Tekst je objavljen u Jutarnjem listu, 2011.

Jedan od najvećih hrvatskih pisaca, rođen prije 135 godina u Vrlici, autor žanrovski najraznovrsnijeg književnog opusa u nas, izvođen na stranim pozornicama tijekom XX stoljeća kao svi ostali hrvatski pisci zajedno, pisao je intenzivno pola stoljeća, posve raznoliko, iz nadahnuća i po narudžbi: poeziju, eseje, kritike, novele, romane, feljtone, humoreske, putopise, drame i jedan slavni operni libreto, a uz to mnogo prevodio, uređivao antologije i zbirke. Uvijek dobro obaviješten o europskim strujanjima u književnosti i kazalištu, bio je inspiriran mnogobrojnim uzorima: petrarkistima, romantičarima, simbolistima u poeziji, Ibsenom, Hauptmannom, Pirandellom i Vojnovićem u drami. U središtu njegova interesa, kako književnog, tako i životnog, uvijek bile su žene i njihova senzualnost – samosvjesne i željne iskušenja redovito vođene prema tragičkom usudu. Nakon 1945., iz mnogih razloga, književnih, a još više izvanknjiževnih, ostao je u sjeni Miroslava Krleže pa se, u skladu s našim histeričnim ideološko političkim mijenama mijenjao i naš pogled na njega – od ignoriranja (socrealizam) do bezrezervnog obožavanja (devedesete). Danas možemo ustvrditi da mu pripada jedno od najviših mjesta u povijesti hrvatske književnosti i kazališta. Uz Krležu, naravno. A relacija dvojice velikana bila je vrlo kompleksna i komplicirana i trajala je gotovo četiri desetljeća, sve do Begovićeve smrti 1948. U našoj kolektivnoj kulturno-političkoj memoriji ona, kompleksna kakva jest, traje i dalje.

Prvi njihov “susret” dogodio se 1906., Krleža je trinaestogodišnjak s već velikim stažom pasioniranog gledatelja predstava HNK. Već afirmiranom i 17 godina starijem Begoviću tamo se te godine praizvodi drama o poljskoj grofici zanesenoj Napoleonom “Gospođa Walevska”, koja na premijeri zanosi i dječarca Krležu. Odmah poseže za Begovićevom modernističkom zbirkom lirike “Knjiga Boccadero” objavljene pod zvučnim pseudonimom Xeres de la Maraja, koja je od strane tradicionalista proglašena bolesnom pornografijom. Krleža je impresioniran Begovićevim sonetima, po uzoru na njih piše svoju poeziju. Za upoznavanje još nije došlo vrijeme – Begović ubrzo na duže vrijeme odlazi iz Zagreba te uspijeva u Hamburgu i Beču (kratko i u Novom Sadu) ostvariti karijeru kazališnog praktičara. Dramaturg je i redatelj, tamo uči sve o unutrašnjim mehanizmima kazališta i uspostavlja važne veze u europskom kazališnom svijetu. Nakon sudjelovanja u pozadinskim operacijama tijekom I. svjetskog rata vraća se u Zagreb i postaje redoviti kazališni kritičar. Već prije toga, Krleža vodi tešku borbu sa ravnateljem Drame Bachom koji u njegovim mladenačkim dramama ne vidi nikakvu scensku praktičnost. Begović u to vrijeme već ima brojna iskustva s cenzurom, zabranama i nepravdama svake vrste (i Matoš ga optužuje za plagijat) pa se s iskustvima stečenim u njemačkom teatru oduševljava novim, “mladim poetom” ne shvaćajući zašto ga uprava HNK uporno ignorira. Begovićeva jasno i na više mjesta deklarirana podrška mlađem piscu prerasta u prijateljstvo. Naziva ga “silnim” piscem čija je svaka replika “nemio udarac” (Vučjak) a pojedina djela “zaokružene moderne tragedije” i “virtuozne freske” “veličanstvene katarze” (Gospoda Glembajevi). Višestruko piše o njemu kao o “najmodernijem dramatičkom talentu naše literature”, punom “snage, scenskih problema i originalnosti” za čije bi se radove “u drugim narodima otimali”. Kad se Krležin ulaz u HNK napokon i zbio, piše o njegovim predstavama vjerojatno najnadahnutije retke u povijesti naše kazališne kritike. Npr. u kritici “Golgote” iz 1922. punoj erudicije, oduševljenja Krležom i ljubavi za kazalište, predstavu proglašava “upravo uzornom”. Uvijek pronalazi i lijepih kritičarskih