- Odgovornost je, inače, u ogledalu. – na jednom mjestu u svojoj knjizi eseja o vulgarnom Prijapov problem Igor Mandić kaže (Mandić, 1999: 239).

Rečenica zvuči snažno, na način da se zastane.

Odgovornost je, inače, u ogledalu? Ogledalo je kao što znamo maniristički pribor: ogledalo govori istinu i u isto vrijeme laže. Ogledalo je i magijski pribor. Privlači pogled, prikiva oko ali ga i obmanjuje. Služi integraciji ali i dezorijentaciji.

Mandić pripada ljudima ‘mogućeg’, kako bi rekao A. B. Oliva, ustraje na vlastitoj ambivalentnosti, na vlastitom stanju kolebanja te kao svaki manirista eksperimentira s različitim točkama gledišta (Sypher).

***

Igora Mandića znam godinama, kao zvijezdu i kao prijestupnika. Čovjeka koji dobro balansira rubnim zonama. Uvijek je u prostoru međe.

Ta pozicija nije laka. Ne samo zbog toga što su pitanja i teme međe osobito osjetljiva, u najmanju ruku kontroverzna – jer svaka granica sadrži barem dva opozitna elementa unutar sebe, već prvenstveno zbog toga što je tim zonama pridruženo ono teško uhvatljivo stanje koje teoretičari, pogotovo teoretičari postmoderne, vole zvati ‘fluidnim’.

Te je fluidnosti Mandić trajno svjestan. Zna on vrlo dobro da se granice pomiču, gibaju, teško ih je ustanoviti, i taman kada se većina dogovori oko toga što jest u centru a što pripada Drugotnome – zona se međe ponovo pokrenula. A taj je pokret vidljiv malobrojnima. Upravo zahvaljujući tom specifičnom talentu da gotovo nanjuši što je to što je trenutno ušlo u područje abjecta (kako bi Kristeva rekla) tj. međe, u trenutku dok titraji još intenzivno vibriraju, dok se slika nije umirila – leži Mandićeva trajnost.

Čini mi se da je to njegov životni poziv, njegov zadatak, detektirati ono nešto ležeće u graničnoj zoni.

Nije to lako, te su zone – zone slutnje, naznaka.

Kad bismo pokušali detaljno pobrojati o čemu to Igor Mandić piše ne bi nam bilo baš lako, on je šetač, onaj koji se elegantno kreće raznim poljima, otvara mnoga vrata: od književne kritike, društvene kritike, fenomenologije masovne i medijske kulture, antropologije a objavljuje i knjige, kako sam kaže, hedonističke problematike. A ipak, nekako je svima jasno koje bi mogle biti Mandićeve teme: sve one koje se poigravaju zazornim. Sve one koje otvaraju vrata dugo blokiranom, te pomiču granice ‘normalnog’.

Ponekad se autorova prijestupnička pozicija ogleda u samim temama koje odabire, ponekad u načinu na koji ih obrađuje, no najčešće je u igri i jedno i drugo.

No, dobro: odabravši za ovu prigodu njegove eseje o vulgarnosti koji problematiziraju pornografiju, erotiku, seksualnost, nagost, jasno je da sam se okrenula području koje vrlo lako možemo prepoznati kao Mandićevo.

Knjiga eseja Prijapov problem može se prepoznati kao povijesni prikaz seksualnosti ili kao niz sociološko-fenomenoloških studija o seksualnosti. No, istovremeno zadire u temeljna određenja naše kulture: Mandić se bavi ključnim dihotomijama: odnosom unutra/izvana, muško/žensko, osobno/javno, čisto/prljavo, život/smrt.

Prisutna je njegova sklonost ispitivanja zazornog.

A zazorno nije ono s druge strane, nije odsustvo. Zazorno je srednji put, mješavina, dvosmislenost. Ono što remeti identitet.

Zazorno i zazornost su ujedno međe, tj. granice naše kulture. Time se Mandić bavi.

Propituje kulturom postavljene granice, i upućuje na život sam koji je spoj naizgled nespojivog, paralelno postojanje različitih smisaonih enklava.

