Žene se nerijetko (dis)kvalificiraju i oslabljuje prividno dobroćudnim optužbama za nestalnost, senzualnost, djetinjastost, za ne-univerzalnost, tvrdi američka pjesnikinja i feministkinja Audre Lorde (Lorde, 2002:46).

Čini se kako je i Krleža često podržavao navedene stavove.

U ovom ću kratkom eseju pokušati argumentirati navedeno, tj. pozabavit ću se odnosom spram „vječno ženskog“ u dvjema ranim Krležinim dramama – Adamu i Evi te Maskerati. Krleža, naime, u obje drame insistira na ponovljivosti rodnih (Krleža čak kaže „rasnih“) matrica i odnosa.

***

Čitajući danas rane Krležine drame u kojima sam nekada, kao mlada glumica, igrala (Adam i Eva, Maskerata, Saloma…), a imajući – sad već kao zrela žena – poprilično razvijenu sklonost ka feminističkoj misli i vizuri, nametnula mi se slijedeća paralela:

Miroslav Krleža 1913. godine piše Maskeratu, a 1922. Adama i Evu. Otto Weininger pak 1903. godine objavljuje u Beču svoju kontroverznu ali vrlo utjecajnu knjigu „Karakter i spol“. Odlučila sam propitati odnos Weininger-Krleža i nemalo sam ostala iznenađena u kolikoj je mjeri riječ o podudarnim stavovima.

Naravno, mnogi će reći, Krleža ironijski progovara o odnosu spolova. A ironijski odnos ne podrazumijeva stav i želju da se autor pa ni gledatelj stopi s likovima drame, već uključuje i Drugi glas, glas komentara. No, zanimljivo je, Krleža u istom tonu piše i didaskalije. Čak i u didaskalijama dijeli npr. „živce“ ali i „smisao“ na muški i ženski: „Kolombina želi svemu dati ženski smisao“; „Kolombina svojim ženskastim živcima vrlo jasno shvaća zaoštrenost situacije“; „u njoj se rasplamti sav ženski elemenat“, „njena ženska glavica vri…“ (Krleža, Maskerata, 2002: 160, 166, 163, 174).

Doduše, i didaskalije mogu podrazumijevati određeni ironijski pomak. Mirjana Miočinović prepoznaje u ranim Krležinim dramoletima bliskost „blokovskoj dramaturgiji i njegovoj teoriji ‘transcendentalne ironije’“ (Krležijana, 1993, sv.2:44); moderna je civilizacija rascjepkana, proturječna, ironična; u takvoj se dramaturgiji nastoji ukazati na jake a oprečne Ideje.

No, čini mi se kako se ipak ne radi o dvije oprečne Ideje već o dvije kontrastne a protagonističke, kako Krleža kaže – „rase“ („… imam otrova za čitavu žensku rasu“, Krleža, Adam i Eva, 2002:225), dok je Ideja jedna: postojanje snažne, fatumske razlike i borbe između „vječno animalno-ženskog“ i „vječno genijalno-muškog“.

Junakinja Žena i Junak – Čovjek

U slijedećim ću redovima nastojati konkretno upozoriti na podudarnost stavova koji se dotiču žene i ženskog kod jednog i drugog, Krleže i Weiningera:

Kao što je odmah vidljivo, Krleža u Adamu i Evi glavnu junakinju i junaka naziva „rasnim“ imenima – junakinja je Žena, a junak – Čovjek. Ne Muškarac. U Maskerati pak, u karnevalskoj se noći, koja nemilosrdno prelazi u Pepelnicu, spajaju u ljubavnom trokutu tri arhetipska bića – Ona-Kolombina, i dva muškarca oprečnih interesa (Pierrot – Fantast. Lirski pjesnik. Danguba. Bonvivan. i Don Quixote – čovjek nauke, nevozni treći). Netko će možda pitati: kako je moguće tvrditi da Krleža slijedi Weiningera i njegovu opreku muško-žensko kad u drami prepoznajemo dva potpuno različita tipa muškarca? No, upravo na ovaj način i Weininger postavlja odnos muško-žensko. Muškarac ima niz mogućnosti koje može svojom voljom razviti. Genijalan čovjek, muškarac, može imati u sebi i ženu, kao i sve drugo. Muškarac se može uspeti do najviših visina ili se do krajnjih granica izobličiti: „može postati životinja, pa čak i žena“ (Weininger, 1986:260). Genijalnost je samo pojačana muževnost.

