Osnutak Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu proizlazi iz odluke Hrvatskoga sabora koji je 1861. u Zakonskom članku LXVII “O kazalištu jugoslavenskom trojedne kraljevine” odredio (§ 7) kako Kazališni odbor ima utemeljiti u Zagrebu učilište za osoblje kazališno, zatim imenovati i plaćati vješta učitelja. Sabor se sastao 15. IV., zasjedao je do 12. XI. 1861., a prijedlog o Narodnom kazalištu stavljen je na dnevni red 17. VIII. 1861. kao ‘prešan predmet’. Spomenuti zakonski članak izradili su zastupnici Adolf Veber i Josip Žuvić. Dana 24. VIII. 1861., na 67. saborskoj sjednici, Članak LXVII je nakon opsežnije, ali ne i posebno proturječne rasprave, jednoglasno prihvaćen. Premda, kako je poznato, ovaj zakon kao ni brojni drugi izglasani tijekom saborskoga zasjedanja iz 1861. nije dobio potpis cara Franje Josipa I. pa formalno, de iure, i nikada nije stupio na snagu (madžarski je tisak izvještavao tada o ‘divljem saboru’), hrvatske su ga vlasti smatrale pravovaljanim, pa je on još dugo služio kao osnovica upravljanja zagrebačkim, što je do 1907. i osnutka Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku, značilo i cjelokupnim hrvatskim kazalištem. No, do realizacije odredbe iz 7. paragrafa ovoga povijesnog zakonskoga članka koji ne samo previđa, već i određuje utemeljenje glumačke škole u Zagrebu, proteći će više od tri desetljeća.

Zamisao, međutim, o pedagoškoj brizi za hrvatski glumački podmladak javila se mnogo ranije. U jeku hrvatskoga narodnog preporoda, pjesnik Ivan Mažuranić iznoseći 1840. u Danici ilirskoj nadasve precizan nacrt o ustrojstvu budućega hrvatskog profesionalnoga kazališta, uviđa prvi u nas i potrebu sustavne naobrazbe potencijalnih glumaca. Prema njegovu bi se prijedlogu za vrijeme šestomjesečnoga djelovanja nacionalne družine u Zagrebu (za ljetnih bi joj mjeseci bila organizirana turneja po hrvatskim gradovima, op. N. B.) igraocem našim držali meštri i u deklamaciji, i u plesanju, i u mačevanju (fehtovanju). Budući da je tadanje profesionalno nacionalno glumište bilo odista kratka vijeka, djelovalo je, naime, u Zagrebu od 10. lipnja 1840. do kasne jeseni 1841., ova Mažuranićeva zamisao nije, dakako, mogla biti provedena u djelo. Znatno kasnije, početkom pedesetih godina 19. st., Dimitrija Demeter će u brojnim predstavkama Kazališnom odboru naglašavati pitanje ustrojstva nacionalne glumačke pedagogije kao jedno od središnjih mjesta brojnih problema daljnjega razvitka nacionalnoga kazališta, a izrijekom će osnivanje glumačke škole u veljači 1857. zahtijevati glumac, redatelj i dramatičar Josip Freudenreich.

Nakon povratka iz inozemstva i očito svjestan nedostatne obrazovanosti tada skromne hrvatske družine, on je u opširnom memorandumu Kazališnom odboru o nekim važnim organizacijskim pitanjima hrvatskoga kazališta predložio uspostavu kazališne škole kako bi se u njoj temeljito naučio narodni jezik, što slavni Odbor može postići malim sredstvima, jer bi se za taj cilj svim članovima (misli se hrvatskoga ansambla, op. N. B.), bez iznimke ustezalo nakon primitka plaće i to ispod 40. for. mjesečno 1 for., a iznad 40. for. po 2 for. mjesečno.Škola bi se, dakle, financirala samodoprinosom članova tadanjega nevelikog profesionalnoga hrvatskog kazališta koje je još djelovalo u simbiozi s njemačkim gostujućim družinama.