No, Sipino crnilo o kojem često piše Mandić, kod njega je trajno na snazi ne samo kao metafora već i kao autorski postupak: naime, autor ga prolijeva često, zakrivajući spretno bol, odnosno problem kojom se bavi.

Zašto spominjem bol?

Mandić tvrdi kako je riječ o vulgarnim esejima ili esejima o vulgarnosti. Ističe kako je zadovoljstvo u pisanju takvih eseja podvostručeno sviješću o nasladi koju izaziva kod čitatelja (Mandić, 1999:15).

Mada izrijekom ističe kako ne želi stručno obraditi problem: ‘nama je ovdje do pabirčenja po raznorodnim motivima po kojima se može naslutiti uloga muškog organa u povijesti’ (Mandić, 1999:22), ipak otvara terminološku rasprava: opetovano insistira na dilemi bavi li se on erotikom ili pornografijom? Mandić[1] tu dvojnost artikulira i afirmira na niz međusobno proturječnih načina: čas ističući kako pornografija podrazumijeva eksplicitno pokazivanje dvaju ili više tijela pri seksualnom spajanju, dok je erotizam tek ono nešto naslućeno[2]; čas insistirajući kako je mjerilo pri omeđivanju pojma pornografija stanje muškog spolnog organa – ‘potrebno je da penis obavi i prikaže puni krug svog uzbuđenja, onda je to pornografija … to je točni tehnički opis sadržaja pornografije’ (Mandić, 1999: 159) i tu ‘ nema varanja (…) ovo je zakon po kojemu pornografija ispunjava svoj smisao – mora se vidjeti da je sve pravo i istinito, dakle da muškarac zaista svršava (…) sva njegova strast vidljivo se i očito iscrpljuje u tom mlazu, dok su njegove kolegice sve mogle glumiti (kao što često i rade)’ (Mandić, 1999: 161) ili pak pornografiju predstavlja kao ‘snimanje spolnog života u idealiziranom obliku’ (Mandić, 1999:161).

No, često i sam autor ističe kako je erotika prvenstveno u glavi,

Te da pornografija isključuje ljudsku emotivnost ( ‘jasno je da pornografija ne uzima u obzir ljudsku dušu’ (Mandić, 1999:120)

Pornografija stavlja akcent na čulnost bez osjećaja.

Erotika je, dakle, heretično spajanje tjelesnog i osjećajnog, te kao takva izvor moći i spoznaje, dok je pornografija po toj definiciji direktno poricanje erotike jer predstavlja potiskivanje osjećaja.

U tom se smislu, ma kako to možda nerado prihvaćao, Igor Mandić zapravo bavi erotikom.

Rijetko kada pornografijom.

Kada je Eros u igri sve je povezano: duhovno, čulno, emotivno, afektivno. Erotizam jest povezivanje ali i gubljenje. Dihotomija više nema, nema odvojenosti vanjskog i unutarnjeg. Vanjsko uranja u unutarnje, unutarnje nadire preko granice, Eros i Thanatos, ushićenje i užas – sve je jedno s drugim u vezi.

Strah se gubi kada je Eros na snazi, u tim je momentima moguće prekoračiti granicu, gubeći se – začepiti jaz.

***

Mandićeva je dobro skrivana ali opsedantna tema – bijela zona inače osunčanog tijela. Stid.

Mandić se zapravo bavi stidom. Mandić (raz)otkriva ono pokriveno – stidom.

A to su, kako sam kaže, ključna mjesta, mjesta straha, mjesta ulaska u erotično. Čini to na razne načine, ne samo baveći se seksualnošću, čini to i baveći se Krležom, pokušavajući otkriti neizgovorene glasove u pozadini, one što se skrivaju ispod normom određenih krpica kupaćeg kostima, čini to tranširajući svoj život, opisujući vlastitu nagost u zrcalu.