No, ženskog genija nije nikada bilo, niti će ga biti. Žena nije „ogledalo“ svemira, ona nije monada. Genijalnost je naime identična s dubinom. A potrebno je samo pokušati spojiti „duboko“ i „žena“ kao atribut i supstantiv pa da svatko osjeti proturječnost, smatra Weininger (Weininger, 1986: 259).

Žena je biće duše, bez „dubine“ i kao takva okrenuta je „površini“. Stoga je najviše što je žena u stanju postići – ukus u najširem smislu riječi. Ukus je usmjeren samo na vanjske oblike. Upravo su takvi „površni“ interesi karakteristični za Ženu u Adamu i Evi, kao i Kolombinu. Ženini su interesi same „banalnosti“. Nju ne zanima politička situacija, niti bilo što od šire društvenog značaja: „Žena: Ah, što je meni do međunarodne situacije. Kako je u teatru? To mene zanima, moda, toalete, svile…“ (Krleža, Adam i Eva, 2002:244). Kolombina pak plače za Don Quixoteovom ljubavlju: „I kako je sretno živjela! Trebala je samo zaželjeti plavu lisicu, novu haljinu ili rukavice, i On bi joj donio novi kostim s neba. Takav je to bio čovjek!“ (Krleža, Maskerata, 2002:170).

2) Žena se vodi ukusom ali, istovremeno, nije u stanju zaustaviti misao na detalju. Ženski rod, naime, živi manje svjesnim životom od muškog. Kod nje se osjeća nedostatak pojmovne određenosti mišljenja. Ona ne može povezati jednu misao s drugom jer ne razmišlja. Upravo su ženina samodovoljnost i zadovoljstvo u svezi s intelektualnom bez-savjesnošću.

Žena, doduše, često koristi termin „razumjeti“, no ona samo ima mutni nagovještaj onoga što muškarac misli. Budući da sama ne može ništa „oštro“ razlikovati, ona i sama vjeruje u svoje razumijevanje, i puno o tome govori: Žena: „…žena može da sučustvuje! Ona može da razumije! žena je čovjeku jedina inspiracija“ (Krleža, Adam i Eva, 2002: 246).

No, kada žena govori o razumijevanju, radi se samo o sasvim nejasnim analogijama u osjećanju. Te bi se nejasne analogije mogle povezati sa slijedećom bitnom osobinom: žena je sklona sinesteziji. Neka je riječ podsjeća na boju, ili zvuk, i ona se prepušta asocijaciji ne pitajući sebe „zašto“ se nešto zbiva.

Ženino je mišljenje zapravo isto što i kušanje, dodirivanje, pipanje, ali ne spoznavanje.

Iluzija o izuzetnosti

3) Žena preuzima patrijarhalnu matricu o podjeli na Žene-bludnice i jednu izuzetnu Ženu-Majku-Djevicu te potajno njeguje iluziju kako je baš ona izuzetna („Žena: Kako ste nesretni bili s takvim banalnim ženama! A treba da znate da ima i drugih žena na svijetu!“, Krleža, Adam i Eva, 2002: 246). Same žene nastoje sebe predstaviti drugačijima od ostalih žena prihvaćajući stav kako „obična“ žena nije u stanju komunicirati s muškarcem, niti ga ikako može „pojmiti“. Ona je sama pak ta koja je posebna, drugačija od svoga inače ujednačenog roda te, kao iznimka, može komunicirati s Čovjekom. O takvom stavu, sjetimo se, govori i Julia Kristeva, kao o posljedici snažnog upliva katoličke, patrijarhalne paradigme. Čovjek (Muškarac) živi u nadi i čežnji kako će naići na tu „drugačiju, iznimnu, pravu“. No, to je iluzija: svaka od izabranih postaje na koncu „obična“, ne-umna, „luđakinja“: „Čovjek: Ti visiš nada mnom kao giljotina! Ja sam mislio da si ti čovjek koji nešto hoće. Ali da! Vraga! Ti si luđakinja! Ti si najobičnija žena!“ (Krleža, Adam i Eva, 2002: 227).

4) Čovjek, očito, podrazumijeva kako luđakinja nema umnih sposobnosti. Ili, što bi Weininger rekao: ona nije ni dubokoumna ni visoko-umna, ni oštroumna, ona nije umna, ona je bez-umna. Ali to ne znači maloumna. Ona je hitra, lukava, proračunata, „razborita“, kad se radi o postizanju egoističkih ciljeva; no ona nikada nije ni toliko glupa koliko to može biti muškarac (kao npr. Čovjek koji se baca iz jurećeg vlaka u Adamu i Evi).

