PDF (116 kb)

Predgovor knjizi Sanjina Dragojevića i Tihomira Žiljka »Organizacijski razvoj i strateško planiranje u kulturi: Grad Zagreb« (Pučko otvoreno učilište, Zagreb, 2008)

»Realistična kulturna politika podrazumijeva bavljenje stvarima koje naše društvo čini, a ne onim koje mi osjećamo da bi trebalo činiti«.
Justin Lewis

Odazivajući se ljubaznom pozivu uredništva i nakladnika da napišem predgovor za ovu knjigu nalazim se suočen s izazovom pisanja o nečemu što već samom svojom pojavom predstavlja kulturni događaj po sebi. Manjkavost sličnih knjiga u nas (čak i kad su u pitanju prijevodi inozemne literature, a posebice kad je riječ o domaćim rukopisima), svaki novi doprinos razmatranju teme čini posebno korisnim i vrijednim događajem, gotovo neovisno o njegovu sadržaju. Doda li se tome još i uistinu značajan i reprezentativan sastav vrlo kompetentnih i stručnih osoba i njihovih priloga ovdje okupljenih, jasno je da je posve suvišno objašnjavati golemu potrebu za ovakvim zbornikom u našoj kulturnoj javnosti. Potreba, međutim, da se on (konačno) napravi upućuje nas na samu bit problema kojima se autorice i autori ovdje bave.

Iz tekstova o kojima je ovdje riječ posve je razvidno da se u promišljanju i pokušajima definiranja teme podrazumijeva otvoren i pluralističan model. Zbog toga bi valjalo već na razini jezika ustrajati na obliku množine. Izraz kulturne politike primjereniji je uključujućem poimanju svijeta kultura, negoli izraz kulturna politika deriviran iz isključujućeg poimanja jedne (dominirajuće, dominantne, i naravno, arbitrarno i arbitrirajuće »prave«) kulture. Jezik, međutim, »pamti« i »zna« samo ono što je na razini svijesti upoznato i jasno. Ciljevi i nakane ove knjige su zbog toga, između ostalog, i osvijestiti i pojasniti probleme još uvijek zamagljene i prilično nejasne u široj javnosti. Posebna je vrijednost i korisnost ove knjige u tome što predstavlja rezultat pokušaja oblikovanja strategije kulturne politike na razini grada Zagreba, jer je samo nakon analize jasno formuliranih strategija napravljenih na lokalnim razinama moguće izraditi održivu i realnu, demokratsku i kvalitetnu strategiju na nacionalnoj razini.

Najmanje tri ključne i temeljno bitne stvari izdvojio bih u ovom zborniku kao iznimno značajne: osvještavanje postojećih problema, pojašnjavanje potrebe za edukacijom u području, i zagovaranje nelinearnosti koncepta kulture. Zbog toga ću upravo ta tri segmenta koja nudi ovaj rukopis izdvojiti i pojedinačno razmotriti.

Postizanje svijesti o problemima s kojima se susreće oblikovanje kulturnih politika u tranzicijskom okruženju

Prije svega valja istaknuti kako je nužno izbjeći zamku pesimističnog razmišljanja o manjkavostima strategija kulturnih politika, planiranja kulturne proizvodnje i organizaciji kulturnih aktivnosti u Zagrebu i Hrvatskoj kao o nekakvoj lokalnoj i domaćoj posebnosti. Takva pozicija koja se, na žalost, nerijetko susreće u javnosti pa i u medijima (»To pak samo kod nas može biti!«), dvostruko je opasna i štetna. U prvom redu posljedica je nedostatnog poznavanja problematike, i uvodi u raspravu elemente posve neprilične ozbiljnom i stručnom razmatranju, a zatim zadržava razmišljanje u zamci vještački stvorene svijesti o nekakvoj posebnosti i neusporedivosti »naše« inferiornosti. Ista je to, naime, ona neuka i provincijalna svijesti koja na oprečnom polu vidi naše lokalne i domaće pojave kao izuzetne i neusporedive zbog »naše« superiornosti. Valja se prisjetiti da su se sve tranzicijske zemlje morale suočiti s potpuno jednakim problemima, ali i da je put razvitka nekih manje razvijenih europskih zemalja koje nisu pripadale socijalističkom lageru bio jednako zahtjevan. Nama vrlo korisno i poučno iskustvo nude istraživanja provedena u Republici Irskoj prema kojima, na primjer,  od 72 istražena kazališta još  1995. godine njih 82% nije imalo doslovno nikakav strateški pa čak ni marketinški plan, samo 11% je uopće imalo nekakve planove za period od 3 godine i više, programsku (repertoarnu) strategiju imalo je samo 17% kazališta, a strategiju gostovanja 14%.[1] Samo deset godina kasnije, u Republici Irskoj ne postoji nijedna kulturna ustanova bez razrađenog strateškog plana i jasno zacrtanih ciljeva djelovanja usklađenih s načelnom regionalnom i državnom kulturnom politikom. Poseban proces tranzicije koje je prošla Kraljevina Španjolska na putu od totalitarnog sustava u kulturnoj izolaciji do jedne od najliberalnijih zemalja Europe s vjerojatno najbržim porastom kulturnih programa u posljednjih petnaest godina u svijetu, kao i put koji je prošla Republika Finska u zakašnjelom konstituiranju nacionalnih modela kulture i kulturne politike, za naše prilike također može ponuditi neobično korisna iskustva[2]. Razumije se da su iskustva tranzicijskih zemalja pojedinačno i skupno također izuzetno poučna. Hrvatsko očito kašnjenje u tranziciji kulture mora se sagledati u kontekstu, na primjer, fantastične brzine Rumunjske, ili sustavnosti Mađarske, ili  vrlo niskog stupnja konfliktnosti tranzicije u Sloveniji, ili u relativnoj radikalnosti promjena u Češkoj koje odlikuju i visoki postotak proračunskih sredstava namijenjen kulturi i ustrajno projektiranje kulturnih strategija kroz nevladine organizacije…Samo u kontesktualiziranju problema nalaze se mogući odgovori na pitanja koja su ovdje postavljena, pa je i u tome naglašena potrebnost i vrijednost ovog zbornika.

