Darko Lukić, Produkcija i marketing scenskih umjetnosti, Hrvatski centar ITI, biblioteka Mansioni

„U kazalištu je moguće sve, to je kuća čudesa. Najveće je čudo, dakako, da uopće postoji. Diže se u sedam i pol sati zastor, budite svjesni da je to sretan slučaj ili direktno čudo!“
Karel Čapek: Kako nastaje kazališna predstava[1]

Jedan od pokretača Odsjeka produkcije na Akademiji dramske umjetnosti, doc.dr. Darko Lukić, u svojem iscrpnom udžbeniku, prvom takve vrsate u povijesti hrvarskoga kazališta polazi, naravno, od sasvim suprotne teze nego veliki satiričar Čapek. Iz svog bogatog kazališnog iskustva u kojem je zasigurno bilo mnoštvo prilika i za satiričarevu tezu, Lukić dokazuje da stvaranje kazališne predstave možda ponekad i predstavlja čudo u umjetničkom smislu, ali nikada u onom produkcijskom: produciranje i najkomornije, najjednostavnije predstave na svijetu ne dogadja se nikada u sferi čudesa i magije – proizvodnja kazališta je po njemu vrlo rizičan posao, puno češće mučan i traumatičan negoli glamurozan, onaj u kojem je i neuspjeh dio posla i to loše obavljenoga!

Udžbenik je rezultat je Lukićevih predavanja na Odsjeku produkcije studentima prve i druge godine studija te dugogodišnjeg bavljenja kazališnom teorijom i praksom (bio je ravnatelj drame Narodnog pozorišta u Sarajevu te dugogodišnji dramaturg te potom i ravnatelj Teatra ITD, dramski je pisac i dramaturg na brojnim kazališnim projektima u posljednjih dvadesetak godina).

Ovim udžbenikom on postavlja visoke kriterije pred hrvatske producente od kojih se mnogi često uopće ne pitaju neka od ključnih pitanja postavljenih u ovoj knjizi: Zašto sam producent? Znam li točno i jasno što je projekt u koji ulazim i što njime želim postići? Ovdje se odgovara i na mnoga druga pitanja temeljena na iskustvu onih koji tvrde da dobra priprema (organizacija) često oslobađa kreativnost te joj daje širok prostor djelovanja čiji su rezultat uspješnije, maštovitije i publici zanimljivije kazališne predstave.

U svom pristupu kojim sagledava predstavu kao cjelovit i dobro organiziran proizvod umjetničkog i stručnog rada velikog broja ljudi, Lukić ujedinjava dvije sasma različite tradicije u organizaciji kazališta pri čemu se ne vodi slijepo inozemnim primjerima koji se vrlo rijetko podudaraju s našom uvriježenom praksom izraslom na običajnom, nasljeđenom i pritom vrlo konzervativnom, a gdjekad i vrlo nestručnom pristupu. Najbrojniji primjeri su u njega oni koji potiču iz angloameričke kazališne prakse koja počiva na liberalnom, tj. slobodnotržišnom modelu, no za njima ne zaostaju ni oni potekli iz europske prakse zasnovane uglavnom na tradiciji, nacionalnoj borbi i specifičnom izdiferenciranom estetskom izričaju.

Lukić je svjestan slabosti i prednosti obaju globalnih i time vladajućih sistema u suvremenoj kazališnoj produkciji, ali im prilazi selektivno i s velikim razumijevanjem nastojeći u svakom od njih „kupiti“ ono najvrednije te samo ono provjereno implementirati u naš, često neuredan i nesistematičan a ponekad i stihijski pristup organizaciji, upravljanju i marketingu kazališnih kuća.

Navedeni su brojni primjeri iz tradicionalne, a u novije doba tranzicijske europske prakse koja uglavnom rezultira državno planiranom i subvencioniranom sustavom (Francuska) te zorni primjeri temeljeni na angloameričkoj praksi, bazirani na vlastitoj prilagodbi magičnog dvojstva proizvod – tržište (Irska, Finska, Škotska, Španjolska). U ovom trenutku, to je i jedino moguće – naša praksa, koja nije dosada imala nikakav teorijski pristup vapi za ovakvom vrstom analiza, kompendijem uputa, savjeta i poneke benevolentne kritike, a sve to kroz razumljivu, korisnu i nadasve primjenjivu građu.