Žena ima ne-pojmovnu prirodu. A pojam je (tvrdi Weininger) ono o čemu ja mislim, pišem i govorim (Weininger, 1986:262). Budući da ne može ništa pojmiti, žena je odvojena i od subjektivnosti, od svake individualnosti. Pojmovna je funkcija (ono čime žena ne vlada) odvojila subjekt od objekta i učinila ga samostalnim (Weininger, 1986:265). To je evidentno i preko „igre s prezimenom“ kojeg se žena lako odriče. Ona je bez-imena, a individualnost se potvrđuje preko imena, ime je mišljeno kao simbol individualnosti.

Žena nema „ja“ i zato nije odvojena od stvari, od objekta – već je prožeta njima. Ona ne može pokloniti objektu slobodu, pa je nema ni sama.

5) Postoji velika zabluda o ženinoj suosjećajnosti: svako se žensko sažaljenje svodi na tjelesno zbližavanje s objektom, sa (u ovom slučaju) sažaljevanim bićem. Ona nije poput muškog genija koji poštuje tuđu bol. Kod nje se radi o životinjskoj nježnosti, ona nužno mora dodirivati i milovati. Tako npr. Žena u Adamu i Evi tješi Čovjeka dodirujući ga na način koji spontano vodi spolnom aktu (Krleža, Adam i Eva, 2002: 246).

Žensko je stapanje s prirodom i drugim ljudima seksualne prirode. Uz to je vezana lakoća i bestidnost prolijevanja suza, njihova tzv. „ganutljivost“. Čim netko plače, plače i žena, što je opet nalik spajanju Subjekta i Objekta.

Žena i sebe čini objektom sažaljenja drugih, te vrlo često lije suze zbog sebe, „sirotice“. Žena je ona koja je otvorena samosažaljenju, dok u muškom žaljenju ima osjećaja stida i kajanja.

6) Jasna odvojenost duha, duše, morala, te osjetilnog i tjelesnog tj. onog što nas vezuje uz „animalno“ – u Adamu i Evi te Maskerati gotovo je neprekidno „u igri“:

Tako je glasanje žene kod Krleže postavljeno na način da potvrđuje weiningerovsku poziciju: ona se glasa neartikulirano, sklona je plaču. Krleža insistira na tom tipu Ženinog glasanja i u didaskalijama: „Žena je klonula na stolicu i tamo glasno zaplakala… Taj fakat da je žena klonula na stolicu i glasno zaplakala zbio se ovu noć valjda po stoti put“ (Krleža, Adam i Eva, 2002: 226). Glasovi koje žena ispušta su plačevi, jecaji, „neki grleni animalni poluglasovi, duboko iz prsnoga koša. Plač“ (Krleža, Adam i Eva, 2002: 228); „Kolombina histerički jeca … glasno nariče (…) Kolombina jeca kao dijete, tiho… plače izgubljeno…“ (Krleža, Maskerata, 2002: 172,170).

Weininger ističe paradoksalnost ženskog izričaja. Žena je ta koja se puno glasa, ali ne govori: „žena je doduše obdarena jezikom, ali ne toliko govorom. Žena konverzira (koketuje) ili toroče, ali ne govori“ (Weininger, 1986:267). Kako Weininger spaja koketiranje, koje za pretpostavku ima afektiranost, i animalno glasanje („torokanje“), tako slično čini i Krleža: Krležina je Žena domaća životinja ali kao životinja nosi određenu intuitivnu rafiniranost: „Čovjek: Ti si čovjek? (…) Ti ćeš se izgraditi do druga i prijatelja? Ti si guska a ne čovjek! Životinjo ti ograničena!“ (Krleža, Adam i Eva, 2002:230-232). Ona je, dakle dvorišna, domaća životinja, uskih pogleda. Nije tigrica, lavica, vučica, već „guska“. Ili, pak, mačka, bolesna mačka: „Čovjek: Čovjek nađe takvu jednu bolesnu mačku, pak je uzme u krilo. Miluje je i mazi, zataji sebe i živi životom te mačke…“ (Krleža, Adam i Eva, 2002:245). Mačke posjeduju „instinktivnu rafiniranost“, pogubnu za muškarca. U Maskerati Krleža ovako opisuje Kolombinu: „Geste su joj afektirane, ali pokrivene instinktivnom rafiniranošću. (…) Zlatovlasa je i nježna kao mačka (…) Kolombina jednom mačkastom gestom takne njegove ruke i uroni u njegove oči. Ta kozmička koketerija prepuni pehar njegova razuma “ Krleža, Maskerata, 2002:157, 163).

