Objavljeno u Kazališnoj republici, 2010.

„Mandat nije mandat, mandat je pustolovina u traganju za ishodištima koje prepoznajemo kao suvremenost“. (Mani Gotovac)

Nakon mučnih ratnih i tranzicijskih vremena, u Hrvatskoj je došlo do brojnih promjena na polju kulturne politike  i estetike kazališta, no iz brojnih, uglavnom teško shvatljivih razloga,vrijeme kao da je stalo  u velikim mastodontima naše nacionalne kazališne kulture. I dok je za mnoge manje umjetničke institucije tranzicija bila bolna, te su morale potražiti nova rješenja svojih životnih i umjetničkih pitanja, u našim nacionalnim kućama nije se promijenilo baš ništa u odnosu na devetnaestostoljetni model – i danas imamo tranzicijskog ministra koji o kazalištima ne misli ni ozbiljno niti artikulurano pa ti veliki pogoni i dalje gutaju ogroman novac, repertoari su sve nezanimljiviji, ansambli sve glomazniji, nedjelatniji i nemobilniji. Pomak od nacionalne u nadnacionalnu kazališnu kulturu uključenu u europske kazališne trendove  samo je san rijetkih pojedinaca.

Jedno se doista promijenilo u odnosu na stara vremena: žene na mjestu ravnatelja kazališta  postale su redovita pojava, što je do kasnih devedesetih bilo gotovo nezamislivo. Nacionalna kazališta u devedesetim kreirana unutar sulude logike posluha i domoljubnog nezanovijetanja pod svaku cijenu bila su vođena od muških ravnatelja  vjernih vladajućim, uglavnom ignorantski obrazovanim elitama, te je stoga krajem devedesetih kao bomba odjeknula vijest da na čelo HNK u Splitu dolazi Mani Gotovac – prva žena intendant u povijesti hrvatskoga kazališta.

Te davne 1998., nakon što je u šest godina zagrebačkom Teatru ITD uspjela u velikoj mjeri vratiti staru slavu, odvela ga na festivale širom svijeta i osigurala mu mnoge prestižne domaće i svjetske nagrade, ona odlazi u svoj rodni grad raditi – kako je to sama najavila -  javno, otvoreno i demokratsko kazalište, ali i osuvremeniti njegov tradicionalni ljetni festival. Ideja je jasno formulirana i vođena: stvaranje umjetnosti svoga vremena u kojem HNK  i Splitsko ljeto trebaju postati srce i duša Splita i koji će -  kako je to voljela Gotovac naglašavati – razbuditi staru i generirati  novu, uglavnom mladu publiku željnu drugačijeg teatra od onog koje im se nudilo u mandatima njezinih prethodnika.

Svojim načinom vođenja teatra odmah je podijelila kulturne, a uz to i političke krugove, ne samo u Splitu već i u cijeloj Hrvatskoj.  Kao što znamo, Mani je glasna i sveprisutna u medijima, često provocira, polemizira i proziva pa nije teško u našoj sredini punoj šutljivaca i klimavaca naletjeti na minsko polje neodobravanja i sukobljavanja. Pamti se do danas njezin sukob sa Zlatkom Vitezom kojeg je prozvala u tisku zbog traženja enormnog honorara za gostovanje histrionske predstave na Splitskom ljetu. Pa kad je on, iznerviran provociranjem svoje veličine zatražio od tadašnjeg ministra Vujića da je smijeni, ona mu je uzvratila da je tupan i tulipan u istoj osobi. Bio je to – uobičajeno za Mani – jedan jaki udarac za ubijanje barem dvije muhe, jer osim prilike da svom vječnom ideološkom i estetskom neprijatelju Vitezu skreše sve u lice, dobila je u visokotiražnim medijima  i veliku reklamu za nadolazeću premijeru. Kod nje naime, djelovanje u teatru znači djelovanje u apsolutnom smislu pa Goetheovu izreku da umjetnost traži cijeloga čovjeka ona potpuno prisvaja i ponešto dorađuje: kada vodite teatar -  za i u ime njega morate živjeti svaki svoj dan, svaki svoj trenutak, nastojeći prenijeti u svaki njegov segment svu svoju energiju. Ako pritom još i želite kreirati predstave koje direktno reagiraju na naše vrijeme i prostor,  sukobi  na širem mjetničkom i političkom planu su neminovni: sjećam se kako je Buzdo, tekst nepoznatog hrvatskog autora iz 18. St. u režiji Paola Magellija uzdrmao kritiku i publiku, a isto je bilo sa Šovagovićevom  Ciglom. Dogodio se tada u nas nezamisliv atak na  dotadašnje poimanje modela nacionalnih kazališta: alternativa je odjednom zauzela važno mjesto u nacionalnoj kući, zaokrenuvši očekivani tradicionalni repertoar u posve suprotnom smjeru koji je kulminirao posve ludim viđenjem Pirandellove drame Šest lica traži autora u režiji kontroverznog Francuza Jean-Michel Pesentia.

