Objavljeno u zborniku o životu i djelu Nikole Batušića, 2010.

U razdoblju od jedanaest godina, od 1986. do 1997., Nikola Batušić objavio je šest radova o hrvatskom kazališnom zakonodavstvu, pet u reviji za dramsku umjetnost Novi Prolog, a jedan u zborniku Krležini dani u Osijeku. Na taj je način prvi put u hrvatskoj teatrologiji od strane istoga autora sistematiziran obiman materijal koji se sastoji od niza uredaba, zakona, pravilnika i sličnih regulativnih spisa iz područja kazališne legislative od 1860. do 1991.[1]

Možda je manje poznato da se, osim teorijski, Nikola Batušić bavio zakonima i praktično. Uz desetak drugih teoretičara i praktičara kazališta, bio je tijekom 1990. član Komisije za izradbu Zakona o kazalištima[2] pri Zavodu za kulturu Hrvatske, koja je obradila niz pitanja iz nacionalne i međunarodne kazališne legislative, ali koja nakon šest sjednica, iz mnogih, uglavnom teško objašnjivih razloga, nije više bila pozivana na suradnju u izradi prvoga kazališnog zakona u novoj Hrvatskoj.

Vratimo se zato teoriji. U uvodnoj bilješci, u kojoj obrađuje same početke rješavanja profesionalizacije kazališnoga pitanja u Hrvatskoj (povijesni Članak LXXVII o kazalištu jugoslavenskom trojedne kraljevine od 24. kolovoza 1861.), Batušić ocrtava kontekst koji je iznjedrio taj prvi zakonski akt , koji je, iako nikada promulgiran od strane cara Franje Josipa I, bio od iznimnoga značenja za daljnje konstituiranje našega kazališta kao nacionalne umjetničke ustanove.[3] Ako izuzmemo široku analizu nastanka i utjecaja toga kratkoga dokumenta koju nam je u svojem kapitalnom djelu Povijest hrvatskoga kazališta iznio sam Batušić, do navedenoga teksta u Prologu, taj su zakonski članak u svojim radovima navodili mnogi naši povjesničari i teatrolozi, ali uglavnom u širem kontekstu ostalih povijesno-političkih pitanja i dubioza koje su znatno opterećivale razvoj hrvatskoga kazališta i kazališne umjetnosti u XIX. stoljeću. Da je to prvi teatrološki rad fokusiran izričito na temu problematiziranja zakonodavstva, dokazuje i njegov drugi dio u kojem se prvi put u nas objavljuje i objašnjava, po Batušiću, iznimna važnost jednoga drugoga, gotovo zaboravljenog dokumenta. To je Naputak za artističko-književnoga upravitelja zemaljskoga narodnoga kazališta, uredbe koju je 1863. pripremio Upravljajući odbor narodnoga kazališta zemaljskoga, a u svrhu postavljanja pravila za rad novoizabranoga artističkog i književnog ravnatelja kazališta Dimitrije Demetra, čovjeka koji je oblikovao cjelokupnu administrativnu i umjetničku fizionomiju kazališta[4] i koji je većinu od trideset i jednoga članka toga dokumenta sam i sastavio. Taj pravilnik koji se izričito tiče umjetničkoga vodstva i ostalih umjetničkih čimbenika kazališta koje je u novome, nacionalnom ruhu odlučilo profesionalizirati svoje cjelokupno djelovanje, Batušić naziva kodeksom koji nas prvi put u povijesti svrstava među pripadnike organizirane europske scenske kulture[5]. Ne bez razloga, on Naputak navodi i kao prvu u nizu najvažnijih teatroloških činjenica kojima će se u svojoj viziji upravljanja voditi Stjepan Miletić trideset i jednu godinu kasnije kada kao prvi intendant u povijesti bude postavljen na čelo zagrebačkoga kazališta.

Čim je došao na dužnost artističnoga ravnatelja, Demeter je sastavio i disciplinski pravilnik za kazališno osoblje kojim se prvi put sustavno rješavaju kompetencije umjetničkoga osoblja u kazalištu kojem je temelj – red[6] jer se u to doba, kako navodi Batušić, pripadnici najnižih socijalnih slojeva više odmeću no odlaze u glumce, pa je red osnovna kategorija na koju se moraju priviknuti kad budu ušli kroz vrata poslovičnoga hrama[7].

