Talijansko kazalište danas: znači li odlazak Berlusconijeve administracije početak dugo očekivane reforme ili produbljivanje dugogodišnje krize

“Napisana na kineskom, riječ “kriza” je sastavljena od dva znaka. Prvi znači opasnost, drugi priliku.”
John F. Kennedy

Talijansko kazalište koje svoje korijene vuče duboko u grčkoj, latinskoj i renesansnoj kulturi oduvijek je bilo bazirano na organizaciji i regulama putujućih družina i taj je sistem organizacije u velikoj mjeri zadržalo i do danas. Nakon dugih stoljeća egzistiranja u formi a’lla compagnia, tek je novi val blagostanja nakon drugog svjetskog rata inicirao osnivanje stalnih kazališnih kuća sa stalnim ansamblima i javnim financiranjem (teatri stabili) od kojih je nekadašnji europski div, Sthrelerov Piccolo Teatro osnovan kao prvi u nizu mnogih (u svibnju1947.). Danas se pak govori o umiranju te, po mnogima, najveće inovacije talijanskog kazališta u prošlom stoljeću: svi nedostaci u organizaciji i estetici takvih teatara koji desetljećima čine kičmu talijanske kazališne produkcije, u posljednjih su nekoliko godina, (čitaj za vladavine Silvia Berlusconija) iznjedrili na vidjelo sve negativnosti šezdesetgodišnjeg nasljeđa u kojem je moćna državna administracija decenijama, a u skladu s različitim normama i dekretima – dijelila subvencije šakom i kapom.

Kazališna aktivnost u Italiji danas je regulirana Dekretom Ministarstva kulture, izdanim prije 13 godina (travanj 1985.), nadopunjenim 1998. i posljednji put prošle godine[1] koji u samo 24 članka određuje kriterije i način funcioniranja i financiranja javnih stalnih kazališta (Teatri stabili ad iniziativa pubblica), privatnih stalnih kazališta (Teatri stabili ad iniziativa privata), trupa (compagnie teatrali) i posebno inovativnih kazališta (Teatri stabili di innovazione), festivala[2], instituta[3], fundacija i škola.

Da bismo shvatili makar neke od razloga teške krize koja potresa talijansko kazalište moramo predočiti brojke koje nisu male i koje će zaprepastiti kako prosječnog hrvatskog konzumenta kulture, tako i domaćeg poreznog obveznika : u nedostatku nacionalnog kazališta[4] koje zbog brojnih povijesno-kulturalnih, pa i političkih razloga u Italiji nikada nije imao uvjete za stvaranje i egzistiranje, Ministarstvo kulture Italije sudjeluje u sufinanciranju više stotina kazalištih institucija i drugih subjekata. Od strane Države financirano je čak 13 opernih instituta i fundacija, 24 operna kazališta, 12 koncertnih institucija i 224 razne glazbene udruge. Što se plesnog teatra tiče, u Italiji ne postoji niti jedna stalna plesna institucija, osim onih koji su inkorporirani u operna kazališta. Zato postoji čak 59 plesnih trupa koje dobivaju sredstva iz budžeta Ministarstva kulture. Što se tiče dramskih kazališta, danas egzistira čak 14 javnih stalnih kazališta, 12 privatnih stalnih kazališta, 27 stalnih eksperimentalnih centara (za odrasle i za djecu i mladež) i čak 182 kazališne trupe. Svi oni imaju šansu nastupiti na čak stotinjak festivala širom Italije od kojih većina ima ljetno trajanje, i svi su oni, suprotno politici većine ostalih europskih država, sufinancirani u manjoj ili većoj mjeri, a sukladno kriterijima koje nameće spomenuti decreto – državnim sredstvima.

Za mnoge od njih upravo nedostatak zakona (koji se u gotovo redovitim razmacima obećava od 1947[5].) ključni je nedostatak u upravljanju teatrima jer je sva financijska i druga davanja u ime države preuzelo niz agencija na čelu s moćnima AGIS-om (Associazione Generale Italiana dello Spettacolo) i FUS-om (Fondo Unico dello Spetacolo) koje pod ministarskom supervizijom dijele sredstva kazalištima širom Italije te time nad njima imaju i jaku političku kontrolu. Takav sistem nužno podržava postojeće kaotično stanje u kojem ključna mjesta zauzimaju moćnici iz navedenih agencija, a koji po jednom od vodećih talijanskih kazališnih kritičara Olivieru Ponte di Pinu moraju već jednom, za dobro nacije i njezinog kazališnog identiteta, biti lišeni svake moći.

