abstrakt: Ovaj tekst se bavi problematikom (ne)uvođenja radnog mjesta „kreativni producent“ u javna kazališta Republike Hrvatske i to u kontekstu vladajućih kulturnih politika u Hrvatskoj od njezina osamostaljenja do danas i nepostojeće strategije kulturnog razvoja RH

ključne riječi: kazališna produkcija i upravljanje, kreativni producent, Akademija dramske umjetnosti, Odsjek produkcije, javna kazališta u RH, kulturna politika i identitet, strategija kulturnog razvoja

U vladajućoj kulturnoj politici Republike Hrvatske lako je detektirati kontinuitet u odnosu na nekoliko razdoblja njezine recentne povijesne (dis)harmoničnosti pa se može reći da se hrvatska kultura i dalje nastavlja na običaje i pojave nastale krajem osamdesetih, one ratnih devedesetih te one iz razdoblja do i u tijeku tzv. novog pluralizma 2000. godine. Sve navedene povijesno-političke mijene, pa i one prije njih, nisu u hrvatsku kulturu (unatoč znatno izmijenjenim stvarnim i formalnim kontekstima te iste kulture) unijele relevantnije natruhe modernosti i očekivanih strukturalnih i estetskih promjena unutar velikih kazališnih subjekata koje nazivamo javnim kazalištima, a u koje ulaze gradska i nacionalna kazališta RH. Osim slučaja Zagrebačkog kazališta mladih koje znalački konkurira na brojnim “tržištima” regije, Europe i svijeta, sva naša javna kazališta RH i dalje djeluju u devetnaestostoljetnim organizacijskim i repertoarnim modelima. Unatoč činjenici da je još Ustav iz davne 1990. gledao na kulturu kao dezideologiziranu kategoriju i težio (naročito u amandmanima iz 1992.) uspostavi hijerarhije vrijednosti, profesionalizma i odgovornosti te stimulaciji nadarenih pojedinaca i pluralizmu kulturnih inicijativa, došlo je do posvemašnjeg urušavanja starog sustava vrijednosti zbog stvaranja političkom utopijom obilježenog razdoblja hrvatske politike[1]. Tada je i kultura podijelila sudbinu cjeline, a rat i tranzicija postali su izgovor za promašaje koji su zapravo bili posljedica lošega vođenja kulture[2]. U pravu je Vjeran Zuppa, autor Bilježnice, relevantnog teorijskog nacrta kulturne politike iz 2000. godine, koji je pokušao viziju kulture izraziti strateški te je pritom ispravno dijagnosticirao bolest, ne samo hrvatskih kazališnih institucija: Ugled teatra u dvadesetom stoljeću ostaje naoko isti. Ono staro u njemu, naime, ne nestaje, nego se javlja nepromijenjeno. Rad teatra u dvadesetom stoljeću naoko je drugačiji. Novo je tu neprekidno na dnevnom redu. Ono ne stari, jer se stalno smjenjuje. Ne živi od umjetničkog ugleda, nego od radnog zanosa[3].

Ukratko, Hrvatska danas, unatoč nekim vrijednim pokušajima prezentiranim tijekom posljednja dva desetljeća, nema nikakvu strategiju kulturnog razvitka, a najvrjednija strategija koju je od svog nastanka do danas i imala jest projekt Ministarstva kulture iz 2001. g[4]. Nažalost, prebrzo je zaboravljen, nikada evaluiran niti praktično isproban.