Također valja naglasiti da ovaj zbornik ipak ne počinje razmatranje problema u potpuno praznom prostoru. Njemu je prethodila značajna publikacija »Hrvatska u 21. stljeću – strategija kulturnog razvitka – dokument (2003)«, a tom je dokumentu, pak, prethodio »Izvještaj o kulturnoj politici RH« iz 1998. godine, koji i danas predstavlja iznimno kvalitetno skeniranje postojećeg (zatečenog) stanja u kulturi. Kao nacrt opće i načelne strategije kulturne politike, Dokument iz 2003. predstavlja dobar poticaj za preciznije oblikovanje misije i vizije strategije, iz čega bi trebala slijediti razrada strategije i izrada operativno-taktičkih planova ostvarenja. Na žalost, trenutno stanje ne ukazuje na to da se u daljem korištenju tog materijala daleko uznapredovalo. Jedina bitna manjkavost tog dokumenta je u tome da relativno površno razmatra provedivost i održivost prijedloga kao i moguće unutarnje slabosti i vanjske opasnosti za njegovu provedbu, što je, držim, i osnovni razlog zastoja u njegovoj kasnijoj razradi, primjeni i realizaciji. Najveći doprinos tog dokumenta je, međutim, na konceptualnoj razini – vrlo suvremeno i inovativno definiranje koncepta nelinearnosti kulture, nedvojbeno najvećom zaslugom teorijskog pristupa dr.sc. Vjerana Katunarića.

Bez strategije je nemoguće kvalitetno provoditi stvarnu kulturnu politiku, moguće je samo održavati i kvantitativno manipulirati kulturnu infrastrukturu, materijalnu i nematerijalnu, (gradnjom novih objekata, utemeljenjem novih ustanova i manifestacija, poticanjem novih programa, smanjivanjem postojećih, i sl.) ali bez ikakve jasne svijesti o tome zašto se sve to radi (za koga, s kojim ciljem, pod koju cijenu…) Takvo je djelovanje

nalik putovanju na koje smo krenuli ne znajući ni kamo ni zašto putujemo – lutanje različite brzine i zanimljivosti, s nužno neadekvatnim prtljagom i posve neizvjesnim ishodom. U pučkom bi žargonu primjeren izraz za to bio »glavinjanje«. Na žalost, iz najvećeg dijela tekstova u ovom zborniku možemo vidjeti da i uz najveće napore ostvarujemo, uglavnom, upravo takve učinke.

Kvantitativna načela evaluiranja postignuća kulturnih politika, i prigodne recenzije (neizbježno ideologizirane prosudbe) svakako su vrlo primjereni za predizbornu upotrebu, i, na žalost, njihova se primjenjivost uglavnom na tome i zaustavlja. Neovisno o političkoj opciji i ideološkoj poziciji, u izvještajima učinaka najčešće susrećemo kvantitaivna nabrajanja koja sugeriraju porast brojki u odnosu na prethodno razdoblje (uglavnom mandatno ograničeno), ali takvi podaci uz nepostojanje jasne strategije s vizijom, misijom i projektnim planovima, ne mogu ukazivati ni na što drugo doli na posve neplanirano i gotovo slučajno bujanje programa. Umnažanje bez cilja i reda nije rast nego metastaziranje, a upravo je takvo stanje moguće razaznati u poplavi brojčanih pokazatelja. Kad nabrajaju brojke ostvarenih programa, valjalo bi podnositelje izviješća uporno prekidati nevinim dječjim pitanjem »A zašto ste sve to učinili?« Odgovori bi bili svakako zabavni. Samo jasna strategija ima precizne odgovore na takve (vrlo logične, suvisle i u slučaju birača i poreznih obveznika posve legitimne) upite. A takve strategije nema, i ova knjiga o tome govori i takvo stanje pokušava promijeniti.[3]

