Kulturni je identitet po mnogima temelj svekolikoga društvenog identiteta. Volimo ponavljati navedeni sud i isticati da on vrijedi bez iznimke za sve narode koje kroz povijest nije vodila npr. ekonomija ili mudra politika, već nacionalni zanos i dugostoljetna želja za samostalnošću. Sigurno je da će se svi naši kulturnjaci s time i složiti, ali isto će tako rijedak političar na to i pomisliti izvan predizbornih, slavljeničkih i obljetničarskih prigoda koje završavaju bogatim domjencima i velikim, programatskim intervjuima koji redovito za naslove imaju floskule poput: S kulturom u Europu, Kultura je temelj našeg identiteta, Kultura, a ne politika i sl.

Filozofi i estetičari pak često tvrde da je pojam identiteta zapravo paradigma za funkciju fikcije[1] jer identitet i fikcija dovedeni nenasilno u vezu pokazuju niz srodnih osobina te se isključivo potvrđuju mišljenjem, izvan njega – nigdje[2].

Pa je li hrvatska kultura doista važan čimbenik “fikcionalnog“ hrvatskog identiteta danas i je li ta „fikcija“, strateški utemeljena u našem nacionalnom biću tijekom duge borbe za samostalnost i nezavisnost, odlučna za samospoznavanje i samopotvrđivanje našeg suvremenog društva u Europi i svijetu?

Svjedoci smo da se u pristupnim pregovorima za integraciju s EU riječ kultura gotovo nije ni spominjala i da je to poglavlje brzo i lako zatvoreno bez velikih riječi unatoč ili upravo zbog toga što Europa svoja stajališta o kulturi temelji na različitostima u tradiciji, suvremenosti te nadasve na slobodnoj i otvorenoj razmjeni kulturnih vrijednosti – području u koje se mi možemo itekako uklopiti. No, čini se da većina naših kulturnih institucija, među kojima se naročito ističu kazališta, nema plan vlastita „ulaska“ u Europu, već možebitno čeka, nerijetko s nemalim euroskepticizmom, da EU dođe k njima, zajedno sa svojim programima, planovima i – iznad svega – financijskim sredstvima. Dotad, uživat će i dalje u uglavnom skupim i neupitnim aktivnostima i programima koji nisu podložni gotovo nikakvim evaluacijama i provjerama od strane vladajuće kulturne politike.

Vratimo se malo u prošlost. Od kulturne elite tijekom 19. i 20. stoljeća očekivalo se da svojim djelovanjem ponajprije širi uporabu hrvatskoga jezika, a svaka država kojoj je Hrvatska bila sastavnicom tijekom tog dugog i intenzivnog povijesnog razdoblja bila je s obzirom na položaj kulture prema njoj – država inžinjer što znači da je državnopartijski, a često i državnopolicijski aparat u potpunosti nadzirao svekoliku kulturu. Iznad svega su, u skladu s tim modelom, funkcionirale nacionalne kazališne kuće koje su naročito u politički bremenitim vremenima bile dijelom strateškog/vladajućeg političkog programa te se s njihovih pozornica djelovalo više u pravcu politike nego u pravcu estetike i interveniranja u nacionalni kulturni identitet. Taj je kriterij bio ujedno i presudan čimbenik u izboru čelnih ljudi tih institucija ali i u količini novca koje su one svojim djelovanjem u sferi politike i dobivale.

Posljedica koja je proizašla iz takvoga promišljanja „odozgo“ bila je, a nerijetko još uvijek jest, kulturni etatizam i konformizam velikih kulturnih institucija, njihov anakronizam i vrlo čest autizam u odnosu na estetske i druge kulturalne trendove u Europi i svijetu.

Primjerice, središnja hrvatska kazališna kuća, HNK u Zagrebu, samo je u dvama slučajevima tijekom 20. stoljeća pokazala Europi i svijetu estetske i umjetničke vrijednosti u skladu s tada vladajućim kulturnopolitičkim trendovima:

• prvi put, tijekom 1920-ih godina pod vodstvom intendanta i europski naprednog intelektualca Julija Benešića i njegova ravnatelja Drame dr. Branka Gavelle kada je obećano (a velikim dijelo i izvršeno) održati najživlju vezu sa svim idejama koje i drugdje zauzimaju i pokreću duhove čovječanstva[3].
• drugi put, 1950-ih godina za intendanture Marijana Matkovića kada se, u skladu s novim tendencijama u cijelom tadašnjem društvu, HNK otvara za nove ljude i nove ideje i prezentira se u Europi kao relevantan kulturološki čimbenik.

