Točno četrdeset godina nakon naprasnog odlaska Koste Spaića s mjesta ravnatelja za dramu Dubrovačkih ljetnih igara posve je jasno da od estetske i organizacijske koncepcije tog utemeljitelja i najglasnijeg apologeta dubrovačkog ambijentalnog teatra nije ostalo ništa. Izgubio se Kosta u plinovitom oblaku tranzicijske i provincijske hrvatske kulturne politike koja možda ponajviđe pogađa nacionalne instittucije među kojima su Igre svojevrsna perjanica. Nitko osim nas nekolicine fanatika koji čuvajući i razglabajući o njihovoj prošlosti zapravo nastoje predložiti rješenje za budućnost te manifestacije više i ne zna što je to zapravo veliki Kosta zamislio i godinama provodio na zadovoljstvo domaćih i svjetskih ljubitelja teatra.

Dakle, kao što znamo, sve je počelo, po Gavellinim riječima slučajno, gotovo bez koncepta, zahvaljujući suludoj energiji Marka Foteza, Branka Gavelle i Bojana Stupice, a nastavilo se još jače kada je slavodobitno na scenu Igara stupio Kosta Spaić, umjetnik s velikom vizijom i jasnim planom. Kao Gavellin asistent, na Igrama je radio već prve sezone (1950), a osam godina kasnije dobio je i prvu režiju – bio je to Držićev Skup, amblematska predstava Igara koja će na repertoaru ostati punih 14 sezona, najdulje u cijeloj povijesti Igara. Ujedno, bila je to prijelomna godina za Igre kada se one definitivno profiliraju kao ambijentalni festival na kojem svaka dubrovačka placa, skalin i balkon mogu postati nadahnuti okvir za teatar i gdje su Držić i Shakespeare glavne odrednice repertoara. U to doba, one su već petu godinu institucionalizirane, petu godinu upriličuju svečano otvaranje i petu godinu im je pokrovitelj Tito, koji će to ostati do smrti. Bio je to vrhunac prve faze Igara koju je kritičar Dalibor Foretić nazvao “fazom iščuđavanja” jer su prve ambijentalne predstave bile čudo za sve -  i za redatelje i za glumce i za gledatelje.Nakon senzacionalnog uspjeha Skupa s ingenioznim Izetom Hajdarhodžićem u glavnoj ulozi, na red dolaze Gundulićeva Dubravka (1961., korežija s Gavellom kojem je to posljednja predstava u životu), Shakespeareova Oluja, Beethovenov Fidelio (1962) i konačno virtuozni Dundo Maroje (1964, Zvonimir Berkovićje je u jednom nadahnutom tekstu nazvao tu predstavu “historijskim trenutkom Igara”), sve odreda uspješnice koje ga dovode na čelo dramskog programa Igara gdje će ostati sedam godina. Nakon Skupa slijedili su novi redateljski uspjesi: Vojnovićeva Dubrovačka trilogija (1965), Molièrov Don Juan (1966), Shakespeareov Julije Cezar (1969), i Palmotićevo Prikazanje Pavlimira ljeta 1971. Zajedničko svim ovim predstavama bila je zanesenost predivnim dubrovačkim ambijentima pa se one odigravaju u parku Muzičke škole, u parku Gradac, na grebenu Danče, Gundulićevoj poljani, u Kneževu dvoru, Sponzi, ljetnikovcu Gundulića u Gružu, tvrđavi Lovrijenac i u Lazaretima, a osnovna ideja je adekvatno uklapanje domaćih i stranih klasika u prelijepe dubrovačke prostore. Predstave su mu toliko popularne da ih uvježbavaju, oponašajući glumce, i dubrovačka djeca koja po dinar prodaju ulaznice i oduševljavaju domaće i strane goste. Među publikom zna biti i sam Spaić pa ih oduševljen hvali jer da su “svladali sva pravila kazališne igre.” Njegov mandat na Igrama danas se naziva klasičnim razdobljem Igara u kojem one definitivno postaju najprestižnija jugoslavenska manifestacija. No