Jedno od temeljnih oruđa za provedbu kulturnih politika svugdje, pa i u nas, je svakako sustav subvencioniranja. Ali već dugo se upravo taj osnovni mehanizam pokazuje kao vrlo problematično oruđe i postavlja u svijetu razvijene demokracije krajnje ozbiljna pitanja. Na primjer, ostvareni su učinci državnih subvencija na kazalište u istraživanju Committee for Cultural Co-Operation of The Council of Europe  još 1977. godine uzbunjujuće upozorili na golem socioklulturni problem kojemu se do danas u nas nije ozbiljno pristupilo. Korist, naime, od državnih subvencija, pokazalo je to istraživanje, ima vrlo uzak krug građana, i to upravo visokoobrazovana viša srednja klasa. Pojednostavljeno, politikom subvencija kulturni se programi, dakle, pojeftinjuju zbog onih koji ionako već ionako imaju i dovoljno novaca, i dovoljno edukacije, i dovoljno zadovoljenih kulturnih potreba, ukratko, sredstva svih poreznih obveznika troše se za zadvoljavanje kulturnih potreba između 2-10% stanovništva, ovisno o zemlji. U takvim modelima, pokazalo se, u  najboljem slučaju, čak 90% građana (poreznih obveznika i birača) ostaje takvom politikom uskraćeno za sustavnu i promišljenu državnu skrb o vlastitim kulturnim potrebama. Temeljem takvih podataka provedene su u najrazvijenijim europskim zemljama i potrebne prilagodbe u proteklih trideset godina. Najznačajniji je svakako bio prijelaz s modela demokratizacije kulture na model kulturne demokracije. Implementacija modela kulturne demokracije preferira regionalni razvitak pred centraliziranim, što podrazumijeva i regionalizirane sustave kulturnih politika koordinirane sa središnje razine. Računalnim riječnikom mogli bismo reći kako u takvim slučajevima Ministarstva kulture (ili slične ustanove) služe kao server (poslužitelj) za veliki broj različitih web stranica. Takvim pristupom te su države uspjele nadići dvojnost i dvojbu: državno reguliranje (odozgo) ili tržišno (samo)reguliranje (odozdo) upravo uspostavom uključujućeg i fleksibilnog modela kreativnog networka.

Važno bi u našim prilikama bilo razmotriti i drugi veliki problem koji je u najrazvijenijim europskim zemljama uočen kao manjkavost modela demokratizacije kulture. Na primjer, model gostovanja najvećih kulturnih ustanova, poput nacionalnih kazališnih kuća, orkestara ili muzeja – osim u Švedskoj [4]- svugdje nailazi na istovjetne probleme. Najveći konzumenti subvencija zbog složenosti i zahtjevnosti svojih produkcija najmanje su spremni i sposobni odgovoriti potrebama služenja široj zajednici – otvaranju svojih programa velikom broju poreznih obveznika (platitelja njihovog postojanja) i unatoč prestižnim titulama »nacionalnih« ustanova, po sastavu svojih konzumenata u najvećoj mjeri ostaju posve lokalne ustanove, otvorene gotovo isključivo  stanovnicima gradova u kojima se nalaze (i to tek manjem postotku njihova stanovništva) i eventualno ponekog većeg grada u državi koji raspolaže infrastrukturom potrebnom za primanje tako složenih programa. U takvim slučajevima, opravdanje za njihov nacionalni status i nerazmjerno visoke subvencije može opravdati jedino njihovo reprezentiranje nacionalnih kultura na međunarodnoj razini. Ako ga, naravno ima u toliko značajnoj mjeri.

U velikoj mjeri ova knjiga otvara uvid u važan problem tranzicijskih pristupa kulturnim politikama. Riječ je o činjenici da se pod kulturnim politikama uglavnom podrazumijeva poimanje kulture po kojemu birokracije i administracije, potpomognute stručnim savjetima ili savjetnicima (simbolično i rjeđe kod konzervativnih, realnije i češće kod nešto liberalnijih koncepcija) imaju  pravo i moć (kod konzervativnih koncepcija) ili pak odgovornost i zadaću (kod onih liberalnijih) (pro)voditi kulturnu politiku kao izdvojeno postavljen (i najčešće nominalno privilegiran) segment društvenog života. U oba slučaja, međutim, riječ je o »kulturtregerskim« konceptima koji premalo uvažavaju konkretno okruženje unutar kojega kulture funkcioniraju, i, u konačnici, građane i njihove stvarne potrebe – što bi podrazumijevalo poimanje tog posla kao upravljanje i koordiniranje kulturom u neprestanoj interakciji s njezinim okruženjem ili okruženjima (unutar koncepcije građanskog društva kao interaktivne zajednice mrežnog tipa).

Iako se ograničava uglavnom na grad Zagreb, ova knjiga svakako nudi poticajna razmišljanja o mogućnostima oblikovanja kulturnih politika na široj, pa čak i nacionalnoj razini. Model glavnoga grada pokazuje da bi Hrvatska svakako trebala koristiti kao prednost činjenicu da je zemlja gradova – u okruženju ne susrećemo zemlju s tako velikim brojem povijesno i tradicionalno izgrađenih urbanih središta s pripadajućom materijalnom i nematerijalnom kulturnom infrastrukturom. Regionalna različitost i multikulturalnost hrvatske tradicije također je izazov za oblikovanje otvorene i sofisticirane mreže kulturnih politika, a posebna tema za razmišljanje je i postojeća (ali i nepostojeća) infrastruktura – gospodarska, obrazovna, urbana, zdravstvena, zabavna, turistička…

Za početak, u budućim oblikovanjima strategije kulturnih politika svakako bi se ozbiljnije trebali razmotriti i potrebni resursi za njihovu provedbu – vrijeme, novac, infrastruktura, ali možda prije svega humani resursi, čime se bavi dio ovoga zbornika posvećen edukaciji. Svakako ne bi štetila i jedna ozbiljna SWOT analiza stanja u hrvatskoj kulturi kao ni SWOT analiza postojećih načina provedbe kulturnih aktivnosti (za koje bi, na žalost, naziv strategija kulturne politike ipak bio preambiciozan i neodgovarajući). Za jedan suvremen model bilo bi nužno, za početak, (koristeći se iskustvima najrazvijenijih europskih zemalja) u oblikovanju i provedbi kulturnih politika autoritet funkcije zamijeniti autoritetom kompetencije,  što provjereno otvara mogućnosti da se kulturni sustavi  samoodržavaju i samoreguliraju, pri čemu koncept kulturnog menadžmenta postaje kreativan, a ne arbitrarano-administrativan proces. Zadaća je političkih struktura (lokalnih i državnih) osigurati okruženje (što podrazumijeva legislativu, infrastrukturu, sustave vrijednosti) i, u našim uvjetima ponajprije osigurati edukaciju potrebnih (i zabrinjavajuće nedostatnih) kadrova.

