. 1941. God – Luka Fertilio, kulturni ataše u Poslanstvu u Berlinu.Izvještaj Luke Fertilia, ministru Mili Budaku, 23. XII. 1941.

[63]Nova Hrvatska, Zagreb, 27. VIII. 1941.

[64] Više u: Narcisa LENGEL – KRIZMAN: Zagreb u NOB-u, Institut za istoriju radničkog pokreta, Zagreb 1971.; Branimir BANOVIĆ,”Izvoz radne snage i deportacije stanovništva s teritorije NDH u toku drugog svjetskog rata”, Putovi revolucije, Zagreb 1963., 375-389.

[65] Nova Hrvatska, Zagreb, 20. IX., 25. X., 26. X., 27. X., 1942.; Hrvatski narod, Zagreb, 24. X. 1942.

[66] HAZU, 22779, Dopis attachéa za društvovna i radnička pitanja pri poslanstvu NDH u Berlinu upravi HDK, 1. IX. 1942.

[67] Više o Budakovu djelovanju u Berlinu u: Bogdan KRIZMAN, Ustaše i Treći Reich, Globus, Zagreb, 1983.; Luka FERTILIO, “Poslanici Hrvatske u Trećem Reichu – Mile Budak”, Hrvatska revija br. 2., München-Barcelona 1974.

[68] I. PETRINOVIĆ, Mile Budak – portret jednog političara, 113

[69]Hrvatska pozornica od 21. III. 1943., br. 25. prenijela je tekst iz bečkog tjednika „Europe Sonderdinenst“.

[70]Nova Hrvatska, Zagreb, 16. III. 1943.

[71]Nova Hrvatska, Zagreb, 8.VII. 1942.

[72]Nova Hrvatska, Zagreb, 11. V., 12. V., 13. V., 14. V., 15. V., 19. V.1943., Hrvatska pozornica, Zagreb, 23. V. 1943., br. 34, 3.

[73] HAZU, 8583, Dopust pričuvnicima i glasbenicima za gostovanje hrv. Drž. Opere u Beču, 24. IV. 1943.

[74] HAZU, 8583, Dopisi Zapovjedništvu poglavnikovog tjelesnog zdruga i MINORS-u, 24. IV. 1943.

[75] HAZU, fasc. „1943“, Putne odredbe za gostovanje Opere HDK u Beču, sačuvan je potpisani primjerak Ane Roje.

[76] Nova Hrvatska, Zagreb, 13. V. 1943.

[77]Nova Hrvatska, Zagreb, 15. V. 1943.

[78] Nova Hrvatska, Zagreb, 15. V. 1943.

[79] Nova Hrvatska, 27. X. 1942.

[80] HAZU, 13900, Dopis nadstojnika HAZUa za novinstvo i kulturne veze Antuna Bonifačića intendantu Žanku, 14. III. 1942.

[81] Hrvatska pozornica Zagreb, 1. I. 1943., br. 14., 5.

[82] Hrvatski narod, Zagreb, 11.II. 1942.

[83] Hrvatska pozornica Zagreb, 22. III. 1942. br. 27., 11.

[84] Prosvjetni život, Zagreb, br. 1-2, VII-VIII 1942., 60.

[85] Spremnost, Zagreb, 5. IV. 1942.; Usp: Slobodan ŠNAJDER, Kasparijana, Prometej, Zagreb, 2005., 52-57. i Faustova oklada, Prometej, Zagreb, 2007., 14-17.

[86] Više o tome u: Marijan BOBINAC, Njemačka drama u hrvatskom kazalištu XIX. stoljeća, Leykam international, d.o.o., Zagreb, 2011. 140-145.

[87] Hrvatski narod, Zagreb, 17. XII. 1941.

[88] Zakonska odredba o privremenom pravnom položaju „Njemačke narodne skupine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Narodne novine, Zagreb, 21. VI. 1941. , br. 56.

[89] Mile Budak u govoru 2. VII. 1941. na svečanom primanju u počast talijanskih umjetnika u hotelu Esplanade. Hrvatski narod, Zagreb, 4. VII. 1941.