Do realizacije ovih, a i ostalih zamisli i prijedloga koje su šezdesetih godina iznosili i Demeter i Šenoa nije, me đutim, dolazilo. Uzalud je Šenoa vapio: Sto puti rekosmo: Utemeljite dramatičko učilište! Badava! Mi i opet velimo da mehanička dresura “skupo plaćena” dresura gdje se novaku bez psihološkoga tumačenja pokazuju samo pokreti i koraci (…) ne valja, jer po tome ne može glumac doći do samostalnosti, pa su budući hrvatski glumci osnovno pedagoško usmjerenje dobivali i dalje na privatnim satovima kod istaknutijih članova dramskoga ansambla. Najprije kod umjetničkoga ravnatelja i dramaturga Dimitrija Demetra, potom posebice glumacâ i redateljâ Josipa Freudenreicha i Adama Mandrovića, a kasnije Nikole Milana – Simeonovića koji je potkraj 1881. čak i otvorio vlastitu, kratkotrajnu, privatnu glumačku školu.

Međutim, prvo glumačko učilište u Hrvata na suvremenim pedagoškim načelima utemeljeno je tek 1896. prema idejnoj osnovici intendanta zagrebačkoga kazališta dr. Stjepana Miletića. Među brojnim Miletićevim reformatorskim zahvatima kojima je obilježio svoju povijesnu, prekretničku i nadasve uspješnu intendanturu (1894. – 1898.), ističe se osnutak Hrvatske dramatske škole koja je djelovala u suradnji s Glazbenim zavodom. Ovo je učilište srednjoškolske razine imalo precizno formulirani Statut, njegov Školski, odnosno Naukovni red bio je za ono vrijeme nadasve moderan, a u temeljnim zasadama nimalo nije, iz današnje perspektive gledano, zaostajao za nastavnim planovima suvremene glumačke edukacije. Polaznici su nakon prve godine dobivali svjedodžbe, a na kraju školovanja diplome. Pojedine su predmete predavali tada najistaknutiji kazališni umjetnici, odnosno znanstvenici i stručnjaci: učenje čistoga hrvatskog izgovora i naglašavanje riječi dr. Nikola Andrić, logičko i retoričko naglašavanje besjede prof. Ferdo Miler, pouku u dramatskom prikazivanju Miša Dimitrijević, dramatsku mimiku Václav Anton, povijest svjetske književnosti s posebnim obzirom na dramsku prof. Pero Budmani, povijest kazališta i tehniku drame dr. Stjepan Miletić, povijesne crtice s obzirom na dramatske proizvode dr. Milan Šenoa, ples Ema Grondona, mačevanje dr. Franjo Bučar, francuski jezik dr. Nikola Andrić i njemački jezik dr. Josip Florschütz.

Pišući o temeljnim zadaćama kazališnoga školstva, Miletić je isticao kako, doduše, ni takove škole neće producirati “velikane”, ali će bar znati odgojiti korisne članove umjetničke države. One će i čedniji talenat naučiti zgodno upravljati umjetničkim sposobnostima, učinit će i manje imućnoga bogatim, a što je glavno, odgojit će dramskomu ensembleu mladu, inteligentnu, za svoju umjetnost zauzetu generaciju. Svrha Miletićeve škole bila je odgajati vrsni podmladak na glumačkom polju. Nastava je trajala dvije godine, a uz moralnu i duševnu sposobnost učenika, zahtijevalo se na prijamnom ispitu prikladna spoljašnjost, čist organ, potpuno poznavanje hrvatskoga jezika i školsku naobrazbu koja odgovara barem višim pučkim školama. Zanimljivo je, ali je u skladu s tadanjim statusom glumaca u društvu razumljivo, kako su primljeni kandidati prigodom upisa morali predočiti revers roditelja ili skrbnika da su sporazumni da im dijete ili štićenik polazi ovu školu koja nije bila besplatna, ali se školarina od 30 forinta (plativa u deset godišnjih obroka) ne može smatrati pretjeranom. Od trideset pristupnika prijavljenih 1896. na prvi prijamni ispit, primljeno je samo sedmoro budućih polaznika škole. Miletićevi nastavnici provodili su, sukladno Naukovnom redu, mjesečnu klasifikaciju (rangiranje) polaznika, na kraju školske godine održavali su se zaključni ispiti, a na završetku školovanja svaki učenik ima se, da postigne umjetničku diplomu, podvrći posebnom strogom ispitu.