riječi za “uvjerljivu i dobru” glumu Bele Krleže. U “Gospodi Glembajevima” ustanovljuje da su joj “kretnje prirodne, nastup prilično siguran, čist, a pojava vrlo lijepa”. No nije propustio uputiti početnicu na “postepeni i solidni nauk i rad.” Kako i ne bi kad joj je, kao ravnatelj Drame, baš on dodijelio ulogu barunice Castelli, nakon što je tek “prošla” u debitantskoj ulozi kraljice u komediji “Diktator” Julesa Romainsa. U stvari, prijateljstvo je u to vrijeme bilo odavno potvrđeno dvostrukim kumstvom – Krleža i Begović bili su vjenčani kumovi Ljubi Babiću, ujesen 1919. Begović i Babić kumovali su vjenčanju Bele i Krleže koje se bez znanja njihovih roditelja zbilo u zagrebačkoj crkvi sv. Blaža. Događaj, iako pomalo otužan, proslavljen je u hotelu “Palace” na račun kumova jer su Krleže bile siromašni kao crkveni miševi započinjući zajednički život kao podstanari u stanu prvakinje HNK Milice Mihičić. Babićeva žena nije htjela prisustvovati vjenčanju – za nju je Krleža bio proleterski šuft koji od imetka imao samo poderane cipele i kišobran i još gore – uređivao je komunistički časopis “Plamen”. Godine 1923., Krleža je kum Begoviću u njegovu drugom braku s Bečankom Annerl Spitzer, prijateljstvo se nastavlja u stankama čestih Begovićevih putovanja u inozemstvo, a suradništvo kroz rad u časopisu “Savremenik” u kojem je Begović urednik. Kao i svaki Sinjanin, Begović je veliki hedonist i galantni ljubimac žena (biograf Mirko Žeželj pogodio je “u sridu” naslovivši njegovu biografiju “Pijanac života”), uživa u finoj spizi, vinu i cigaretama, ima svoj stol u Kazališnoj kavani i svoj cercle. On je sada najcjenjeniji hrvatski pisac, a slava mu nadaleko prelazi granice zemlje. U dvadesetim i tridesetim godinama nastaju njegova ponajbolja djela – drame “Božji čovjek”, “Pustolov pred vratima”, “Amerikanska jahta u splitskoj luci”, opsežan psihološki roman “Giga Barićeva”, iz kojeg (ne bez utjecaja Krležine drame “U agoniji”) ispisuje svoju najizvođeniju dramu “Bez trećega” te ogromni broj novela, putopisa, feljtona i utjecajnih kazališnih kritika. Iz tog vremena datira i korespondencija koja se čuva u Zavodu za povijest hrvatske književnosti HAZU – dva pisma Miroslava Krleže upućene Begoviću iz Stubičkih toplica gdje piše da se kupa na 44,5 C i živi “starački kostobolno” te dopisnice iz Pariza i Frascatija. U to doba Krleža već ozbiljno ugrožava Begovića na prijestolju hrvatske književnosti, a političko djelovanje daje njegovu djelu dodatnu težinu. Dok je on politikom bio opsjednut  cijeli svoj život te je ona upisana u pretežiti dio njegova djela, Begović za nju nije puno mario. Ali mu se ona itekako obila o glavu 1928. godine, kada pogođen smrću Stjepana Radića, posvećuje njegovu “mučeničkom grobu” svoju dramatizaciju Šenoina “Hrvatskog Diogeneša”. U njoj vrlo otvoreno ukazuje tadašnjoj velikosrpskoj vlasti na sustavno gušenje prava Hrvata u zajedničkoj državi, ali i na raspoloženje koje je nakon atentata u beogradskoj skupštini zavladalo u Hrvatskoj. Kako je u isto vrijeme i na funkciji ravnatelja Drame HNK koju je u kratko vrijeme preporodio, postavlja na repertoar svog “Diogeneša” kao “himnu sreći i spasenju Hrvatske”, no nakon samo tri izvedbe, predstava je skinuta nalogom iz Beograda, a s mjesta ravnatelja interventno je skinut i sam Begović. Odlazi živjeti u dvorac Bisag kraj Zeline, piše libreto za operu “Ero s onogasvijet”’ i započinje roman “Sablasti u dvorcu”. U Parizu, povodom francuske premijere njegove drame “Bez trećega”, prima orden Legije časti. Dvije godine kasnije preživljava moždani udar. S gašenjem njegova životnog elana, gasi se polako i prijateljstvo s Krležama koje će u razdoblju 1941. – 1945 definitivno skončati sasvim neslavno, političkom agonijom svih protagonista.