U procesu debirokratiziranja i depolitiziranja kulture, važno je prije svega postići društveni i politički konsenzus oko odgovora na pitanja: Služi li kultura politici ili politika kulturi? Za koga se proizvodi i održava kultura – za građane koji to plaćaju, za kulturne djelatnike koji ju proizvode, za kritičare koji ju procjenjuju, ili za politike i političare koji vode kulturnu politiku? Ti odgovori nipošto nisu posve jednoznačni ni samorazumljivi, i svaki je, zapravo, moguć. Ali upravo oni bitno određuju i kulturu i kulturnu politiku jednog društva. I ako ih nema, nalazimo se u prostoru neodređenosti u kojemu je sve podjednako moguće i sve podjednako (ne)bitno.

Odgovori na takva pitanja svugdje u svijetu temeljno određuju i vrstu kulturne politike i, naravno, posljedično, njezinu strategiju i provedbu, i svaka kultura zrcali stanje odgovora na navedena pitanja, neovisno o tom jesu li odgovori jasno dati ili pak ni sama pitanja uopće nisu jasno postavljena.

Potreba za edukacijom u području kulturnog menadžmenta, kulturnih politika i kulturalnih studija

O manjkavostima strateškog planiranja, posljedicama nekompetentnog menadžmenta i kaotične proizvodnje u kulturi ne svjedoči samo ova knjiga nego i sama potreba da se njezini koautori okupe oko projekta iz kojega je nastala. Njezini rezultati ukazuju na golemu potrebu edukacije i stvaranja kritične mase stručnih i kompetentnih kadrova bez čijeg je sudjelovanja u provedbi svaka strategija unaprijed osuđena na sudbinu prigodno ukoričene i neupotrebljive publikacije. U suvremenom su svijetu najbitniji kapital postali upravo ljudi, a u malim državama ljudski su resursi istovremeno i najdeficitarniji i presudno najvažniji kapital. Investiranje u kadrove (educiranje, zadržavanje, pa, po potrebi, i uvoz ljudi) predstavlja bitnu strategiju napretka suvremenih društava. U Hrvatskoj su ljudi još uvijek podcijenjeni kao bitan resurs, i unatoč naglašavanjima važnosti pojmova kao što su »izvrsnost« ili »društvo znanja«, konkretna ulaganja u educiranje kadrova i u programe zaustavljanja »odljeva mozgova« (a pogotovo poticanje »priljeva mozgova«) tek su na deklarativnoj razini. Investiranje u ljudske resurse nikad nije trošak, nego pametno ulaganje. Upravo i samo ljudi stvaraju projekte, projekti pronalaze i donose novac, pa je bez strategije stvaranja odgovarajućih humanih resursa svaka druga strategija suvišno gubljenje vremena i energije.

Već sam napomenuo kako je posebno značajno da ova knjiga nastoji vrlo konkretnim primjerima i praktičnim iskustvima pojasniti i osvijestiti u nas još uvijek nedostatno osviještenu bitnu razliku između demokratizacije kulture i kulturne demokracije. U vezi s tim problemom, pri izradi održivih strategija mislim da bi bilo vrlo korisno za početak sagledati iskustva kojima je u francuskoj kulturnoj politici ministar Lang devedesetih godina uspio osuvremeniti i nadići postojeći arhaičan, provjereno nefunkcionalan i današnjem vremenu neprimjeren Malrauxov koncept, koji je u početnoj fazi primjene donio vrlo korisne promjene nacionalnoj kulturi, ali je već krajem osamdesetih, uvjeren sam, bio jednim od osnovnih razloga relativnog zaostajanja francuskog kulturnog modela u odnosu na rastuće nove koncepte u Europi. Izbjegavanje ponavljanja sličnih grješaka čini mi se dobrodošlim, budući da se prečesto u raspravama o hrvatskim modelima pozivamo na Malrauxa. Takva zazivanja uistinu se doimaju poput gorljivih uvjeravanja kako je električni pisaći stroj bolji od mehaničkog – izrečena u vrijeme pisanja na računalu ili palmu. Edukacija u medijskoj pismenosti (koja je neizostavan kolegij na svim relevantnijim studijima kulture i medija u razvijenom svijetu) svakako bi pomogla u uspješnijem nošenju s entropijom medijskog informacijskog spama koji je zasuo i zatrpao sve tranzicijske zemlje, zatekavši ih posve nespremne na izazove slobodnih medija. Ta  buka informacija u velikoj mjeri usporava i priječi uspostavu kvalitetnih i kvalitativnih sustava vrijednosti. Prema prirodi ljudske psihologije svi osobno kao konzumenti najčešće biramo ono što nam je poznato (poznato je medijsko pravilo: The public wants what the public gets – publika želi ono što joj daješ) i zato je strategijama kulturnih politika nužno poticati i razvijati takvo kulturno okruženje koje informira i educira, proširuje horizonte i budi intelektualnu radoznalost, kako bi ono što poznajemo (pa tako i želimo) bilo znatno složenije i šire postavljeno od onoga što nam medijska buka nameće kao sustave poželjnih vrijednosti. Takav je odabir nužno uvjetovan općom educiranošću.