ubrzo, prestaje faza iščuđavanja, dolazi (opet po Foretiću) “faza spoznavanja”, čudo gubi sjaj, kriteriji publike i kritike rastu, no Spaić (kojeg poneko oštro kritičarsko pero naziva žrtvom opsesije zvane ambijentalno kazalište) i njegovi suradnici i dalje suvereno odgovaraju na visoke izazove. Cijela umjetnička Jugoslavija i mnogi značajni svjetski umjetnici ljeti sele u Dubrovnik, a nastup na Igrama čast je za svakog tko se bavi glazbom i teatrom. Istovremeno kad 1964. Spaić staje na čelo Drame, za direktoricu Igara postavljena je Fani Muhoberac, najuspješniji ravnatelj te manifestacije uopće. Oboje, zajedno s Milanom Horvatom na čelu glazbenog programa, kreiraju do danas neponovljivo zlatno doba Igara, a sami se ironično nazivaju “orkestrom bez dirigenta”. Fizionomija im je definitivno oformljena, poznata i priznata, širom svijeta Igre se opisuju kao najoriginalniji svjetski festival i još više, kao “izvanredna gesta jedne nacije prema čitavom svijetu”. No, sreća nije dugo trajala – uslijed proklamirane jugoslavenske politike decentralizacije, financiranje Igara se iz Beograda vraća Hrvatskoj i Dubrovniku, nagomilavaju se dugovi pa moraju otpasti neke velike predstave. Usprkos tome, Spaić ne miruje – spektakularno obilježava 400 godišnjicu rođenja W. Shakespearea, uključuje prvi put u program studente Akademija iz Zagreba i Beograda i osniva Ponoćnu scenu. Uz financijsku pošast, stiže još jedna – ona medijska – Igre dolaze na “pik” velikog dijela domaće štampe koja im (po mišljenju uprave) pristupa senzacionalistički tražeći stalno neko novo «čudo» na Igrama. Katastrofa se širi i na političkom planu: uoči dvadesetog rođendana Igara, uprava se, iako odlikovana Titovim ordenom za doprinos jugoslavenskoj kulturi, suočava s optužbama za nacionalnu isključivost. Pa iako te godine Igre imaju najviše posjetilaca, iako su u program uključeni velikani svjetskog glasa, prepucavanja svih sa svima poprimaju drastične razmjere, a nakon sjednice u Karađorđevu politika definitivno preuzima igru na Igrama. K tome, te 1971. godine, dubrovačkim su područjem harali požari, opasno se približavajući Gradu. Na posljednjoj predstavi Spaićeva Dunda Maroja, glumci i publika dave se u pepelu kojeg je na Gundulićevu poljanu s okolnih zgarišta donosio jak vjetar. Simbolično i stvarno, bio je to nasilan kraj Spaićeve ere na Igrama, kraj briljantnog opusa koji je započeo 14 godina ranije. Samo koji mjesec prije početka nove sezone 1972., Fani Muhoberac je smijenjena i bit će dugo izolirana od svakog javnog djelovanja, a Spaić (iako i sam gorljivi član Partije) abdicira uz izjavu da je gotovo s njegovim umjetničkim idealima. S njim se solidarizira i Hajdarhodžić pa s repertoara odlaze Skup, Dundo Maroje i Dubrovačka trilogija. Nije ih spasio ni slučajan susret s Titom na Stradunu: šeću oni tako s Fabijanom Šovagovićem koji je te večeri u Lazaretima odigrao Julija Cezara kad naiđe Tito sa svitom, a Šovo mu se obrati s nezgodnim Shakespearovim tekstom o palom vladaru koji je Tito navodno rado prihvatio, no vedri smisao za dramaturgiju nije pokazala partijska vrhuška. Igre u samo tri mjeseca mora spašavati Marijan Matković, jedan od najvećih kulturnih autoriteta tog vremena. Novi Dundo interventno dolazi iz zagrebačkog HNK, a od potpune propasti ih izvlače Kunčević sa začudnim Ekvinocijem i Paro s neponovljivim Aretejom.