Repertoarna uzbudljivost i šarolikost prisutna je bila, osim u drami  i u Operi i u Baletu (Turčin u Italiji, Lucia di Lammermour, Ščelkunčik…). Njezin je ravnatelj drame Ivica Buljan bio vrlo točan i precizan kada je 1999. za časopis Frakcija napisao: Ne radi se samo o potrebi osluškivanja duha vremena već najprije o imperativu da se nikad ne smije ući u rascjep s onim što se događa oko nas. Javno kazalište mora u obzir uzeti valove priča i valove povijesti. HNK Split bi trebao biti otvorena kuća, prostor susreta različitih umjetnika. Želimo da HNK bude u pravom smislu kazalište grada i njegovih stanovnika, Dalmacije i zemlje, europsko i svjetsko…

Svoje ideje i programe Mani je redovito podcrtavala sloganima koje obožava smišljati, pa su tako i sezone i festivalski programi obavezno bili kršteni začudnim imenima: Teatar u gradu i grad u teatru jedan je od njih, a primjerice sezona 2000/2001,  bila je predstavljena  još jednim tipičnim sloganom a’la Mani: Usuditi se voljeti.

Tu dolazimo do još jedne važne digresije, naime, sa stopostotnom sigurnošću može se ustvrditi   da je ljubav omiljena Manina riječ: ona je začudo jedna od rijetkih u našem kazalištu – području koje u svojoj estetici, ako ćemo vjerovati Shakespearu i ostalim bardovima ponajviše barata baš sa snovima, slobodom i ljubavlju – koja ima petlje stalno govoriti o ljubavi  i to onoj starinskoj, pravoj, nepatvorenoj i iskrenoj, ali i ne manje važno – strasnoj! Kazalište je moja ljubav koju treba uvijek iznova stvarati, kaže Mani i mi joj vjerujemo.

No, kako osim s ljubavlju kazališni posao često barata s jalom i neprijateljstvima, njezino je djelovanje nerijetko moralo biti upereno u pravcu razotkrivanja potpuno nesuvislog  modela HDZ-ove vladavine u kulturi kojem nažalost svjedočimo i danas.

Unatoč snažnoj i uglavnom pozitivnoj promjeni misije splitskoga kazališta, njezini kritičari bivali su s vremnom sve glasniji: dok je sveprisutni Tolja Kudrjavcev objavio u jednom osvrtu da je Mani oboljela od kravljeg ludila, drugi kritičar Slobodne Dalmacije, Jasen Boko nazivao ju je Potemkinom, optuživao za neracionalno trošenje novca i – kako je to volio više puta naglasiti – benderovštinu svake vrste. Na neke njezine poteze pojedincima se dizala kosa na glavi: dosadni kazališni čistunci prigovarali su joj estradizaciju teatra, neki domaći redatelji nisu mogli tolerirati brojne strance (a naročito njihove vratolomne honorare), zamjerali su joj i mali broj repriza naslova u koja su uložena velika sredstva (kao primjerice predstava Roberto Zucco za koju  je ukinuto gledalište u parteru, zatim čudan izbor redatelja i koncepcije za Krležine Glembajeve…). Mani međutim nije odbijala kritike ljutnjom i uvrijeđenošću, sama je znala reći da predstava ne mora uspjeti, ali da mora protresti publiku i potaknuti na dijalog toliko potreban šutljivoj hrvatskoj kazališnoj zajednici. Najviše, kako veli, voli subverzivne predstave, a ne mrtvozorničke kojima je mjesto u muzeju sjećanja a ne u kazalištu 21. stoljeća. Meni je pak omiljena njezina krilatica po kojoj kultura nije samo preporodna kategorija već i gospodarska jer utječe na sam razvoj društva.