Educiranje je druga, i ključna sastavnica u procesu oblikovanja kulturnih politika koji nam je prijeko potreban, a sastoji se od najmanje 5 stupnjeva.

1. postizanje svijesti o problemima
2. stjecanje znanja o tome kako probleme rješavati
3. primjena stečenih znanja
4. postizanje očekivanih rezultata
5. korištenje postignutih rezultata

U tom procesu, međutim, valja voditi računa o tome da od točke 1 do točke 5 raste veličina faktora vrijeme i opada veličina faktora ljudskih resursa. Pojednostavljeno, što više odmiče proces od postizanja svijesti o problemu do primjene rezultata, s porastom tog vremena smanjuje se broj ljudi koji sudjeluju u realizaciji »filtrirajući« se i sužavajući od točke 1 do točke 5 po modelu lijevka. Ili, još jednostavnije – proces zahtijeva dovoljno vremena i u početnoj fazi što veći broj sudionika, od kojih će tek vrlo mali postotak dospjeti u skupinu onih koji će postignute rezultate moći uspješno primjenjivati. Od obaviještene skupine, nastat će (manja) skupina zainteresiranih, od nje pak (još manja), skupina educiranih, nakon toga (još manja) skupina motiviranih i potom (još manja) skupina uspješnih, i konačno, najmanja skupina ustrajnih.

Bez obzira na to za kakav se model kulturne politike odlučili, njezine su strategija i provedba bez educiranih i kompetentnih kadrova nemoguće. U odabiru modela, pak, Hrvatska, uostalom, i nema previše manevarskog prostora. Stremi li prema razvijenom zapadnom svijetu, ponuđena su joj samo tri moguća modela koje Justin Lewis uočava kao dva temeljna modela kulturnih politika u SAD i visokorazvijenoj Europi, i treći koji predstavlja njihovu prijemosnicu i pomiruje njihove oprečnosti. Prema prvom modelu vlade aktivno apstiniraju od uplitanja u kulturu i u potpunosti je prepuštaju tržištu. Prema drugom, vlade oblikuju kulturne politike prema tradiciji i ciljanim vrijednostima vlastite umjetnosti i kulture. Nijedan od ta dva modela, uočava Lewis, »niti je demokratičan niti dinamičan«[5] i zbog toga predlaže kao treći model »radikalno redefiniranje« uloge države u oblikovanju i provođenju kulturne politike kao prikladnu kombinaciju subvencija i reguliranja uz uvažavanje neizbježnih utjecaja tržišta na kulturni život koji označuje pojmom tržišnog cenzorstva (»market censorship«). »Ne možete najprije promicati vrijednosti slobodnog tržišta u kulturi (…) a potom se žaliti kad ono proizvede nešto što nam se ne sviđa«[6] upozorava Lewis na neizbježne posljedice slobodnotržišnog gospodarstva u kulturi. Ali za uključivanje kulture u okruženje koje bitno određuje slobodno tržište postoje učinkoviti, znanstveno postavljeni i praktično provjereni mehanizmi, kao što su studije utjecaja,  koje pojašnjavaju interakciju gospodarstva i drugih sektora u lokalnim ekonomijama s kulturnim programima i predviđaju ulaganja i dobiti, pomažu kod planiranja popravka određenih regionalnih slabosti, pomažu u formuliranju javnih politika (pa tako i kulturnih), ukazuju na važnost postizanja »negospodarskih« ciljeva u gospodarstvu kao što su socijalna pravednost, prosvjećenost stanovništva  i sl. što otvara mjesto i za područje animacije gospodarstva u kulturnim politikama.

Sve je ovo, naravno, moguće ugraditi u domaće strategije i prakse njihove provedbe tek ako se materija poznaje i ako se njome u dostatnoj mjeri ovlada na razini stručnosti i kompetencija, što nužno zahtijeva educiranje kadrova potrebnih za takve poslove. Postojeći sustavi visokog školstva u izvjesnoj mjeri svakako omogućuju da takva edukacija bude suvremena, interdisciplinarna, doživotna, i primjenjiva. Problem u Hrvatskoj u ovom trenutku još uvijek postoji u nespremnosti postojećeg sustava osnovne i srednjoškolske izobrazbe da pripremi buduće studente za takav oblik edukacije, na čemu se intenzivno radi, ali za takve procese nužno treba vremena. Problem se komplicira činjenicom da zbog tranzicijske situacije i objektivnog zakašnjenja, Hrvatska tog vremena nema previše. Vrlo korisna i učinkovita privremena prijemosnica (nužno ubrzavanje procesa edukacije) svakako je i u mreži seminara, stručnih i znanstvenih poslijediplomskih studija, dodatne edukacije i uključivanja u mrežu europskih radionica, čije je intenzivirano korištenje također (ili u trenutnoj situaciji čak i prije svega) posao osmišljenih i sustavnih kulturnih politika. Ova je knjiga rezultat jednog takvog napora.