U to vrijeme, s trećom suprugom, 26 godina mlađom Danicom Rabenhalt, opet živi u Zagrebu i tijekom NDH objavljuje samo dvije knjige: “Kritike i prikazi” i “Umjetnikovi zapisi”.  U njima ne postoji ni spomen Krležina imena koji za to vrijeme, bolestan i u strahu za život, teško proživljava cenzure, hapšenja i zabrane. Svaki susret s njim znači kompromitaciju pred ustaškim režimom, jasno je da se Begović stidi dugogodišnje prijeteljske, kumovske i suradničke veze, nagovara ga na prestanak šutnje, a nakon što ga ovaj odbije kaže mu da je tvrdoglav kao dalmatinski tovar. Krleža se osjeća kao stranac “s jedne druge planete”, preživljava zahvaljujući Belinoj plaći u HNK kojeg naziva “glupim kao što su glupe i predstave koje tamo izvode”, a njihovi su društveni kontakti malobrojni i rijetki. U dnevnik bilježi jedan susret s Begovićem na ulici, ne spominje mu ime, naziva ga “gospodinom iz Vrlike” koji je dočekao “svojih pet minuta u štampi”. Doista je tako: dok je za Krležu život u NDH “bizarna opereta s tragičnim krajem”, za Begovića prilika za nove poslove i brojne tantijeme -  život se za njega odvija kao da nema rata i ustaškog terora. I više od toga – izvode ga na talijanskim, austrijskim, njemačkim, češkim, bugarskim, slovačkim, finskim i rumunjskim pozornicama, uz Gotovca i Matačića najveći je izvozni “proizvod” ambiciozne kulturne politike NDH. No, platni promet između osovinskih zemalja je nikakav, a Begović mora hraniti obje bivše žene. Pa stalno podiže kredite. Ljeti odlazi kod ženine rodbine da se nahrane, prijatelj Marko Fotez im iz Osijeka šalje zečeve, Slavko Kolar brašno iz Božjakovine. Piše za ustaške tiskovine “Hrvatski narod” i “Spremnost”, također i za njemačke tjednike i mjesečnike. Nižu se jedna za drugom produkcije drame “Bez trećega”, opere “Ero s onoga svijeta” i u nešto manjoj mjeri “Amerikanske jahte u splitskoj luci” i “Lela će nositi kapelin”: Weimar, Berlin, Dresden, Jena, Breslau, Meiningen, Koningsberg, Oldenburg, Dortmund, Altenburg, Dusseldorf, Stralsund, Metz, Mulhausen, Beuthen, Munchen, Beč, Bukurešt, Sofija, Bratislava, Pešta… odlazi tamo na premijere, posjećuje mondene soareje, kupa se u toplicama. Honorari iz Italije stižu preko sestre u Dalmaciji, a umjesto novca, u Sofiji dobiva kavijar i ružino ulje. Krleža je za to vrijeme prisiljen prodavati namještaj i tepihe pokojne tete Pepe. Tada se događa još jedan udarac teško poljuljanom prijateljstvu ovog dvojca – nakon što je Begović uredio antologiju “Hrvatska proza XX stoljeća” (1942/43) – u njoj, u skladu sa zahtjevima tadašnje kulturpolitičke stege, uz 50 autora, na 1000 strana nije bilo mjesta za Krležu i nijednog drugog “lijevog” pisca. Jaz se nezaustavljivo produbljuje: u siječnju 1943., u kazalištu se slavi pedeseta izvedba Begovićeve drame “Bez trećega”, dotad izvedene na preko četrdeset pozornica širom Europe. Ovaj put, u režiji prvog redatelja Krležinih Glembajevih Alfonsa Verlija, glavne uloge igraju dvije najveće zvijezde hrvatskog glumišta, Dujšin i Podgorska. Za manje od mjesec dana na redu je izvedba istog komada u bečkom Volksteatru (već 25. po redu u Reichu!), u austrijskoj štampi se zbog toga uveliko piše o „tijesnim kulturnim odnosima koji povezuju hrvatski i njemački narod.“ Autor u Beč dolazi iz Bremena, gdje je samo dan ranije doživio ovacije nakon premijere “Amerikanske jahte u splitskoj luci”.Takve uspjehe zamjećuju i njemačke vlasti u Zagrebu pa u njegovu čast moćni Siegfried Kasche priređuje primanje u poslanstvu Reicha na Tuškancu i Begoviću poklanja Goetheova sabrana djela uvezena u svinjsku kožu. Slavljenik izjavljuje da bi više volio da je dobio svinje s kojih je oderana koža za te knjige. Sanja o mjestu intendanta, ne uspijeva u tome, jer za razliku od Nijemaca, ustaše ga smatraju promućurnim i nepouzdanim Vlajom. Paradoksalno, na tom mjestu Pavelić, Budak