Naime, pedesetih godina 20. stoljeća došlo je do primjetnog oslobađanja političkog nadzora u hrvatskim institucijama te su se razvili neki eksplicitni politički i nacionalni zahtjevi u pogledu kulturne autonomije i decentralizacije kulture. Bilo je to, kako svjedoči Pero Kvrgić u svojim zapisima[4] – vrijeme raskrižja vremena, križanja Utopija. Može se reći da se etatizam i osnovne ideologije sada pojavljuju u fleksibilnijem obliku[5] koji se izražava u jačem profesionalizmu i boljem sustavu financiranja kulture.

Godine 1953. (godina je to i Staljinove smrti) Ustavom se ozakonjuje nova utopija — samoupravljanje – kao temelj društveno-političkog uređenja zemlje, koja je isprva, kakogod to naivno sada zvučalo, mamila nadom i većom slobodom i u kojoj su dominirali pojedini autoriteti (Gavella u kazalištu, npr.) koji su u svoje metode rada i stvaranja uvodili – toleranciju i uvažavanje različitosti. U kulturi prevladava borba protiv staljinizma, ždanovizma i njegove jugopreslike Radovana Zogovića. Čežnja za slobodom stvaralaštva dostiže vrhunac u Krležinu ljubljanskom referatu, izložbi Exatovaca, časopisu Krugovi, gostovanjima inozemnih svjetskih teatara u Zagrebu[6] i prvim eksperimentalnim traženjima u području tzv. konkretne glazbe, a pravi boom bilježi i izdavaštvo u kojem prevladavaju zapadni autori: Sartre, Camus, Ionesco, Beckett, Kafka, Faulkner, Hemingway, O’Neill, Williams, Ustinov, Steinbeck…

Zbog nedovoljno brza prilagođavanja HNK novim strujanjima i prekonoćnoj promjeni uprave, pod vodstvom dr. Branka Gavelle dolazi do odvajanja dijela ansambla HNK i osnutka Zagrebačkoga dramskog kazališta koje se uz suvremeni dramski repertoar promišlja na nov način, prvenstveno stvaranjem novoga tipa glumca i redatelja: glumca angažiranoga sudionika kazališta i predstave, redatelja koji smatra da je glumac glavni element predstave.

Zamah prema liberalizaciji kulture traje i dalje, sve do početka 1970-ih te kulminira 1971. kada neke središnje nacionalne institucije postaju i nositelji tih slobodarskih stremljenja. Ovdje je bitno reći da su npr. nacionalne kazališne kuće opet ostale sasvim izvan tog slobodarskog vala, a jugoslavenska politika u njima je imala dostojne i moćne instrumente čije se „muziciranje“ i dalje, u 1980-ima, kretalo prema masovnoj hiperbirokratizaciji i znatnoj deprofesionalizaciji kulture općenito: snažne umjetničke i interkulturalne inicijative osamdesetih godina (osnivanje nezavisnih festivala, časopisa i medija) odvijale su se daleko izvan korpusa nacionalnih kuća – pravih hramova vlasti. U njima se i dalje sve odvijalo po modelu udruženoga rada što je i potvrđeno u jedinom pisanom kulturnopolitičkom dokumentu iz toga vremena, tzv. „Crvenoj knjizi“ čiji je naslov (Kulturna politika i razvitak kulture u Hrvatskoj) ambiciozan i strateški odredljiv[7], ali potpuno nesklon svakoj liberalizaciji i interkulturalnosti.

Razdoblja od kraja osamdesetih, ratne devedesete i razdoblje do tzv. novog pluralizma 2000. nisu, unatoč znatno izmijenjenim stvarnim i formalnim prostorima hrvatske kulture, unijela relevantne natruhe modernosti i očekivanih strukturalnih i estetskih promjena unutar tih mastodontski organiziranih cjelina. One i dalje djeluju u devetnaestostoljetnim organizacijskim i repertoarnim modelima organiziranim prema načelu: red (klasične) opere, red (klasične) drame i red (klasičnog) baleta, a sve na jednoj pozornici. Unatoč činjenici da Ustav iz 1990. gleda na kulturu kao dezideologiziranu kategoriju i teži (naročito u amandmanima iz 1992.) uspostavi hijerarhije vrijednosti, profesionalizma i odgovornosti te stimulaciji nadarenih pojedinaca i pluralizmu kulturnih inicijativa, dolazi do posvemašnjeg urušavanja starog sustava vrijednosti zbog stvaranja političkom utopijom obilježenog razdoblja hrvatske politike [8] kada kultura dijeli sudbinu cjeline, a rat i tranzicija postali su izgovor za promašaje koji su zapravo bili posljedica lošega vođenja kulture [9].