Njegova najvažnija tekovina leži upravo u tome što je pošao od ideje da samo neovisan odnos kulture spram društva i države omogućuje razvitak njihovih autonomnih vrijednosti, a samo takvim nekrivotvorenim vrijednostima kultura i umjetnost istinski doprinose ukupnom razvitku[5]. Ukratko, želja koalicijske vlasti iz 2000., sve pod motom „Ljudi čine i kulturni identitet i kulturni totalitet“[6], bila je doista promijeniti kulturnu sliku Hrvatske kao konzervativne, nacionalno zatvorene zemlje, u autonomnu, modernu i europsku državu s jakim utjecajem alternativne kulture mladih. Odlučivanje je dotad bilo nejavno i netransparentno, željelo je postati javnim i transparentnim. Zato se i išlo na donošenje Zakona o kulturnim vijećima što je predvidjelo suodlučivanje u kulturi pa se Račanova vlast približila ideji države-pokrovitelja po uzoru na poljski, češki, mađarski i slovenski model.[7]

U takvom ozračju osnovan je i studij Produkcije na ADU te ustanovljen kao pregled sveukupnosti menadžerskih, ali i umjetničkih aspekata svjetskog, a naročito hrvatskog kazališta i filma.[8] Danas je „bolonjski“ organiziran u dva stupnja te u onom prvom, trogodišnjem i preddiplomskom ima za cilj da razviti kod studenata vještine i znanja potrebna za uspješan proces poslovnog menadžmenta s naglaskom na praktičnim poslovima produkcijskog (organizacije), ali i s osnovama kreativnog menadžmenta (produkcije) u području suvremene produkcije filmskih, kazališnih i ostalih izvedbenih umjetnosti i medijskih produkata.[9] Dvogodišnji diplomski studij Produkcije na ADU ustanovljen je pak kao pregled naprednih produkcijskih znanja i vještina, te posebice kreativnih i umjetničkih aspekata svjetskog, evropskog, regionalnog, a posebice hrvatskog kazališta, filma, televizije i drugih medija. Organiziran je na način da studente stimulira na generiranje, provedbu i plasman medijskih i umjetničkih projekata u kulturnom medijskom i gospodarskom kontekstu. Metode i strategije učenja su raznolike i usprkos skučenim prostornim i svakim drugim resursima Akademije kreću se od predavanja iz temeljnih vještina preko pojedinačnih i grupnih vježbi, seminara i praktičnih radionica do zajedničkih projekata i produkcija u suradnji s ostalim umjetničkim akademijama. Nastavnici s Odsjeka pokrenuli su, svatko na svoj način, promoviranje ovakvog načina rada pa je ubrzo prof. Darko Lukić tiskao i udžbenik, ujedno i prvi hrvatski udžbenik i priručnik o kazališnoj produkciji.[10]

U deset godina svoga postojanja, studij Produkcije upisalo je sedamdesetak studenata, od toga diplomiranih je danas tek nešto više od polovice. U skladu sa suvremenom medijskom slikom svijeta, a privučeni bržom zaradom, većina od njih odlučuje se već tijekom studija za rad na televiziji i filmu. Ona manjina, ako i pokuša otići u kazalište, rijetko tamo i ostaje – ubrzo, nailazi na niz problema. Frustrirani i bez adekvatne financijske zadovoljštine na koncu odustaju i rijetko se vraćaju kazalištu. Ono je za nove generacije prespor i potpuno nelukretivan prostor u kojem nerijetko, (upravo zbog po mnogima „nepotrebnog studija za posao koji se uči u praksi“) doživljavaju neugodnosti , čak i podsmjeh.

Zato treba navesti tužnu statistiku: današnje stanje sa zapošljavanjem producenata u hrvatskim javnim kazalištima je sljedeće:

Od 29 javnih kazališta u RH samo njih tri imaju sveukupno četiri zaposlenika na radnim mjestima producenta – Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, Gradsko kazalište Gavella i Zagrebačko kazalište lutaka. Kada se pobliže analizira taj slabašni rezultat vidjet ćemo još tužniju sliku: tri osobe se nazivaju „izvršnim producentima“, a samo je jedna „producent“. Od toga je samo jedna od njih završila studij Produkcije i vratila se u kazalište (DK Gavella) gdje je i prije radila kao inspicijentica. Dvije „izvršne producentice“ u HNK – u (Baletu i Drami) nisu školovane za taj posao, – jedna je bivša, dugogodišnja inspicijentica, druga je uz rad u HNK diplomirala povijest i etnologiju.[11]