Nelinearnost koncepta kulture

Već sam napomenuo kako je u Dokumentu strategije iz 2003. ključna točka preokreta uvođenje pojma nelinearnosti kulture.  Kulturalna heterogenost suvremenih društava, pa tako i hrvatskoga, nalaže napuštanje starih monokulturnih koncepcija kulture, a potom i kulturne politike. Nije, naime, uopće sporno da nam je kultura potrebna i u tolikoj mjeri važna da zahtijeva društvenu brigu na razini strategije kulturne politike. Ali kakva je to kultura? Tko su njezini konzumenti i kakvi su? Što sve određuje proizvode koji im treba ponuditi?

Zadaća strategija kulturne politike jest, ponovimo, i u tome da donese odluku za koga se proizvodi i održava kultura, nakon čega će biti puno jasnije kakva je to kultura, (ili, točnije, kakve su to kulture), da bi se tek nakon toga moglo promišljeno planirati načine njezine provedbe. Vrlo korisnim mogu biti već postojeća (tridesetak godina stara) iskustva najrazvijenijih zemalja Europe. Već spominjani francuski podaci CDED istraživanja iz 1975. pokazali su, na primjer, da se i nakon vrlo aktivne, masovne i skupe akcije omasovljenja klasične glazbe, struktura posjetitelja koncerata i dalje sastojala od 95% osoba profesionalno ili edukacijom vezanih za klasičnu glazbu. Uzimajući u obzir vrlo visoke subvencije i golem broj »gratis« ulaznica, prihodi od ulaznica pokrivali su tako tek oko 3% troškova najvećih festivala klasične glazbe. U Njemačkoj i Švedskoj osamdesetih je godina također uočen trend »profesionaliziranja publike« – većina redovitih posjetitelja koncerata, izložbi, književnih manifestacija ili kazališnih predstava pripadala je skupinama ljudi profesionalno ili edukacijski povezanih s tim umjetnostima, ili krugu »ljubitelja« – pasioniranih konzumenata. U svim slučajevima bilo je riječi o vrlo malom postotku populacije.

Analiziranje i razmatranje tako zabrinjavajućih rezultata usmjerilo je fokus na samo pitanje što je uopće kultura. Svi navedeni podaci bili su posljedica poimanja kulture isključivo kao visoke kulture, što je otvorilo prostor za ključno pitanje  što sve jest kultura ili bi moglo biti. Već spominjani Langov »kopernikanski obrat« u francuskoj kulturnoj politici posljedica je upravo takvog načina mišljenja. Posjeti etabliranim kazališnim ustanovama (uglavnom smještenim u Parizu), na primjer, u vrijeme mogućih naknadnih procjena učinaka Malrauxova koncepta, u Francuskoj nisu bilježili nikakav pad ni porast u cijelom periodu od 1973. do 1989. godine. Nakon Langovih reformi, brojke posjetitelja kazališnih predstava su naglo počele rasti, ali su u istraživanje uključene sve vrste kazališta u cijeloj zemlji.

Problem je, naime, uočen u činjenici da se pojam kulture doživljavao više kao isključujući negoli uključujući. Kvalifikacije poput onih: »To ne spada u kulturu! To nije umjetnost!« mogle su se čuti mnogo češće od onih »Nije li ovo jedan novi oblik kulture?«. Zbog toga se koncept kulture oblikovan, zapravo, još u doba prosvjetiteljstva, krajem 20. stoljeća nužno morao dovesti u pitanje. Jednako kao i prije prosvjetiteljstva, visoka je umjetnost i danas posve marginalna pojava za većinu stanovnika čak i u visoko razvijenim društvima.[7]  Sva nastojanja da se visoka kultura demokratiziranjem kulture (u demokracijama) ili organiziranim prosvjećivanjem (u totalitarizmima) približi masama ostala su bez relevantnih dugoročnih učinaka. Zbog toga Lewis s pravom ocjenjuje svakovrsno  poticanje i nagovaranje ljudi da idu u operu i balet (zanimalo ih to ili ne) kao »pregorljivo, (prefanatično«) ili »strateški naivno«, uspoređujući ga čak s pokrštavanjem domorodaca u kolonijalnim vremenima, i napominje da je takvo ponašanje »više opresivno nego filantropsko«.[8]

Osim toga, kako smo već napomenuli, u demokratskom je svijetu takva politika i upitnog legitimiteta i sumnjive demokratičnosti. U svim europskim modelima manje ili više izdašnog subvencioniranja kulture, kultura se financira uglavnom iz poreza građana, pa bi bilo demokratično i, uostalom, posve logično da oni zauzvrat imaju pravo dobiti (preciznije – za svoje porezne novce kupiti) onakvu kulturu kakvu uistinu trebaju i žele. U slučaju kad im administracije i birokracije nude kulturu kakvu one (administracije i birokracije) žele, ili pak misle da bi građanima bilo najbolje ponuditi, gomilaju se poražavajuće evaluacije o posjećenosti kulturnih programa, a nezadovoljavajući su i rezultati studija utjecaja kulture na društvo (ako takva istraživanja uopće postoje).

Zbog toga je u suvremenim koncepcijama kulturnih politika jedno od ključnih pitanja za oblikovanje misije i vizije strategije pitanje: Tko su konzumenti kulture?