Na taj način autor pokriva široke i mnogobrojne ciljne grupe potencijalnih korisnika: od studenata i nastavnika Produkcije, Režije, Dramaturgije i Glume preko amaterskih i profesionalnih grupa te onih pojedinaca koji ne misle da znaju sve o kazališnom mehanizmu samim tim što su stupili na mjesto ravnatelja ili intendanta. Ovo je također koristan podsjetnik kazališnim umjetnicima, teoretičarima, kritičarima i svima koji ne žele biti lišeni odgovora na pitanje kako golu ideju pretvoriti u konkretnu predstavu ili manifestaciju – ukratko – za sve one koji žele upoznati i produbiti kritički pogled na unutrašnjost kazališnog mehanizma i njegove proizvodnje.

Kao konkretna pomoćna sredstva na kraju knjige su priloženi nadasve korisni dodatci : mnoštvo tabela, primjeraka ugovora, troškovnika itd., preuzetih iz europske i svjetske prakse u vrlo standardiziranim oblicima.

Udžbenik se sastoji od tri dijela – prvi pod naslovom Osnove produkcije scenskih i izvedbenih umjetnosti , razjašnjava pojmova producent-produkcija, pregledno i vrlo detaljno obrađuje složene procese u oblikovanju proizvodnje kazališne predstave i to u ciklusima pretprodukcije, produkcije i postprodukcije kao osnovnim elementima svekolike kazališne proizvodnje. Uz podcrtavanje važnosti i sadržajno raščlanjivanje vrsta planiranja, donosi tablice i dijagrame (GANT i PERT) koji bi trebali biti svakodnevnica svakog ozbiljnog kazališnog producenta. Izuzetno je važna precizna podjela kazališta na vrste i tipove te primjerima popraćene razlike između njih.

Drugi dio udženika pod naslovom Praktični poslovi kazališne produkcije kreće od samo naoko jednostavne operacije zvane Osiguranje opcije, nastavlja sa Zatvaranjem financijske konstrukcije uz definiranje pojmova i razjašnjenje razlika između subvencije, sponzorstva, donacije, pokroviteljstva, vlastitog prihoda i fundraisinga. Navode se svi bitni administrativni, pa i tehnički zahtjevi koji stoje pred producentima i organizatorima a naročita je pažnja posvećena brojnim problemima oko okupljanja timova, bilo umjetničkih, tehničkih ili administrativnih. Autor pritom ne zaboravlja i „sitnice“ koje u kazalištu doista mogu imati veliku težinu, raščlanjuje primjerice vrste sastanaka koji odaju filozofiju i poslovnu kulturu pojedinih kazališnih uprava inzistirajući pritom na važnosti osobnog pristupa. Važni su i detalji koji nam se čine tako prirodnim i ukorijenjenim u kazališnu djelatnost da o njima i ne razmišljamo kao o bitnim kockicama u konstrukciji zvanoj proizvodnja kazališne predstava (gratis ulaznice, dan poslije premijere, producentov odmor, pa sve do onih „jednostavnih“ operacija koje se vecini podrazumijevaju: transport, montaža scenografije, čišćenje kostima ili mnogima tako drag – domjenak)

Za većinu domaćih, ne samo kazališnih uprava, od velike važnosti je osvještavanje pojma Timski rad i upravljanje humanim resursima, odlomak koji u knjizi funkcionira poput kakvog bonusa za odlikaše: uz pomoć brojnih primjera iz uglavnom inozemnih sredina ističe se važnost sociologije i psihologije u poslu kazališnog producenta, koje se mogu primijeniti i u brojnim drugim društvenim djelatnostima: (poglavlja – odabir i angažiranje suradnika, CV-pravila, intervju, audicija, odabir pristupnika i timski rad koji su uz pojmove poput otklanjanja tenzija u menadžmentu te upliv emocija (tako nužnih u kreativnom dijelu kazališne djelatnosti) – dio svakodnevnice današnjeg globalnog poslovnog okruženja.