Upravo zato, danas su mnogi gore nabrojeni subjekti kazališne aktivnosti, a najviše teatri stabili – doslovno – pred kolapsom, a kako stvari stoje nekima prijeti i zatvaranje: Stabilni, ali nepokretni naslov je teksta poznate kazališne praktičarke i teoretičarke, pri tom i ljevičarke Mimme Galline koja u kazališnom časopisu Hystrio još prije dvije godine objavila dossier o propasti kazališnog sistema u Italiji za vrijeme Berlusconijeve vladavine i u kojem za sve nedaće nacionalne kazališne katastrofe ponajviše optužuje, uz poznata negativna nasljeđa iz prošlosti – upravo desničarsku politiku Silvia Berlusconija. Kazališni sistem postao je po njenom mišljenju upravo zato blokiran, neinventivan i u produkcijskom i u distribucijskom smislu, pa time i u estetskom te se našao u defenzivnom položaju koji ga neće opskrbiti s novom publikom,a vodi u gubitak stare! Pritom, kada i dodju nove, mlade snage željne eksperimenta i noviteta ubrzo bivaju odbijene od moćnika iz AGISa i FUS-a te tako ostaju gotovo bez ikakve šanse za daljnji umjetnički život.

Kritičar, esejist i agilni društveni aktivist Oliviero Ponte di Pino ide i dalje od svoje prijateljice i istomišljenice Mimme Galline, nazivajući stanje u talijanskom kazalištu endemskom krizom katastrofalnih razmjera koja je posljedica prvenstveno financijskih rezova koje po naredbama svemoćnog Silvia sistematski, širom zemlje provodi omrznuti, ali moćni Fondo Unico dello Spetacolo (FUS), produžena ruka vladajućih koji svojom financijskom samovoljom nimalo ne pridonosi stvaranju onog po Ponte di Pinu nužnog zaokreta : «nove publike za kazalište i novog kazališta za publiku».[6] No, paradoksalno je to što je po mnogima jedino živo i inovativno talijansko kazalište ono koje najzapaženije uspjehe postiže uglavnom izvan granica svoje zemlje, u kazališnim središtima širom svijeta i Europe, ono za koje Europa odavno predstavlja jedinstven stvaralački prostor. To je prije svega La Compagnia Pippo Delbono (koja se predstavila i našoj publici na prošlogodišnjem Festivalu svjetskog kazališta s predstavom Il Silencio), zatim ikonoklastička trupa Romea Castelluccija La Societas Raffaello Sanzio (nastupila na Eurokazu čak 4 puta, a kojoj se subvencija drastično smanjuje iz godine u godinu), plesna trupa iz Sienne Motus (nastupila u svibnju na sarajevskom Teatarfestu) i neizostavni redatelj Giogio Barberio Corsetti koji djeluje, (uostalom kao i našijenac Paolo Magelli) gotovo sasvim izvan granica svoje zemlje.

Među najžešćim kritičarima Silvia Berlusconija, kojeg nerijetko naziva šansonijerom (jer piše još uvijek neke od najbanalnijih i najbedastijih stihova za estradu) i namoćnijim impresarijem Italije je Dario Fo, znameniti dramatičar – satiričar, redatelj, glumac, scenograf, kompozitor i te laureat Nobelove nagrade (1997.). Ta moralna vertikala talijanskog kazališta sukobljava se konstantno s Berlusconijem, a najveći skandal dogodio se 2003., nakon premijere Foovog komada L’anomalo bicefalo koja je izazvala očekivano primitivnu reakciju premijera koji se prepoznao u naslovnom liku »neobičnog dvoglavca«. Zauzvrat, onaj zvanični, berlusconijevski zlopamteći Milano – u kojem taj neprikosnoveni svjetski kazališni autoritet i djeluje već 50 godina i u kojem je stvarao niz nezaboravnih kazališno-političkih događaja, – taj Milano nije ni na koji način obilježio njegov nedavni 80. rodjendan! »Radim kao i Shakespeare – napadam svog kralja!« - izjavio je, izazvavši ovacije, u svom stilu na nedavnoj tribini u Milanu taj mladi osamdesetogodišnjak, simbol nesalomljivosti talijanskog renesansnog duha.