Mandić piše o seksualnosti na način onoga koji je trajno u graničnoj zoni, spajajući naizgled nespojivo: doživljavajući seksualnost kao razotkrivanje, mjesto spoznaje, nagosti ali i kao bijeg, masku, veo, mayu. Mandić se trajno i predano, možda ponekad i mimo vlastite volje, bavi abjektom. A abjektno je sama granica ili rez. Rez koji povezuje, kao ožiljak, a koji nije ni subjekt ni objekt već participira u/od oboje (Kristeva).

***

No, ne zavaravajmo se:

Kad skinemo kupaći kostim (i kad se razotkrije bijela, suncu nepokazana put), ispod njega ostane vrlo često još jedna uniforma, uniforma kojom se ponosimo, jer smo na njoj mukotrpno radili: ostaje uniformno, u teretanama oblikovano izvježbano tijelo (bez nedostatka, bez osobnosti, bez stida). Bez onog što nas čini živim.

Baš tako, ponekad i u Mandićevim esejima o seksualnosti – nakon svlačenja krpica koje je istina neugodno svući, ali su svima vidljive – ostaje još jedan zaštitni sloj, sloj kože: anesteziran, umrtvljen uniformnim seksom.

Mandić bi iznevjerio vlastitu poziciju, poziciju onoga koji je nužno u stanju kolebanja, kad ne bi i ovdje preokrenuo vlastitu sklonost u njezinu suprotnost: možda bi se moglo reći da su kod Igora Mandića afekti tako snažni da ih on nužno u jednom trenu mora anestetizirati prikazom seksualnosti kao pornografskog, teškog, mukotrpnog, gastarbajterskog – rada mužjaka[3].

Završni esej tematizira prijapizam – trajnu i bolnu napetost muškog organa koja nipošto ne pričinja zadovoljstvo, niti dotičnoga ne tjera da ganja ženske već da potraži (liječničku) pomoć[4].

Erotizam otvara put ka smrti.

Tako je možda i autor u neprekidnoj prisilnoj uzbuđenosti prijestupnika, koja nije više samo obećanje užitka, već i bol, trajna nemogućnost popuštanja, nemogućnost odustajanja.

***

Odgovornost je, inače, u ogledalu. U onome tko zapisuje oglede.

Korištena i citirana literatura

Bataille, George – Erotizam, Beograd, BIGZ, 1980.

Kristeva, Julia – Moći užasa, Zagreb, Naprijed, 1989.

Lorde, Audrie – Sestra autsajderka, Beograd, Žene u crnom, 2002.

Mandić, Igor – Prijapov problem, Zagreb, Arkzin, 1999.

Mandić, Igor – Sebi pod kožu, Zagreb, Profil, 2006.

Mandić, Igor – U zadnji čas, Zagreb, Profil, 2009.

Oliva, Akile Bonito – Ideologija izdajnika, Novi Sad, Bratstvo jedinstvo, 1989.

Bilješke

[1] ‘Teškoća ovog lagodnog zaključivanja stoji u tome što je do danas malo napravljeno na jasnom razlučivanju prikazivanja tjelesne nagosti, erotičnosti, seksualnosti i pornografije – najčešće se ovi pojmovi rado i olako zamjenjuju – međusobno se podvodeći, a nejasnost proizvodi dodatnu zbrku’ (Mandić, 1999: 241)

[2] ‘Erotičnost – da, pornografija – ne! Slutnja seksa – da, izričito prikazivanje tucanja – ne!’ (Mandić, 1999: 174).

[3] Potkrijepit ću navedeno slijedećim citatima: ‘Muškarci su jedine žrtve pornografije, zato jer se moraju mučiti da održe erekciju i da javno ejakuliraju. A propos, jeste li vidjeli te mučne izraze lica pornojebača dok se trude da svrše’ (Mandić, 1999:142); ‘S kojim trijumfalnim olakšanjem napokon ejakuliraju, znajući da su i obavili posao i zaradili svoje marke i dolare?’ (Mandić, 1999: 142); ‘…zavidna potencija nekog ‘glumca’ (koji ne glumi jadan jer su u pornografiji jedino muškarci iskorištavane dakle jebene stranke!)’, (Mandić, 1999:119)

[4] Usporedi Mandić,1999, strana 175.