Vjerna načelima istraživačkog kazališnog izraza koji ne drži do državotvornog, paradnog i nacionalnog pogleda na teatar, vjerna lansiranju novih pisaca čije je drame uživala praizvoditi, osvojila je za HNK Split brojne nagrade i sudjelovala na međunarodnim festivalima što se iz današnje kerumovske kulturnopolitičke recesije u Splitu čini dalekim i teškoostvarivim snom.

Kada je shvatila da neće uspjeti u tadašnjjim gradskim političkim strukturama osvojiti i drugi mandat, nije se obeshrabrila : Ako ne budem intendantica splitskog HNK na nekom ću  drugom mjestu u Hrvatskoj ili u inozemstvu stvarati kazalište koje teži ka svojoj slobodi. Godine  2002. primorana je otići, a s njom iz Splita odlazi i njezin europski san o predstavljanju na mjestima poput Nice, Zuricha, Bruxellesa, Liegea,Venezuele…

No, pauza među mandatima nije duga, već 2003. na dužnost intendantice stupa u Rijeci, gdje iz ralja provincijalizma u koje se bilo ozbiljno zavuklo, postavlja riječko kazalište na kartu Mediterana i Europe,  a uz to pokreće scenu off Zajc i osniva festival Riječke ljetne noći. Jednostavna formula je uspjela: strategiju i programske odrednice za Split primijenila je i na Rijeku, braneći čvrsto jedini ispravni stav da hrvatska kazališta na obali moraju postati važno mjesto na kulturnim krajolicima Sredozemlja jer je kako sama veli: Hrvatska je upravo iz kulture Sredozemlja izvela svoju lozinku i svoj ulaz u sudbinu zapadnog kruga.

Iako većina nas nikada neće pristati na Severinu u ulozi Krležine barunice Castelli – Glembay, moramo se složiti da HNK Rijeka nikada u svojoj povijesti nije bilo tako uzbudljivo kazalište kao u mandatu Mani Gotovac, upravo zato jer se po mnogima dogodio zanimljiv i intenzivan kulturno-politički udar:  spoj Riječana i njihovog Kazališta. Na početku je čak uspjela sanirati dug svojeg prethodnika  od dva milijuna kuna, potom kazalište  isprofilirala kao živo i estetski jasno definirano pa  je ono, slijedom prirodnih socipsiholoških zakona postalo svojevrsno okupljalište. Postalo je mjesto gdje su uklonjene razlike između elite i puka, gdje se stvaralo stanje za i protiv, bez ravnodušnosti, a to je po mnogima njezino najveće dostignuće. Usuđujem se ustvrditi da na Maninim kreativnim krilima i odbljescima njezinih vizija HNK Rijeka živi i danas, čak pet godina nakon završetka njezina mandata. Treba istaći i činjenicu da je, suprotno većini svojih kolega intendanata,  intendanturu u Rijeci napustila s pozitivom od pola milijuna kuna. U toj lijepo sročenoj bajci ipak treba istaknuti i činjenicu da joj se za razliku od Splita politika u kulturno-politički osviještenoj Rijeci nije miješala u program, pa je ona u potpunosti mogla realizirati dobro poznatu istinu da kazalište uspijeva samo u prostoru  slobode.

Jer doista, pitanje kazališta je za svaku kulturno-politički razvijenu sredinu pitanje strategije i vizije koja će potaknuti slobodne kreativne energije, pa iako se vizije Mani Gotovac nekima ponekad čine prelepršavima i nedovoljno ozbiljnima, vrijedi učiti na njezinoj razbarušenosti koja samo za suhe činovnike znači kaos. Ona je sama na svoj nadahnuti način u jednom intervjuu  najbolje definirala kontekst u kojem se naprosto mora pokušati stvarati uspješno kazalište:       Još je jučer svijet globalno bio opsjednut vremenom, pa dok je danas ono svedeno na istodobni sinhronitet, prostor je postao naša opsesija, čudesno isprepletena mreža odnosa i sveza. Danas posvuda odjekuje ono biti tu, biti ovdje. U tome je krupnu ulogu odigralo i samo kazalište jer je ta umjetnost izvorno lokalna, po svojoj prirodi duboko vezana uz vlastite iskone, pa ulazi u korpus europske kulture, dok je put prema Europi u osnovi put prema samom sebi.

Nažalost, kazališni putevi nisu Mani Gotovac odveli prema HNK Zagreb, jer da jesu, možda bismo i u zdanje na Trgu maršala Tita odlazili u iščekivanju istinskog ili barem kontroverznog kazališnog događaja, a ne kako to prečesto običavamo -  ravnodušni ili  još gore – unaprijed razočarani.