A što to je to kazalištu učinio »kralj« Berlusconi? Prošle, 2005. g., njegova je administracija drastično smanjila sve dotacije u kulturi – za razliku od npr. Francuske koja samo za kinematografiju odvaja 536 milijuna eura, Italija i za filmsku i za kazališnu i koncertnu djelatnost skupa izdvaja ukupno 377 miliona, što je poprilično smanjena svota u odnosu na 500 milijuna u 2004.

Intendanti nastoje na sve načine štedjeti, ali na skupoj umjetnosti kao što je npr. opera, tako popularna u Italiji, ne može se štedjeti na fiksnim troškovima jer bez njih nema produkcije na onom nivou na koji su navikli Talijani i drugi zaljubljenici koji pohode Italiju sa sviih strana svijeta upravo zbog opere, tog po mnogima, uz nacionalnu kuhinju i modu, zaštitnog znaka Italije.

Gotovo trideset kazališnih i glazbenih institucija Italije nalaze se danas pred kolapsom: najpoznatije ime među njima je i obnovljena milanska Scala čija nova uprava čini u drugoj sezoni svoga mandata sve da zadrži obećani program, uvodeći pritom rigoroznu štednju, uz velike napore da uz tridesetak milijuna državne subvencije (prije čak 49mil.) zadrži produkciju na uobičajenoj umjetničkoj razini koju očekuje brojna publika Scale, ali i da smanji zabrinjavajuće visok deficit od šest milijuna eura.

Još veći gubitaš je slavno napuljsko operno kazalište San Carlo (gotovo 7 mil eura) čiji intendant Gioacchino Lanza Tomasi tvrdi da je njegov teatar uoči 270. obljetnice – pred zatvaranjem ne promijeni li vlast financijsku politiku. Nešto manje gubitke izrazile su i druge poznate operne kuće: Carlo Felice iz Genove čiji je intendant Gennaro Di Benedetto uz dug od 4,6 mil s razlogom proglasio izvanredno stanje tražeći radikalne reforme koje će «obraniti umjetnički kredibilitet nacije» , zatim Opera di Bologna koja duguje 4,5 mil., Teatro Opera di Roma s 3, 6 mil. duga , torinski Teatro Regio s 2,9 mil, a tek nedavno otvoreno nakon dugogodišnje restauracije Teatro La Fenice iz Venecije u dvije sezone nakupilo je čak 3 mil. eura deficita!

Prvi korak za većinu očajnih kazališnih uprava uvijek je redukcija programa (uostalom, nešto slično se događa ove sezone i u nasem nacionalnom hramu, ali razlozi su sasma drugačije prirode) što prevedeno na naški ne znači ništa drugo doli nesistematično reduciranje troškova produkcija što dovodi do smanjenog broja premijera[7]. Pritom se ide na sigurno, te je svaki rizik smanjen na minimum: na repertoar se postavljaju «sigurni» naslovi koji ne «iritiraju niti ne iznenađuju svojim pitanjima»[8] i koji time garantiraju dovoljan broj repriza, pa tako glavninu repertoara čine klasici i njihov školski način produciranja, parakinematografske forme toliko omiljene u Italiji i sveprisutni šareni mjuzikli.

No znamo da skidanje predstava u besparici ne pomaže puno: u svim subvencioniranim kazalištima svijeta na umjetničku produkciju otpada «samo» 20-25% budžeta, pa vladajuća administracija nemilosrdno preporuča smanjivanje zaposlenika što svi intendanti, pritisnuti moćnim sindikatima jednoglasno odbijaju ujedinjavajući se protiv moćnih FUS-a i AGIS-a apelirajući na sustavne i duboke reforme.