U pravu je Vjeran Zuppa, inače autor Bilježnice, relevantnog teorijskog nacrta kulturne politike iz 2000. godine, koji pokušava viziju kulture izraziti strateški te ispravno dijagnosticira bolest hrvatskih kazališnih institucija: Ugled teatra u dvadesetom stoljeću ostaje naoko isti. Ono staro u njemu, naime, ne nestaje, nego se javlja nepromijenjeno. Rad teatra u dvadesetom stoljeću naoko je drugačiji. Novo je tu neprekidno na dnevnom redu. Ono ne stari, jer se stalno smjenjuje. Ne živi od umjetničkog ugleda, nego od radnog zanosa[10].

Ukratko, Hrvatska danas, unatoč nekim vrijednim pokušajima prezentiranim tijekom posljednja dva desetljeća, nema nikakvu strategiju kulturnog razvitka, a najvrjednija strategija koju je od svog nastanka do danas i imala jest projekt Ministarstva kulture iz 2001. g[11]. Nažalost, prebrzo je zaboravljen, nikada evaluiran niti praktično isproban.

O čemu se zapravo radi? Skupina od dvadesetak stručnjaka iz različitih područja našega kulturnog djelovanja izradila je 1998. na zahtjev Vijeća Europe izvješće o kulturnoj politici RH[12] predloživši u njemu viđenje kulture kao utemeljitelja i nositelja nacionalnog identiteta. Na tom se izvješću, pozitivno ocijenjenom od Vijeća Europe, temeljila i Strategija kulturnog razvitka Hrvatske iz 2001. koja definira ciljeve i instrumente kulturnog razvoja Hrvatske kao jednog od „osnovnih elemenata cjelokupnog razvoja Hrvatske“[13]., a njezina osnovna ideja bila je afirmacija procesa demokratizacije, demonopolizacije i decentralizacije u kulturi, kulturno stvaralaštvo, inovacijski pristupi međunarodnoj kulturnoj suradnji i komunikaciji, kulturna raznolikost, važnost novih tehnologija u stvaralaštvu i komunikaciji“[14].

Unatoč svojoj ambiciji da zahvati široko u korpus vizije hrvatske kulture za 21. stoljeće (razradila je čak 19 područja kulturnog djelovanja,od čega i neke dotad gotovo nepoznate kao što su kulturni menadžment, sociokulturni kapital, kulturni turizam i sl.[15]), Strategija nije, unatoč očekivanjima svojih kreatora, bila široko prihvaćena unutar struke i samo rijetki su je smatrali poticajem – većina tek pukom utopijom. Takvo „kontra“ raspoloženje moglo se primijetiti već na konferenciji u Trakošćanu održanoj u ožujku 2001. a koja je imala za cilj široko raspravljati o njezinu nacrtu.

Tekst Strategije bio je dostupan na stranicama Ministarstva kulture, Vlade i Sabora za vrijeme mandata ministra Vujića, a nakon uspostave aktualne vlasti skinut je s vebne stranice Ministarstva i sa svih njegovih linkova. Danas je nemoguće pronaći taj dokument na vebu.

Strategija dakle nije uspjela potaknuti promjene, ali je po sudu mnogih barem pokušala intervenirati u kulturni identitet Republike Hrvatske temeljeći ga na različitostima koje „ne potiru njegovo jedinstvo, nego ga umnažaju“[16].

Navest ću samo najvažnije odrednice.

Politički program 2000. polazi od ideje da samo neovisan odnos kulture spram društva i države omogućuje razvitak njihovih autonomnih vrijednosti, a samo takvim nekrivotvorenim vrijednostima kultura i umjetnost istinski doprinose ukupnom razvitku[17]. Ukratko, želja vlasti iz 2000. , sve pod motom „Ljudi čine i kulturni identitet i kulturni totalitet“[18], bila je doista promijeniti kulturnu sliku Hrvatske kao konzervativne, nacionalno zatvorene zemlje, u autonomnu, modernu i europsku državu s jakim utjecajem alternativne kulture mladih. Odlučivanje je dotad bilo nejavno i netransparentno, željelo je postati javnim i transparentnim. Zato se i išlo na donošenje Zakona o kulturnim vijećima što je predvidjelo suodlučivanje u kulturi pa se Račanova vlast približila ideji države-pokrovitelja po uzoru na poljski, češki, mađarski i slovenski model.