Muškarčev je prostor – prostor artikulacije. Artikulacije htijenja, jasnih ideja, a tako i glasova, tonova, riječi: muškarac pripada svijetu simboličkog. Ženin je pak svijet – svijet neartikuliranog, zamućenog, tjelesnog, semiotičkog.

Žena je još opasnija u trenucima kad se ne glasa. Muškarac je, naime, tada može idealizirati držeći da ona šuti. Međutim, ona ne šuti, ona je samo nijema.

Nedostatak pojmovne djelatnosti

7) Pišući o seksualnosti, Krleža kaže – „crijeva“. Erotska veza muškarca i žene ostvaruje se posredovanjem crijeva koja su vezana uz otpatke, prljavštinu, Višak koji treba, ukoliko hoćemo biti zdravi, izbaciti iz tijela. Tako Gospodin pita: „Zar je moguće da ne možete ništa između sebe i svojih crijeva udesiti kao ljudi?“ (Krleža, Adam i Eva, 2002:233).

Crijeva, dakle, imaju izdvojen status. Sebstvo i crijeva su odvojeni. Baš kao i „crijeva“ i „ljudskost“. Ta je p/odvojenost prisutna od Biblije naovamo. Vjekovima se ponavlja ista priča. Ljubavni su odnosi lišeni svake originalnosti, uvijek je nanovo u igri tzv. „afera s jabukom“. Proizvođač afera jest, naravno, Žena:„Dramama su obično isključivo žene krive! Svemu su uostalom žene krive! Koliko žena, toliko afera!“ „Skandal? Je li? Skandal? To tebi godi? Skandal?“ (Krleža, Adam i Eva, 2002: 232).

Žensko je ovisno o tjelesnim tekućinama, kakva jest i krv: „Čovjek je pod nebom tako stvoren da mu se gadi njegova vlastita krv (…) Zar sve ovo nije opereta? Krvava opereta!“ (Krleža, Adam i Eva, 2002:245)

No, ženama nije ni stalo do ravnoteže. Žena nema jasno izgrađene moralne stavove, njoj su sva osjećanja jednako vrijedna – jer ona nema ničega osim osjećanja: „Žena – Meni nije stalo ni do kakve ravnoteže. Mene sve boli kao otvorena rana“ (Krleža, Adam i Eva, 2002: 230).

8) Žena često govori o vlastitom fatumu ali i o „voljenju“ i „ljubavi“. U tom se ogleda ženina bezdušnost, misli Weininger. Muškarac se toga stidi. „Biti voljenim“ u njemu budi postiđenost jer je u pasivnoj poziciji, objekt, „darivan, i okovan“. Muškarac ni o čemu toliko ne šuti koliko o tome da je voljen. Žena pak, navodi dalje Weininger, voljenost osjeća kao dar egzistencije koju tek tom činjenicom stječe, koji je legitimira pred drugima. Sličnu poziciju prepoznajemo u Adamu i Evi: „Čovjek – Ja nikada nisam bio bestidan, da uopće izustim tu glupu i praznu frazu: „ljubiti“. To je opet tvoja fiksna ideja. Nikada ja tebe nisam ljubio“ (Krleža, Adam i Eva, 2002: 227).

9) Ukoliko nekom, baš „kao pravoj ženi“, nedostaje „pojmovna djelatnost“ istovremeno je lišen i mogućnosti donošenja moralnih sudova (Weininger, 1986:265). Žena je, dakle, i a-moralna. A-moralnost se najjasnije prepoznaje preko činjenice da žena odmah zaboravlja učinjeno nevaljalstvo! Ona zaboravlja sve što je loše ili krivo učinila, dok se Čovjek najviše opterećuje upravo onim što je on skrivio, razvija svoj stav dalje Weininger. U trenucima kada žena reagira tako da pokazuje osjećaj kajanja i krivnje to je samo zbog vanjskih, formalnih razloga: ne bi li udovoljila vanjskoj, očekivanoj od Drugih, formi.

Žena ne stremi istini, i zato nije ozbiljna. Obmana izlazi ususret njezinim nesvjesnim željama te žena postaje potpuno nekritična, gubi kontrolu nad stvarnošću. Ženina je fantazija laž i zabluda, dok je mašta muškaraca, kao umjetnika i filozofa, tek viša istina (Weininger).