Intendant Scale npr., Francuz Stephane Lissner nakon godine dana na čelu najvećeg opernog kazališta na svijetu diči se zapaženim rezultatima, no prošlog mjeseca uputio je, vidljivo zabrinut, pismo – apel svim Scalinim abonentima, tražeći od njih privatnu potporu za financijski posrnulog milanskog diva.

U pismu opetovano i otvoreno navodi razloge koji su većinu velikih opernih kuća u Italiji doveli pred financijski slom i koje svi golubovi u obližnjoj Galeriji Vittorio Emanuelle pjevaju uglas, zaboravivši pritom da su mjere vlade i omrznutog Ministra Roca Butiglionea u njegovom kazalištu pokrenule brojne reakcije, čak i štrajk glađu na koji su se, pod prijetnjom otkaza odlučili neki članovi Scale u studenom prošle godine.

Iako je intendant Lissner polučio odlične rezultate i na umjetničkom i na produkcijskom planu u svojoj prvoj godini na čelu najpoznatije svjetske operne kuće, u pismu koji je u formi apela uputio svim abonentima i te kako se može iščitati rezigniranost tog upornog Francuza. Godinu dana prošlo je od burnog odlaska dugogodišnjeg intendanta Carla Fontane, koji je odstupio nakon otvorenog sukoba s Riccardom Mutijem, umjetničkim ravnateljom, s moćnim sindikatom Scale te čak i samim Berlusconijem (kojeg je optužio da želi uništiti dugostoljetnu autonomiju Scale očuvane čak i u doba Mussolinija!). Ubrzo su nastupila po mnogima, ako ne bolja, onda mirnija vremena: angažiran je kao gostujući umjetnički ravnatelj,(nakon 19 godina «vladavine» Riccarda Mutia koji je i sam morao odstupiti nekoliko tjedana nakon Fontane nakon sukoba s vlastitim orkestrom), svjetski poznati dirigent Daniel Barenboim, donedavni dugogodišnji ravnatelj Orkestra u Chicagu i i doživotni glazbeni ravnatelj Staatsopere u Berlinu. On će dirigirati u proljeće sljedeće godine Verdijev Requiem koji će se upriličiti u spomen pedesete obljetnice smrti Artura Toscaninia, ali i Wagnerovim Tristanom i Izoldom čija je premijera zakazana u prosincu 2007. u režiji glasovitog francuskog redatelja Patricea Cheraua.. Maestro je poznat i po svom društvenom angažmanu – osnovao je znameniti Western – Eastern Diwan Orchestra u kojem zajedno muziciraju Izraelci, Palestinci, Egipćani, Sirijci, Libanonci… U svakom slučaju, bolje dane ne mogu osjetiti odmah svi od 720[9] članova tog glasovitog kazališta: troškovi produkcije i dalje su u usponu i pred intendantom Lissnerom i dalje je težak posao. Za razliku od većine opernih kazališta svijeta koja su sufinancirana do čak 90%, Scala od države dobiva 41% svog budzeta, ostalih 59% sama zarađuje ili dobiva od brojnih sponzora i fundacija (20%)

Lissner je povećao je abonomane za 12% (sada ih je sveukupno čak 12.843), povećao prihod za gotovo milijun eura više od prethodnika i uveo posjećeni program Nedjelja u Scali koji daje mogućnost ulaska u milanski hram umjetnosti onima plićeg džepa – za cijenu jedne ulaznice odrasla osoba može dovesti na predstavu i jedno dijete. No, sve to nije bilo dovoljno da se odobrovolji Berlusconijeva administracija koja je posljednju godinu mandata provela u sistematičnom rezanju državnih dotacija, tražeći oštre kadrovske mjere u kazalištima čitave Italije.

Svim kazalištima na budžetu smanjena je, dakle, državna dotacija za 19%, što znači da su u odnosu na period od prije jednog desetljeća brojna talijanska kazališta koje sufinancira Država ostala uskraćena za 30% dotacije, što po Di Pinu i nije realna cifra jer po njegovoj računici kazališta s državnom subvencijom ostala su u stvari u posljednjem desetljeću bez 50% državnih sredstava. Na taj način ostavljeni su na milost i nemilost lokalnih struktura i rijetkih sponzora koji su po njemu nestalna kategorija i time potpuno marginalna u odnosu na visinu troškova brojnih kazališta. Osim toga, po njegovom mišljenju u posljednjih dvadeset godina talijanski teatar nije uspio privući novu publiku.