Sliku konzumenata kulturnih sadržaja tvori vrlo ozbiljno istražena slika populacije. Koliko ih je (po regijama), tko su, (istraženi po dobnoj, spolnoj, rodnoj, obrazovnoj, ekonomskoj pripadnosti), koliko slobodnog vremena imaju i koliko postotak tog slobodnog vremena koriste za kulturu, koje konkurentske sadržaje preferiraju…Na takvu mapu konzumenata valja dodati raster kulturne infrastrukture u zemlji (kriterij dostupnosti sadržaja) i potom je moguće imati prilično čvrste i jasne osnove za strategije kulturne politike. Pritom je nužno uvažavati kulturalne i tradicijske različitosti i posebnosti svake sredine. Ma koliko liberalno i netradicionalistički usmjerena, realistična kulturna politike jednostavno ne može zanemarivati objektivna tradicijska naslijeđa i inercije. Primjerice, u Velikoj Britaniji čak 98% pripadnika više klase redovito konzumira kulturu, dok je u srednjoj i nižoj klasi ukupno taj postotak 58%. U Španjolskoj, pak, upravo suprotno, oni s visokim primanjima predstavljaju tek 1,46% publike, dok oni sa srednjim primanjima čine 64,80% (većinu) gledatelja. Jedan od razloga nalazi se svakako i u različitosti anglikanskog i katoličkog tradicijskog poimanja privatnog i javnog, kao i u različitom povijesnom naslijeđu obveza viših slojeva prema javnom pojavljivanju ili pak suzdržavanju od svakog profaniranja.

Proširenje pojma kulture sa uskog i ograničavajućeg prostora visoke kulture (preciznije – visoke umjetnosti) i uključivanje najšireg spektra novih područja kulturnog života i djelovanja, uvažavanje supkultura, uvažavanje naglih izazova popularne i masovne kulture, uvažavanje brzih promjena kulturnih krajolika i pojava posve novih stilova života i oblika kulturnog djelovanja, urodilo je dobrim rezultatima u zemljama koje su primijenile modele kulturne demokracije. Čak i one se, međutim, upravo nalaze pred još jednim novim izazovom koji ne zaobilazi ni manje razvijene zemlje.

Sve veći broj mladih (zahvaljujući suvremenim tehnologijama, informatičkoj preobrazbi svijeta i medijskoj globalizaciji), zapravo čitave generacije mlađih i mladih ljudi, već neko vrijeme voljno ili nesvjesno sudjeluju u procesima kulturne konvergencije (ili konvergentne kulture), novim modelima kulturne proizvodnje označenim pojmom kulture sudioništva i novim društvenim strukturama opisanim pojmom zajedničke inteligencije, i ta je prevažna manjina (buduća aktivna radna, biračka i porezna populacija) iz postojećih, statičnih, monocentričnih i linearnih promišljanja kulturne politike posve isključena. Međutim, samo je pitanje vremena kad će upravo ta populacija dosegnuti kritičnu masu stanovništva koja će najvjerojatnije, isključiti takvu kulturnu politiku iz vlastitog društvenog života i minorizirati je u kontekstu vlastitih sustava društvenih vrijednosti do razine neupotrebljiva recidiva nes(p)retne tranzicijske prošlosti. Već prisutne tenzije između dominirajućih kulturnih modela i brojnih urbanih supkulturnih gibanja daju naslutiti kako je izravan konflikt između kulturalnih koncepcija prošlosti i koncepta budućnosti upravo neizbježan. Ukoliko se, naravno, u strategije kulturnih politika ne uključi suvremenost u svim njezinim oblicima, otvorena prema predvidivoj budućnosti i golemim demokratskim potencijalima novih kulturnih trendova.

U ovom svjetlu upozoravajuće odzvanja pitanje prof. Henry Jenkinsa (kojega s pravom nazivaju McLuhanom 21. stoljeća): »Jesu li uistinu ideološka i estetička čistoća vrjednije od preobrazbe naše kulture?«[9]

Zaključak

Mogućnosti diseminacije materijala koji se nalazi u ovom zborniku potencijalno su velike. U prvom redu, dragocjene su u procesu edukacije. Zatim, korisne su kao reference za buduća osmišljavanja strategija kulturnih politika. I, konačno, upozoravaju na zabrinjavajuće probleme koji mogu predstavljati ograničenja, ali u isto vrijeme ukazuju na vrlo optimističnu sliku golemih demokratskih potencijala u kulturi koji mogu predstavljati izazove kreatorima kulturnih politika u Zagrebu i Hrvatskoj. Posve sam uvjeren da će po svom sadržaju i načinu obrade tema, kao i zbog sličnosti i razlika samih problema, knjiga biti vrlo korisna i u znatno širem prostoru.