i društvo žele vidjeti upravo njegova bivšeg prijatelja Krležu koji funkciju odlučno odbija. Konačno, za svibanj 1945., s intendantom Soljačićem dogovara premijeru “Pustolova pred vratima” u režiji Tita Strozzija koja se nije stiglo dogoditi – baš je u tom “terminu” pala NDH, a s njome i mnogi Begovićevi snovi. Krimeni na Sudu časti Društva hrvatskih književnika su brojni, doživotno mu zabranjuju tiskanje i izvođenje književnih djela. Pomiren sa sudbinom, čak ne zove upomoć ni predsjednika Sabora Vladimira Nazora, prijatelja iz djetinjstva. Svo troje djece – kći Božena (iako za NDH tajnica uprave Kazališta, bila je čitavo vrijeme znani komunistički aktivist), sinovi Branko (interniran u logor)  i Bruno (partizan od 1942.) – obojica komunisti – odriču se oca zbog njegova života u režimu koji je za njih značio “smrt i poniženje”. Begovića nije spasilo ni to što je kod Siegfrieda Kaschea urgirao za Dujšina koji je zamalo bio obješen početkom 1945. Izmučen još jednim moždanim udarom, umire u Zagrebu u svibnju 1948. Pokopan je na Mirogoju bez počasti i bez nekrologa u novinama…

Milan Begović nije bio nikakav kolaboracionist a još manje fašist, bio je naš Rainer Maria Rilke, kao i Ujević, Šop, Zagorka, Tadijanović, Šolc i brojni drugi, bavio se za NDH samo svojim književnim radom, ne mareći za to teško i posve neknjiževno vrijeme. Zbog njihove kompromisne angažiranosti u NDH,  u komunizmu su ih još dugo vremena nazivali šuftima i kukavicama, ponekad i izdajicama. No, nitko od njih nije kao Begović bio tako dugo vremena prešućivan i zanemarivan. Neki su to skloni objasniti Krležinim autoritetom u provođenju kulturne politike u Titovoj Jugoslaviji kojoj je on bio vodeći ideolog. Istina, Krleža nikada Begoviću nije oprostio kukavičku izdaju prijateljstva i suradnju s onima koji su ugrožavali njega i njegovo djelo. Zato ga je kasnije nazivao malograđanskim pjesnikom a’la bečka secesija. Teško je danas reći da je baš zbog Krležine isključivosti trebalo 20 godina čekati na književnokritičku interpretaciju golema Begovićevog opusa, no istina je da je tek s liberalizacijom ideološkog modela Titove kulturne politike koja se zbila šezdesetih godina prošlog stoljeća započelo objektivno istraživanje tog velikog opusa koje nije završilo do danas. Tek prije nekoliko godina izašli su prvi svesci kritičkoga izdanja Sabranih djela Milana Begovića koje će imati čak 25 tomova, a neki dijelovi njegova stvaralaštva (eseji, rasprave, književne i kazališne kritike) gotovo su potpuno zapostavljeni. Boris Senker, jedan od najvećih poznavatelja njegova djela, zapisao je da se zahvaljujući Begovićevoj književnoj znatiželji, mijenjala tijekom XX stoljeća i cijela naša književnost. Da je napisao samo drame “Pustolov pred vratima”, “Božji čovjek” i “Bez trećega” ostao bi i u nekoj puno većoj kulturi zauvijek upisan u vječnost. Kad danas čitamo njegovu liriku iz “Knjige Boccadoro”, učini nam se da nam pred očima prolaze kadrovi Buñnuela ili još više Almodovara, vječnih tragača za iskonima ženske strasti. U socijalizmu su mnogi baš te njegove ljubavne stihove nazivati bolesnim i malograđanskim jer su bili doista jako daleko od tada primarne ljubavi prema domovini.

Sve dok ne istjeramo Begovića iz teške Krležine sjene koja kao da ga i dalje prekorava za grijehe iz davne hrvatske prošlosti, možda bi našim političarima za njihove kampanje trebalo posuditi upravo Begovićevu (političku) poruku, proročanski  izrečenu prije više od 80 godina kroz usta njegova revolucionarnoga junaka Jankovića: “Valja pokazati da Hrvati mogu samo onda zapovijedati u svojoj kući ako se slože svi zajedno u jedan tabor, u kome će biti gospodin i seljak, građanin i ratar, svećenik i zvonar….”.

Zato – dok se jednom ne dogodi sličan povijesni obrat na našoj političkoj sceni – prepustimo se knjizi -  čitajmo i Krležu i Begovića!