Žena je subjektivni lažac, pa se tako ne zalaže ni za objektivnu istinu. Ona samu sebe laže, a onaj koji sebe laže taj, pred „unutarnjim forumom“, ne pita svoje misli za prave razloge. No, istovremeno ih se trudi dobro zastupati pred „vanjskim forumom“. Ne sliči li to komentarima u Adamu i Evi o razlozima samoubojstva Žene? Ona se ubija, naime, samo zato kako bi pokazala svoju dosljednost, kako bi ostavila „dobar dojam“. Muškarčevo je samoubojstvo potpuno drugačije motivirano – osjećajem krivnje o kojem ne govori, već djeluje u skladu s unutarnjim stanjem.

Ženu ne mogu mučiti problemi. Muškarac s problemima hoće nešto saznati, dok žena s problemima samo želi privući pozornost.

10) Žena ne zna htjeti, ona nije čovjek koji nešto hoće, promjenjiva je: „Čovjek: „’Htjela si’, pa onda ‘nisi htjela’, pa si onda opet ‘htjela’! Mizerijo! Ništa ‘nisi htjela’! Nikada ništa ‘nisi htjela’! Ti uopće ne znaš ‘htjeti’! ‘Htjela si’!“ (Krleža, Adam i Eva, 2002: 228).

Njezina je promjenjivost određena njezinom mnogostrukošću. Ona nije, kako sam već spomenula, monada. Ne posjeduje jezgru, pa tako ni granice.

Žena je agregat, cjepljiva, heterogena. Apsolutna žena je razlučljiva, za razliku od muškarca koji nosi jezgro nerazlučljive prirode.

11) Baš zbog svoje prirode monade, muškarac strepi od zrcala i dvojnika. I rani Krleža direktno govori o nelagodnosti koja je kod muškarca vezana uz zrcalo, i, naravno, ženu. Čovjek: „Čovjek se od dosade zaplete… promatra se u izvjesnim stanjima kao da se gleda u zrcalu, izgleda sam sebi svojim vlastitim dvojnikom, i smiješan mu je onaj drugi među ženinim nogama…“ (Krleža, Adam i Eva, 2002:240).

No, ni žene ni životinje ne boje se zrcala. Žena uživa u gledanju. Gledanju u zrcalo, gledanju drugih parova, ali i pogledima koji su njoj upućeni. Budući da nema vlastite vrijednosti za sebe i pred sobom, žudi da joj se dive kako bi stekla vrijednost „za druge pred drugima“. Svoju vrijednost određuje u odnosu prema drugim bićima i stvarima – suprugu, ljubavniku, raskoši svojih haljina, rangu lože u teatru… Žena, čak i onda kad je majka a ne bludnica, voli gledati druge. Sklona je „podvođenju“, usmjerena je na seksualnost, na spajanje. Upravo zato i voli teatar: višestruka je važnost pozicije njezine lože – sjedeći u loži, i u trenucima kada se sama ne izlaže, ona pogledima studira i spaja druge parove. Njezino priželjkivanje da dođe do putene veze između muškarca i žene je stalno. Zbog toga i čita. Žena je puna iluzija, kaže Krleža, nju grade romani i operni zapleti. (Tako su u Adamu i Evi žuđeni muško-ženski idealni odnosi vezani uz romantične priče i likove: Žena kao mlada djevojka mašta o odnosu dona Rodriga i done Clare, Esmeralde i Quasimoda, uz podršku gitare i serenade.)

Žena čita romane, pogotovo dijelove otvorene senzualnosti, jer i pri čitanju prvenstveno teži podvođenju dvaju junaka jedno drugom. Čak se i Glas majke u Adamu i Evi lako vezuje uz Weinengerovu teoriju o „podvođenju“: Weininger smatra da o navedenom svjedoči tipično majčino uzbuđenje pri vjenčanju kćeri ili sina, a u Adamu i Evi jest Glas majke ono što posredno određuje kćerin karakter.