Neka korisna europska iskustva mogu nam svima biti upravo dragocjena u budućim bavljenjima ovim problemima.Od svih je europskih zemalja Kraljevina Španjolska najsustavnije istražila svoje konzumente kulture. Svi koji se bave kulturnom politikom u toj zemlji polaze od egzaktnih pokazatelja i znaju da, na primjer, žene čine 62,8% konzumenata, a muškarci 32,8%. Ili da oko 40% svih konzumenata čine osobe sa sveučilišnom izobrazbom i samci. Ili još detaljnije – prema žanru kazališna publika preferira : komediju 34,3%, mjuzikl 20,9%, klasične dramske predstave 21,5%, suvremene dramske tekstove 19,2%, eksperimentalno kazalište 10,5%. Kad se publika razvrsta prema socijalnom statusu, uvjerljivo zanimanje za sve oblike kulture pokazuje viša klasa, dok se srednja u najvećem postotku odlučuje za popularnije oblike – komediju i mjuzikl. Nekoliko sveučilišta i više instituta, mnoštvo pojedinačnih znanstvenika i suradnika višegodišnjim je sustavnim znanstvenim istraživanjem opskrbilo španjolsku politiku takvim podacima i ona zbog toga nema prevelikih problema u oblikovanju strategija i uvjeravanju saborskih zastupnika u egzaktnost predviđenih proračuna. Kreatori kulturnih politika u Ujedinjenom kraljevstvu, na primjer, pouzdano znaju da u zemlji jakog tržišnog i gospodarskog usmjerenja Britanci izdvajaju 0,61% kućnog budžeta za kulturu. U Hrvatskoj, naravno, ne raspolažemo ni približno tako preciznim podacima. Imajući u vidu da je provedba takvih istraživanja prilično dugotrajan, skup i za predizborna izviješća nedovoljno vidljiv i atraktivan posao, razumljivo je da nikad nije ni spadala u prioritete ulaganja u kulturi. Osobno, međutim, mislim, kako sređivanje takvih podataka ne samo da je prioritet, nego je i preduvjet svakog ozbiljnog ulaganja u kulturu, bez kojega su sve ostale aktivnosti uglavnom proizvoljne i voluntarističke improvizacije u trošenju proračunskih sredstava unaprijed lišene svakog dugotrajnog učinka i korisnosti. Ako i možemo koristiti istraživanja drugih europskih zemalja provedena, na primjer, u prometu, zdravstvu, urbanizmu, trgovini ili školstvu, zbog lokalnih posebnosti imanentnih kulturi, tuđa iskustva  možemo praktično koristiti isključivo za usporedbe. A bez vlastitih preciznih podataka takve vrste, uistinu je vrlo teško dati uvjerljiv odgovor na pitanja poput onih za koga se kreira kulturna politika, koliko ona i zašto košta, koje (i čije) potrebe zadovoljava, s kojim ciljevima se poduzima neki projekt i kakva je opravdanost pojedinih ulaganja. »Ministar je rekao tako« (naravno, uvijek postoji nešto sofisticiranija jezična formulacija) ostaje jedini mogući točan odgovor  i za građane, i za saborske zastupnike, i za kulturne djelatnike, i za potencijalne sponzore i za moguće europske zaklade. Je li takav odgovor dovoljno uvjerljiv i do kad će to biti? Nisu dovoljno uvjerljive čak ni vrlo demokratične forme decentraliziranog odlučivanja na razini raznih savjetničkih tijela i vijeća čiji profesionalni i stručni autoritet (ma kako neupitan bio) ostaje nedostatan da popuni objektivnu prazninu u nepoznavanju činjenica »stanja na terenu«. Ako i lokalni prodavač brze hrane svoja ulaganja u proizvodnju sendviča usklađuje s činjenicom blizine škole, fakulteta ili kolodvora, zašto državna tijela ne bi trebala potrošnju golemih iznosa proračunskog novca usklađivati sa stvarnim brojem konzumenata određenih programa i sadržaja? Tako bi se taj novac investirao i koristio, zato što znamo što nam treba i zbog čega, a ne jednostavno trošio, valjda zato što sve zemlje imaju nekakvu kulturu pa tako trebamo i mi (nekakvu).

Uvažavanje načela kulturne demokracije podrazumijeva i usmjeravanje kulturnih politika prema stvarnim konzumentima kulturnih sadržaja, i ono jednostavno ne može ostati zatvoreno u zamišljene idealne modele poželjnih oblika kulture. Ideja nelinearnosti kulture, ipak, otvara mogućnost za veće uključivanje otvorenih potreba i mogućnosti (i novih izazova) za promišljanje održivih strategija kulturnih politika.

Izabrana literatura

• Bradford, Gigi ,Michael Garry i Glenn Wallach (ur.): The politics of Culture, Policy Perspectives for individuals, Institutions, and Communities,  The New Press, New York, 2000
• Cvjetičanin, Biserka i Vjeran Katunarić (ur.): Kulturna politika Republike Hrvatske – nacionalni izvještaj, Ministarstvo kulture RH, Zagreb 1998.
• Cvjetičanin, Biserka i Vjeran Katunarić (ur.): Hrvatska u 21. stoljeću – strategija kulturnog razvitka, Ministarstvo kulture RH, Zagreb, 2003.
• Dragičević-Šešić, Milena i Sanjin Dragojević: Arts Management in Turbulent Times, European Cultural Foundation, Amsterdam, 2005.
• Fitzgibbon, Marian i Anne Kelly: From Maestro to Manager, Oak Tree Press, Dublin, 1997.
• Garcia, Manuel Cuadrado i Gloria Berenguer Contri: El Consumo de Servicios Culturales, ESIC, Madrid, 2002.
• Gelder, Ken i Sarah Thornton (ur.): The Subcultures Reader, Routledge, London, 1997.
• Hagoort, Giep: Cultural Entrepreneurship, Phadeon, Utrecht, 1993.
• Jenkins, Henry: Convergence Culture, New York University Press, New York, 2006.
• Lukić, Darko: Produkcija i marketing scenskih umjetnosti, Hrvatski centar ITI UNESCO, Zagreb, 2006.
• Pavičić, Jurica, Nikša Alfirević i Ljiljana Aleksić:, Marketing i menadžment u kulturi i umjetnosti, Masmedia, Zagreb, 2006.
• Roche, Nancy i Jaan Whitehead (ur.): The Art of Governance, TCG, New York, 2005.
• Weeda, Hanneloes, Corina Suteu i Cas Smithuijsen (ur.): The Arts, Politics and Change, European Cultural Foundation, Amsterdam, 2005.