Iako su nakon Spaića Dramu vodili veliki hrvatski umjetnici teatra kao što su Paro, Veček, Juvančić i Kunčević, nitko od njih nije se našao na tom mjestu u tako pravo vrijeme kao Kosta. Za njega, vrhunskog stilista i klasicista u režiji, a glazbenika u duši, prirodni ambijent dubrovačkih prostora bio je svetinja u koju je vješto uklapao ponajbolje tekstove domaće i svjetske dramske klasike. Ambijentalnost mu je, uz tadašnje zvjezdane podjele hrvatskog glumišta (Kvrgić, Hajdarhodžić, Kohn, Lonza, Rošić, Šovagović, Martinović, Podrug Kokotović…) bila osnovna ideja vodilja u režijama i u repertoarnom konceptu u kojem nije bilo mjesta za eksperimente protiv kojih bi se po njegovu mišljenju “prirodno pobunili dubrovački scenski prostori”. Precizno postavljene u prostorima bremenitim dubrovačkom prošlošću i vrhunski odglumljene, njegove predstave su odmah postajale tipično dubrovačke, neponovljive u bilo kojem drugom gradu i neprenosive na bilo koje drugo mjesto. Uzalud se tražila takva atmosfera u Salzburgu, Luzernu ili Aixu, uzalud su njegovi kritici – poput u budućnost zagledane Mani Gotovac – ukazivali na njegov apologetski stav prema vladajućem poretku i na njegov estetski konzervativizam – publika je osjećala ono što je Spaić (privatno pasionirani ljubitelj brzih kola i letjelica) izrekao pri kraju mandata: Želio sam proizvesti duševni mir u ljudima. I u ovima na sceni i u onima u publici.

Nažalost, takvom promišljanju Igara nema više mjesta u današnjem Gradu kojim vlada  agresivno ugostiteljstvo i masovni turizam. Dubrovnik je u njegovo vrijeme bio meka svjetskih i domaćih šmekera, a ne samo jedna od niza destinacija instant turista koji po silasku s kruzera ne znaju pravo ni u kojem se gradu nalaze. Kad bi danas mogao pogledati na Dubrovnik, Kosta Spaić bi pobjesnio -  od stotina stolova ne vidi se nijedna gradska poljana, od mirisa užeglog ulja ne osjeti se miris mora, a od  preglasne glazbe iz kafića bježe već i čiope iznad zidina. Gotovo sve prirodne pozornice ovog grada – teatra nestale su zauvijek. Prije četrdeset godina u Timesu je zapisano da se za vrijeme predstava “u kućama čuje takva tišina da je to začuđujuće” a danas mu je na čelu gradonačelnik koji ne zna razliku između estrade i umjetnosti pa mu govor na ovogodišnjem otvaranju više liči na šuplje snatrenje nekog  Negromanta početnika nego na slavlje autentičnosti ljudskog duha. Dubrovački ambijentalni teatar je na definitivnom izdisaju, a ona, za festival nužna akustika mu je nasilno ukinuta. Jedino je rješenje prilagodba vremenu po uzoru na druge svjetske festivale: izgradnja Festivalske pozornice i nove koncertne dvorane, odricanje od skupih pseudoumjetnika i bahatih ravnatelja bez vizije te prihvaćanje eksperimentalnih nagnuća mladih stvaralaca à la Harjaček, redatelj nove Kate Kapuralice – to su premise moguće kulturne politike najljepšeg grada na svijetu u kojem se svako odustajanje od vrhunskog i te kako primjećuje. Na sve to, u potrazi za slamkom spasa za najstariji hrvatski festival možemo na kraju samo ponoviti riječi Eugenea Ionesca izrečene prije više od četrdeset godina nakon odgledane Spaićeve Trilogije : “Dubrovnik me impresionira više od Venecije -  htio bih da mnogo ljudi dođe da ga vidi, a istodobno egoistično želim da ih bude što manje, kako to uskladiti?”