Što se tiče Drame HNK, to je radno mjesto otvoreno nedavno, a osoba koja ga obavlja preuzela je glavninu onih poslova koje su tradicionalno obavljali tajništvo Drame, Ured intendanta i ravnatelja Drame, ured Tehnike i Računovodstvo. To su uglavnom poslovi dnevne organizacije i koordinacije, navodno i planiranja i distribucije, a tvrdi čak da „u dogovoru s ravnateljem Drame sudjeluje i u kreiranju programa (razgovor oko naslova i autorskog tima)“[12]

Što se tiče Dramskog kazališta Gavella, tamo su producentovi poslovi po svemu sudeći nešto širi i zahtjevniji: osim koordinacije između „stručnih službi“ i uprave kazališta, producentica sudjeluje u izradi financijskog, repertoarnog i kadrovskog plana te vodi produkciju “u svim fazama i dijelovima” planiranja, financiranja, produciranja i distribucije predstava te je (sudeći po navedenom u odgovorima na pitanja autorice ovoga teksta[13]), uz ravnatelja druga najvažnija osoba u kazalištu te jedino njemu za svoj rad i odgovara[14] Kako je prije diplome, bila u višegodišnjem angažmanu u istom kazalištu (školovala se uz rad) mogla je i odgovoriti na moje pitanje koliko joj znanja i kompetencije dobivene na studiju Produkcije ADU pomažu u svakodnevnom radu te ustvrdila da joj je stečeno znanje pomaže u nekim stvarima „koje sam u praksi manje znala, pa su mi preko studija postale jasnije, ali suština mog posla je praksa – puno stvari sa kojima se susrećem svaki dan na poslu proizašle su iz prakse i iskustva.“ ista osoba radi ljeti i kao organizatorica na brijunskom Ulysses kojeg vode Rade Šerbedžija i Duško Ljuština, inače ravnatelj kazališta Kerempuh.[15] U ZKL-u rade čak dvije osobe u produkciji: direktorica produkcije i izvršna producentica. Na moja pitanje nisu htjele (navodno od straha za radno mjesto!?) pismeno odgovoriti, a u telefonskom razgovoru je jedna od njih rekla da je „sve to kaos, jedno piše u sistematizaciji, drugo se radi u svakodnevnoj praksi“, uglavnom „nitko ih ne poštuje“, iako se zna da „u Americi producent dobiva Oskara za najbolji film.“[16]

Ovdje se još mora dodati da naši studenti redovito rade (u okviru nastavnog progrema na Odsjeku) u produkciji u kazalištu Mala scena, a samostalno kao suradnici u Zagrebačkom kazalištu mladih i na Festivalu svjetskog kazališta koji producira to kazalište te povremeno na festivalu Eurokaz, sredinama koje su itekako svjesne značaja kreativnih producenata i njihova školovanja.

Pa koji su zapravo pravi razlozi tako lošem tretmanu kreativnih producenata u javnoj kazališnoj produkciji Hrvatske?

Prvi su oni unutarnji a tiču se slabosti i rizika koje nosi sam studij Produkcije. To je jedno od težih usmjerenja na Akademiji dramske umjetnosti, zahtijeva šira predznanja i informiranost o medijima, kulturi, politici, filmskoj i kazališnoj umjetnosti. Osim toga, kod studentske populacije osjeća se iz različitih razloga i slaba motivacija što znatno produljuje razdoblje njihova studiranja i paralelno angažiranje na različitim ad-hoc produkcijskim poslovima izvan Akademije. Nije u prilog tome za odbaciti ni animozitet establišmenta prema nastavnicima s Odsjeka koji nisu dio tih javnih kazališnih sustava, klanova i koterija koje određuju „kriterije“ vladajuće kulturne politike, dapače, uglavnom im otvoreno oponiraju. Nadalje, vanjski razlozi za tako slab položej profesije „producent“ su sljedeći: upravni aparat velike glavnine hrvatskih javnih kazališta još je uvijek definiran prema socijalističkoj nomenklaturi i predstavlja nastavak loše tradicije pa produkcije “vode” asistenti, tajnici, inspicijenti, u najboljim slučajevima redatelji. To je moguće iz razloga što u Hrvatskoj, slično kao i u ostalim državama na teritoriju bivše Jugoslavije, ali i nekih drugih tranzicijskih zemalja vlada nedefinirana kulturna politika bez strateškog planiranja i odlučivanja, klijentelizam i kaos u kadroviranju, financiranju i programiranju što bi se ukratko moglo opisati kao dnevnopolitičko i klanovsko ad-hoc odlučivanje u kulturi.