[90] Hrvatski narod, Zagreb, 12. VI., 22. VI. , 3. VII., 4. VII., 5. VII., 6. VII. 1941., Nova Hrvatska, Zagreb, 28. VI., 30. VI, 4. VII., 6. VII. 7. VII., 9. VII.,

[91] Hrvatski narod, Zagreb, 6. VII. 1941.

[92] Nova Hrvatska, Zagreb, 30. VI. 1941.

[93] Ante Pavelić u govoru od 5. VII., prilikom audijencije talijanskih umjetnika u Banskim dvorima. Hrvatski narod, Zagreb, 6. VII. 1941.

[94] Mile Budak u govoru 2. VII. 1941. na svečanom primanju u počast talijanskih umjetnika u hotelu Esplanade. Hrvatski narod, Zagreb, 4. VII. 1941.

[95] Nova Hrvatska, Zagreb, 28. IV.,1. V., 3. V. 11. V., 12. V. 1942., Hrvatski narod, Zagreb,29. IV., 1. V., 6. V. 1942., Hrvatska pozornica, 10. V. 1942., Hrvatska smotra, Zagreb, 6/1942.; Prosvjetni život, Zaggreb, br. 1-2, VII-VIII 1942.

[96] Nova Hrvatska, Zagreb, 17. VII. 1941.

[97] HAZU, 12061, Dopis intendanta Žanka ministru Ratkoviću“, 14. IV. 1942., Nova Hrvatska, Zagreb, 14. IV. 1942.

[98] HDA, fond 216, MNP – NDH, kut. 1443., fasc. VII/21.

[99] Pere DULČIĆ, „Hrvatska opera u Italiji“, Hrvatska smotra, Zagreb, 6/1942., 375.

[100] Hrvatska pozornica, Zagreb, 10. V. 1942., br 34, 3.

[101] P. DULČIĆ, „Hrvatska opera u Italiji“, 376.

[102] Hrvatski narod, Zagreb, 1. V. 1941.

[103] P. DULČIĆ, „Hrvatska opera u Italiji“, 377.

[104] P. DULČIĆ, „Hrvatska opera u Italiji“, 377.

[105] P. DULČIĆ, „Hrvatska opera u Italiji“, 374.

[106] Nova Hrvatska, Zagreb, 12. V. 1941.

[107] [107] Hrvatski narod, Zagreb, 13. X. 1942.

[108] Usp: Hrvatsko-bugarski odnosi u 19. i 20. Stoljeću, zbornik radova međunarodnog znanstvenog skupa, Hrvatsko – Bugarsko društvo, Zagreb 2005.

[109] Hrvatski narod, Zagreb, 4. XI. 1941.; Novi list, Zagreb, 3. XI. 1941.

[110] Hrvatski narod, Zagreb, 5. XI. 1941.

[111] Tekst Ugovora od 8. XII. 1942. Potpisali su ga opunomoćenici „poglavnika NDH i Njegovog veličanstva cara Bugara“ M. Lorković, M. Puk i B. Filov. Hrvatska smotra, Zagreb, br. 9/1942.

[112] Uredba ministra narodne prosvjete M. Starčevića od 17. XI. 1942.

[113] HDA, fond 237, Predsjedništvo vlade – GRP NDH, Bonifačićev dopis Ministarstvu vanjskih poslova – odsjeku za novinstvo i kulturne veze, ožujak 1942.

[114] Hrvatska pozornica, Zagreb, 6. XII. 1942., br. 10, 5.

[115] Hrvatska pozornica, Zagreb, 21. II. 1943., br. 21, 5

[116] Hrvatska pozornica, Zagreb, 21. II. 1943., br. 21, 2.

[117] Nova Hrvatska, Zagreb, 15. I. 1943.

[118] Hrvatska pozornica Zagreb, 1. I. 1943., br. 14, 2.

[119] Nova Hrvatska, Zagreb, 15. I. 1943.

[120] Glen W. GADBERRY., ed. Theatre in the Third Reich, the Prewar Years, Greenwood Press, Westport/London 1995., 152.