Ovdje dolazi do izražaja širina literature kojom se autor služio, a u kojoj su velikim dijelom zastupljeni autori iz širih područja psihologije, kulturne politike, biznisa i općenito ekonomije (Beguin, Edvinsson, Godin, Goleman, Naomi Klein, Kotler, Levinson, Lipmann, Mackay, Maslow, Poole i drugi). U tako širokom sadržajnom luku uspjeva se prikazati razlika između teatarskog kao autoru najdražeg – i svih ostalih biznisa na svijetu, te ilustrirati – po riječima jedne od recenzenata dr. Sibile Petlevski – stalnu i neizbježnu međuovisnost kazališta i elemenata njegova društvenoga okruženja (ekonomskog, političkog, demografskog, kulturnog i tehnološkog).

Bilo bi doslovno nemoguće pobrojati sve, često i vrlo duhovite, ponekad tragikomične primjere i citate iz prakse koji autora provociraju na brojne naputke, savjete i pouke stvarajući svojevrsnu kutiju punu sitnih, korisnih stvarčica, mogli bismo reći – rekvizitarija bez kojih bismo u određenoj situaciji bili izgubljeni.

Treći, ujedno i završni dio ove „trilogije“ bavi se Marketingom i njegovim razlikama između institucija okrenuti tržištu i onih subvencioniranih, ne zaboravljajući globalne promjene u marketinškim dostignućima (relationship marketing). Pritom nastoji slikovitim primjerima primijeniti te i mnoge druge obrasce na marketing u kazalištu gdje dolazi do poraznih rezultata. Primjerice, marketinško planiranje koje u korporativnim cjelinama predstavlja kičmu djelovanja na potencijalne korisnike – u najvećem broju hrvatskih kazališta predstavlja potpunu nepoznanicu, a njegovi osnovni postupci kao što su misija, ciljevi, strategija, taktika, analiza su po mnogima u nasoj sredini dio „hard“ biznisa, a ne tako «fluidnog» medija kao što je kazalište. Za one koji nikada i neće implementirati te zahtjevne kategorije u svoju kuću, ponuđeni su i alternativni oblici marketinga pri čemu se inzistira na prijeko potrebnom definiranju kazališnog tržišta po uzoru na Irsku, Finsku, Škotsku, Walles, Skandinaviju, Francusku i Španjolsku i to po različitim kriterijima (spol, obiteljska pripadnost, obrazovanje, zaposlenost, dohodak) – postuci od kojih nijedan nikada nije proveden u Hrvatskoj.

Autor je pritom svjestan da je zakoračio u područje čiji se krajobraz mijenja gotovo svakodnevno te da se od njega tijekom sljedećih akademskih godina očekuju nova nadopunjena izdanja jer novi zakoni se pišu i proglašavaju, omogučujući kazališnom organizmu da pronalazi lakše, jeftinije i publici zanimljivije estetske i one čapekovskim rječnikom rečeno „obrtničke“ sadržaje koji se tiču ustroja, financiranja i upravljanja kazalištima.

Problemi na koje nailazi u ovom prvom pokušaju strukturiranja kazališnih poslova u povijesti hrvatskoga kazališta su brojni, a jedan od dominantnijih upravo je onaj nedostatka terminologije koja je sva – uglavnom angloamerička tj. dosad neprevedena, a ponekad i teško prevediva ili gotovo neprevediva – no nisu li i sami termini produkcije, menadžmenta i marketinga baš kao i djelatnosti koje pokrivaju nastali u Britaniji i SAD-u.

Ovdje je primjetan utjecaj Stephena Langleya, profesora na City University of New York i jednog od najvećih autoriteta na području osnova iz produkcijske prakse i općenito umjetničkog menadžmenta koji je prvi uspješno strukturirao pojmove iz struke u relevantan teorijski zbir. Ovdje se mora spomenuti i utjecaj drugih autoriteta na tom polju koji su odavno usli u curiculume mnogih dramskih škola širom svijeta: Donald Farber, Pauline Menear i Terry Hawkins, Danka Muždeka Mandžuka, Jesus Cimaro, Theresa Collins, Hubert Heffner, Peter Mudford, Alojz Ujes i brojni drugi.

Ovaj, za našu sredinu pionirski priručnik pruža nam – bez obzira nalazili se s ove ili s one strane kazališnog zastora – izuzetno uzbudljiv pogled u samu unutrašnjost kazališnog stroja koju često zanemarujemo smatrajući je manje važnom od one kreativne, a koja se i sama ne može uvijek – možda upravo zbog loše vođenog produkcijskog procesa – nazivati umjetničkom.