12) Ženu privlači muškarac kao potpuna suprotnost. Nepokolebljivost muškog karaktera na ženu ostavlja, naravno!, seksualni dojam. I, ma koliko god ona bila „koketna i lažljiva“, jako se uzruja i ozlojedi kad kod muškarca primijeti tragove lažljivosti i koketerije (Kolombina jeca kao dijete, tiho:…. Takav je to bio čovjek! I dobar, i mudar, i velik, i uzvišen! Karakter. A ona je bila glupa i površna, djevojčica, radoznalo dijete! Ona je čitave noći s frazerima ludovala, s gitarašima, cjelivala se s diletantima, a On se borio s istinom i pisao knjige u znaku vječnosti“ – Krleža, Maskerata, 2002: 170). Koliko je god ona kukavica, muškarac mora biti hrabar. Ženu kao tercijalni seksualni karakter kod muškarca privlači rasuđivanje i govor. Ona želi da muškarac govori, od muškarca zahtjeva da preuzme neka uvjerenja a za skeptike nema nikakvog razumijevanja.

13) No, Žena je u stanju „zaraziti“. Muškarci se predaju ženi tj. intuiciji, neljudskom, no samo u rijetkim trenucima neravnoteže. Žena jest ta koja onemogućuje harmoniziranje: „Čovjek: Ja sam reagirao na tvoj neljudski ispad (…) ja onda nisam imao ni moralne ni intelektualne ravnoteže (…) hoću izaći iz te vječne anarhije i kaosa. Neću anarhije više (…) potrebno je da čovjek ima svoj unutrašnji stabilitet…“ (Krleža; Adam i Eva, 2002:230); „Čovjek: Čovjek je dijete… A što daje žena čovjeku? Truje mu volju, gazi mu ideale, razara mu živce…“ (Krleža; Adam i Eva, 2002:246).

Ona u čovjeku ruši ono najbolje, a budi „ženskost“, animalnost, izobličuje ga: „Čovjek: Čovjek cjeliva tu mačku kao boga, te ne osjeća kako ga ta mačka poživinčuje svaki dan. Čovjek postaje životinja i klao bi se i tukao…“ (Krleža, Adam i Eva, 2002:245)

Žena svijetu kulture nosi zarazu svijetom života, prirodom. Narušava razvoj genija; tako „onaj vječni“ zaključuje (Gospodin s lulom): „Ljubiti i dangubiti sa ženama je bespredmetno! Upravo tako glupo kao vaditi zube, moliti se bogu…liječiti se homeopatskim metodama…hraniti se isključivo biljkama..“ (Krleža; Adam i Eva, 2002:240).

Zabranjene zone

No, možda bismo danas iz perspektive koju su osvijestile feminističke teorije mogli reći – žena već kod Krleže jest ta koja narušava vjeru u Velike priče: ona narušava jasnu podjelu na subjekt i objekt, upućuje na fluidnost granica, na zazorne međugranične zone. Tipično „muški“ psihosocijalni razvoj obilježen je strogim razdvajanjem između sebe i svijeta (Longino, 2004:405), obilježen je pretjeranim i nasilnim održavanjem distance između spoznavatelja i predmeta spoznavanja, kao i poistovjećivanjem znanja s dominacijom. No, danas je odnos spram epistemologije drugačiji: tako je uspostavljena nova paradigma koja zagovara alternativno shvaćanje „objektivnosti“ – „kao fleksibilno i sposobno za kretanje između distance i intimnosti“ (Longino, 2004:406). Naše je spoznajno usmjerenje – ukoliko slijedimo ovu paradigmu – uvijek, bili toga svjesni ili ne, pod utjecajem osjećanja. Naša su osjećanja izvor našeg znanja o predmetima. Spoznaja je neodvojiva od afektivnosti.

Možda je baš analizirana čvrsta podjela kod Krleže rezultat njegova snažnog afektivnog stava (možda i privlačnosti?) spram zabranjenih zona koje isključuju jasnu podjelu na muške i ženske uloge, zona koje uključuju igre i odnose što postoje i izvan dominantno heteroseksualnih odnosa/zajednica. Možda bismo te rane Krležine drame mogli čitati otvarajući zabranjene prostore karantene koje prijete zarazom – proširujući ih i na zone koje je legitimirala Queer teorija…

Citirana literatura

Krleža, Miroslav – Adam i Eva, u: „Legende“, Zagreb, 2002.

Krleža, Miroslav – Maskerata, u: „Legende“, Zagreb, 2002.

Krležijana – Zagreb, 1993.

Longino, Helen E. – Feministička epistemologija, u: „Epistemologija, vodič u teorije znanja“, Ur.: Greco, John, Sosa, Ernest; Zagreb, 2004.

Lorde, Audre – Sestra autsajderka, Beograd, 2002.

Weininger, Otto – Karakter i pol, Beograd, 1986.