Mi proizvodimo kulturu, a ne balone!, uzviknuo je jedan ojađeni kazalištarac, ali popuštanja nije bilo – za mnoge jedan od većih razloga leži u tome što Berlusconi nije uopće ljubitelj umjetnosti, naročito kazališne. Navodno, sada bivši premijer i vlasnik gotovo svih moćnih medija, izdavačkih kuća etc., ustvari je šlagerski orijentiran, pa i svoju je sadašnju suprugu, bivšu glumicu Veronicu Lario (kojoj je nota bene pravo ime Miriam Bartolini) upoznao na jednoj takvoj, zabavno-estradnoj predstavi u milanskom Teatru Manzoni estradnog tipa, za koji se mnogi Milanezi zaklinju da je zapravo u njegovom vlasništvu.

Da zaključimo: pred talijanskim kazalištem ne vidi se skora korjenita promjena; oni najpesimističniji predviđaju daljnje pretvaranje, naročito onih opernih kazališta – u muzeje, tj hramove za održanje bogate tradicije u kojima se prikazuju uglavnom remek djela iz prošlosti tj. blago nacionalnog, željeznog repertoara. Uz nju, ide nužno i druga nedaća kao rezultat postojećeg tradicionalnog kontinuiteta: daljnje inzistiranje na mrtvačkim predstavama koje nastaju i žive u neskladu s vremenom i prostorom u kojem djeluju, o kojem se ništa ne pitaju i kojeg ni na koji način ne interpretiraju. Treća mračna perspektiva je potpuna komercijalizacija koja prisiljava da se publici daje ono što joj se sviđa i u kojoj je impresario bez umjetničkog pedigrea ujedno i kreator svekolikog »kazališnog« događanja.

Ima li šanse za četvrti, revolucionarni put – pitaju se, prizivajući ga, mnogi talijanski teoretičari za koje teatar znači rastvaranje utrobe društva, debatu i kritiku. Onaj put koji će na pijedestal staviti teatar koji kreira kolektivni identitet, onaj teatar koji će se, kao u antička vremena aktivno baviti životom polisa, pa makar i po cijenu skandala.

Ne zna se hoće li nova »tanka« Prodijeva administracija stići dotaknuti ono – za sve političke garniture – teško pitanje povećanja kazališne subvencije jer je prerano za spekulacije te vrste: Il Professore, kako svi u Italiji zovu novog premijera Romana Prodija, kao i svi tradicionalni političari treba barem sto dana za uspostavu novog administrativnog poretka, iako su brojni oni koji mu predskazuju, sukladno jednoj drugoj poznatoj talijanskoj tradiciji – pad Vlade i prije tog roka.

Možda će, unutar svojih skromnih mogućnosti korak naprijed za talijansko kazalište u smislu one Kennedyjeve izreke s početka teksta, potaknuti novi predsjednik Italije Giorgio Napolitano, ljevičar koji se u mladosti bavio kazališnom režijom i kojeg, u skladu s još jednim talijanskim običajem zovu Il Migliorista – u prijevodu – Popravljač!

Objavljeno u časopisu Kazalište br. 25/26 2006.

Literatura

Andrea Camillieri: I Teatri Stabili in Italia 1898-1918, Cappelli Stampa, Bologna 1959.

Silvio D’Amico: Povijest dramskog teatra, Nakladni zavod MH, Zagreb 1972.

The world encyclopedia of contemporary theatre (Europe), Routledge, London & New York 2001.

Andras Kaldor: I teatri dell’Opera, Idea Books, Milano 1997.

Fondazione Teatro La Fenice di Venezia: Stagione 2005/2006, Venezia 2005.

Teatro alla Scala: Stagione 2005/2006, Milano 2005.

Ministero per i Beni e le Attività Culturali: Decreto 21 dicembre 2005, Criteri e modalita’ di erogazione di contributi in favore delle attivita’ teatrali, in corrispondenza agli stanziamenti del Fondo Unico dello Spettacolo

www.ateatro.it

www.repubblica.it