Prvi put u Hrvatskoj budžet za kulturu prešao je 1% državnoga proračuna, sredstva namijenjena programskim aktivnostima porasla su za 48%, a nova porezna politika imala je „za cilj otvaranje novih izvora financiranja, takvih koji vezuju gospodarske i kulturne interese“[19].

Nažalost, područje kazališne umjetnosti s jedne strane nije bilo spremno za promjene, a ni sama vlast nije bila dovoljno vješta u poslovima oko kazališta[20]. Dogodilo se dvosmjerno ignoriranje i strategija je pokleknula najprije upravo na pitanju organizacije i razvoja nacionalnih kazališnih kuća. Jer, dok se intenzivirao program jačanja izdavaštva, filmske djelatnosti, obnove kulturne baštine ili primjerice bujanja umjetničkih organizacija – kazališni su prohtjevi pojedinaca ostali neutaženi, a vlada Ivice Račana nije uspjela za svoga mandata usuglasiti struku čak ni oko izrade zakona o kazalištu. Nikakav smjer i plan prema reformi nacionalnih kuća nije se tijekom mandata njegove Vlade ni nazirao, ako ne uvažimo izbor intendanata kao neki strateški potez. Jer i tijekom povijesti, strategija Vlada koje su u svojoj ingerenciji imale nacionalne kuće, imala se iščitati isključivo u toj volji, pravu i obvezi. Desetljećima je kulturna strategija u pravcu nacionalnih kazališta bila iskazivana u samo dva segmenta: izboru čelnika kuće i određivanje financijskih fondova iz kojih se financiraju njihovi pogoni. Recept za reformu nacionalnih kazališnih kuća iz utvrda prošlosti u moderne, strateški vođene institucije vrhunske kulture do danas u Hrvatskoj nije stvoren, a na žalost naših kulturpolitičara, nije ga moguće prepisati, odnosno prenijeti iz neke druge, na tom području razvijenije zemlje.

Aktualna kulturna politika u svojem se trećem mandatu najviše bavi zaštitom spomeničke baštine, ulaganjem u kapitalne objekte (npr. MSU), a način provođenja kulturne politike ministra Biškupića nužno je beskonfliktan i lišen svake analitike i evaluacije, te se može reći da još uvijek dominira kultura svečarenja i obljetničarenja, bez relevantnoga dokumenta koji bi takvu kulturnu politiku nadahnuo i vodio. To se naročito odnosi na vladajuću ideju razvoja nacionalnih kazališnih kuća u 21. stoljeću – u tom području samo šutnja stalna jest, osim ako idejnošću ne nazovemo članak Zakona o kazalištu koji govori o nacionalnim kazalištima sljedeće:

Nacionalno kazalište i nacionalna kazališna družina svojim programima zadovoljavaju javne potrebe na razini Republike Hrvatske u obavljanju kazališne djelatnosti. … nacionalno kazalište i nacionalna kazališna družina organiziraju se tako da ostvaruju programe dramske i glazbeno-scenske umjetnosti, uvažavajući teritorijalnu ravnomjernost i regionalnu zastupljenost u obavljanju kazališne djelatnosti.[21]

Kako zakon postavlja samo okvir i ne nudi rješenja, mnogi zato i govore o oportunistički bezidejnoj „strategiji“ bez pravila koja nije usmjerena prema rješavanju strukturnih problema kulturnih pogona, a u kojoj se kultura (samo)ocjenjuje uglavnom kroz institucije u kojima je još uvijek itekako živ socijalizam i/ili njegov polutransformirani tranzicijski oblik u kojem je primjerice, ako se zadržimo na kazalištu, spomenuti Zakon o kazalištu samo mrtvo slovo na papiru.

A kulturu je doista nemoguće propisivati i uređivati regulama nekih drugih kultura pa je zbog toga i usklađivanje s EU bilo u tom području – najbrže. Zato se može i pretpostaviti da će kulturni identitet i dalje biti najviše spominjan u predizbornim obećanjima naših političara i božićno-novogodišnjim svođenjima računa kulturnih djelatnika u tzv. šarenim medijima.

Prosinac 2008.
© Snježana Banović

Tekst je pisan za stručni skup Hrvatski nacionalni identitet u organizaciji Pravnog fakulteta u Zagrebu i Centra Tripalo, a održan je u prosincu 2008.