Kako djelovati? Urgentno je otvaranje radnih mjesta kreativnog producenta tj. unošenja “koeficijenta” za producente u kazališne sistematizacije te stvarno pozicioniranje produkcije u područje kulture i umjetnosti te njegovo izmještanje iz područja puke organizacije koja se u konačnici svodi na nošenje kava, telefoniranje, fotokopiranje i slične pomoćne poslove koji su sastavni dio svake organizacije, ne samo one umjetničke. Da bi se postigli ovi ciljevi potrebno je (još hitnije) uvođenje novog sustava edukacije na svim institucionalnim nivoima kazališne produkcije.[17] Proces je to koji zahtijeva veliku energiju i želju za reformom od strane kulturnopolitičkih struktura jer za postignuće navedenih ciljeva potrebno je obaviti evaluaciju postojećeg stanja u svim javnim kazalištima (koja još nikada nije obavljena), a koja bi mogla poslužiti i kao uvod u izradu nove strategije kulturnog djelovanja na nivou cijelog resora a posljedično tome voditi ka tako nužnoj reformi cijelog javnog sektora u kulturi RH.

Kazališna predstava, a slijedom toga i kazališni repertoari dobro su organizirani proizvodi umjetničkog i stručnog rada velikog broja ljudi kojima se, ovisno o tradicijama i kulturnim politikama različito pristupa u različitim kulturalnim sustavima. Nažalost, u Hrvatskoj i dalje vlada uvriježena praksa izrasla na običajnom, nasljeđenom i pritom vrlo konzervativnom, a gdjekad i vrlo nestručnom pristupu. Zdrav priliv kreativnih producenata u hrvatska bi kazališta mogli donijeti i nove metode rada koje se baziraju na spoznajama nadahnutima najboljim tradicijama europske prakse zasnovane uglavnom na nacionalnoj borbi i izdiferenciranom estetskom izričaju, ali i najzdravije natruhe onog drugog, tržišno liberalnog modela u kojem je uz razvijenu kompeticiju upravo izvrsnost najveći kriterij i cilj umjetničkog djelovanja.

Summary: This paper is addressing the dilemma of introducing or not the position of “creative producer” in Croatian public theaters in the context of the current cultural policy in Croatia since independence and until today. In addition this issue is analyzed in the context of the non-existence of a strategy for cultural development in Croatia.

Key words: theatre production and management, creative producer, Academy of Dramatic Arts, Production department, public theatres in Croatia, cultural policy and identity, strategy of cultural developement

Literatura

• Banović, S., „Nacionalno kazalište i identitet“, u: Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajućem svijetu, ur. N. Budak i V. Katunarić, Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo i Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2010.
• Lončar, V., Kazališna tranzicija u Hrvatskoj – kulturni, zakonodavni i organizacijski modeli, doktorska disertacija, Filozofski fakultet u Zagrebu, 2011.
• Lukić, D., Produkcija i marketing scenskih umjetnosti, Hrvatski centar ITI Unesco, Zagreb, 2006.
• Mihletić, V. „Studij produkcije na Akademiji dramske umjetnosti“, u: Akademija dramske umjetnosti 1950 – 2000., Sveučilište u Zagrebu i ADU, Zagreb, 2004.
• Zlatar A., Prostor grada, prostor kulture, Naklada Ljevak, Zagreb 2008.
• Zuppa V., Teatar kao schole, Izdanja Antibarbarbarus, Zagreb 2004.
• Hrvatska u 21. stoljeću. Kultura, Ured za strategiju razvitka Republike Hrvatske, prosinac2001.

Bilješke

[1] Andrea ZLATAR, Prostor grada, prostor kulture, Naklada Ljevak, Zagreb 2008.

[2] Isto

[3] Vjeran ZUPPA, Teatar kao schole, Izdanja Antibarbarbarus, Zagreb 2004

[4] Rad na strategiji kulturnog razvitka započet je 2000. godine kao polazište Konferenciji o strategiji kulturnog razvitka održanoj u Trakošćanu 16. i 17 ožujka 2001., a objavljena je kao publikacija Strategija kulturnog razvitka. Nacrt (Biblioteka kulturni razvitak, knj. 1, Zagreb 2001.) Dopunjeno izdanje objavljeno je pod naslovom Hrvatska u 21. stoljeću. Kultura, u izdanju Ureda za strategiju razvitka Republike Hrvatske u prosincu2001. Kao dokument, prihvatila ga je Vlada RH i Hrvatski sabor u siječnju 2002.

[5] Ibid., str. 11.

[6] Antun VUJIĆ, “Od kulturne promjene do kulturne strategije”, Strategija kulturnog razvitka, str. 14.

[7] Više u: Snježana BANOVIĆ, „Nacionalno kazalište i identitet“, u: Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajućem svijetu, ur. N. Budak i V. Katunarić, Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo i Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2010.

[8] Studij je započeo s radom na početku akademske godine 2001/2002 kao sedmi studij na ADU.

[9] http://www.adu.unizg.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=342:studij-produkcije-ba-i-ma&catid=40:pregled&Itemid=75, posljednji uvid 12. II. 2012.

[10] LUKIĆ, D., Produkcija i marketing scenskih umjetnosti, Hrvatski centar ITI-Unesco, Zagreb, 2006.

[11] Andrea Ružak Barbanov, u mailu od 15. III. 2013., nakon unošenja ispravka o njezinoj stručnoj spremi koja je u originalnom tekstu krivo navedena: “U HNK radim od 1992. g., prvo kako suradnik u Marketingu, a od V/1993. na radnom mjestu tajnice, a kasnije voditeljice Ureda Baleta. Od XI/2009. na ovom radnom mjestu koje se sada zove “producent scenskih i izvedbenih umjetnosti”, baš onako kako se navodi na ADU.

[12] Maja Filičić, producent Drame HNK, u mailu od 10. II. 2012.

[13] U ovoj mini anketi postavljena su sljedeća pitanja: Kakav je opis tvog radnog mjesta? / Što od navedenog najviše radiš u svakodnevnoj praksi? / Da li su ti znanja i kompetencije dobivene na studiju Produkcije ADU korisni u svakodnevnom radu u kazalištu? (posljednje pitanje ostavljeno je samo Sonji Kovačić iz Gavelle jer je jedina studirala i diplomirala na Odsjeku.)

[14] Sonja Kovačić, izvršni producent DK Gavella, u mailu od 10. II. 2012.

[15] Stranica http://www.ulysses.hr/prva.aspx?stranica=2523&pid=1838 nije u funkciji pa se ne mogu provjeriti podaci, a u kazalištu Kerempuh ne postoji radno mjesto producenta.

[16] Upiti na službene mail adrese u ZKL-u poslane su Ljiljani Štokalo, direktorici produkcije i Marini Biočić, izvršnoj producentici. Prva je s autoricom komunicirala telefonom te izjavila navedeno.

[17] Više o tome u: Vitomira LONČAR, Kazališna tranzicija u Hrvatskoj – kulturni, zakonodavni i organizacijski modeli, doktorska disertacija, Filozofski fakultet u Zagrebu, 2011.