Navedeni kodeks o ponašanju za vrijeme pokusa i predstava za umjetničko i tehničko osoblje zagrebačkoga kazališta često se poistovjećuje sa svojim prethodnikom, Naputkom za artističko-književnoga upravitelja zemaljskoga narodnoga kazališta, te su ovdje sve nejasnoće otklonjene, a oba pravilnika prvi put tiskana prema, dotad javnosti teško dostupnim, izvornim dokumentima.

Želja Dimitrije Demetra bila je, osim uvođenja reda u poluprofesionalni ansambl, skidanje ljage s hrvatskih glumaca koji su nerijetko nazivani „kazališnom bagrom“ (Theatergesindel), te uspostavljanja kakvog-takvog digniteta glumca-građanina, važnoga člana društva i borca za domoljubne ciljeve. Batušić ovaj kodeks ocjenjuje jasnim, preciznim i utemeljenim pa, iako se mnogi članci danas čine pretjeranima i smiješnima, teatrolog njegova kova baš u tim pretjeranim odredbama (primjerice: jesti, piti, duhovitih stvari preko mjere pristojnosti i potreboće govoriti, zabranjeno je pod kazan…) pronalazi brojne, na drugi način nedovoljno istražene kazališne i društvene činjenice toga razdoblja u razvoju našega kazališta te nas navodi na moguće uzbudljivo istraživanje: Otkrijmo iza točaka ovoga zakonika lice i naličje prvih godina samostalnoga hrvatskoga kazališta[8].

Prvi put u našoj teatrologijskoj praksi, podcrtana je i na dostojan način osvijetljena važnost i „zakonodavnoga“ bića Dimitrija Demetra, čovjeka koji je redovito zvan umjetničkim i domorodnim vizionarom, utemeljiteljem i prvim uspjelim animatorom hrvatskoga glumišta, pa je ovim prilogom za povijest hrvatskoga kazališta zabilježen kao prvi u nizu onih koji su vladavinu zakona, normi i pravila smatrali prijeko potrebnom, ako ne i jednako vrijednom disciplinom onoj umjetničkoj.

Vladimira Treščeca Branjskog, kontroverznog intendanta koji je za vrijeme svoje intendanture, u zagrebačko kazalište, uz brojne novine i značajne doprinose na umjetničkom planu, pokušao uvesti i željeznu disciplinu među članove ansambla, u sljedećem će broju Novoga Prologa Batušić ocijeniti autokratom koji je u svom intendantskom mandatu od 1909. do 1917. provodio nesmiljenu politiku krute, spartanske discipline svakoga člana kazališta[9]. Iako mu s poštovanjem priznaje niz zasluga za umjetnički napredak kazališta, njegov Pravilnik za članove Kraljevskog zemaljskog kazališta naziva već u naslovu svoga teksta – drakonskim. Taj obimni dokument, sačinjen od sto trideset i jednoga paragrafa sa strogim propisima u radu i dužnostima za članove (koji Matoš naziva okružnicom za maltretiranje umjetnika, a glumci kaznenim zakonom ili Hamurabijevim zakonikom) prepun je kazni i globa što u iznimno staloženome i nadasve tolerantnome Batušiću izaziva negativne reakcije pa se on već u svojoj Povijesti hrvatskoga kazališta o rigidnome birokratu Treščecu izražava neuobičajeno oštro: Pravilnik naziva drastičnim, nesocijalnim i autokratskim aktom koji otkriva Treščecovo naličje, pokazuje njegovo apsolutističko obilježje…[10]

Možda je upravo tvrdoća intendanta Treščeca, dovedena do vrhunca u neosjetljivosti na socijalna pitanja, razlog što je taj tekst najkraći od svih Batušićevih tekstova u ovom nizu napisa o Zakonima. On, naime, ne može po svojem moralnom i svakom drugom habitusu pristati na bilo kakvu rigidnost i satrapske kaznene mjere[11] koje u nekim paragrafima Pravilnika (naročito u III. dijelu koji govori o bolesti članova i bračnom statusu članica) sežu do nehumanosti. No ipak, razloge za sastavljanje takvoga Pravilnika vidi u kretanjima hrvatskoga glumišta prema zamahu novih, modernističkih strujanja[12], priznajući najrigidnijem intendantu u povijesti HNK-a da je svoj kodeks sastavio u velikoj želji stvaranja modernoga kazališta koje svojim ugledom stremi biti dijelom tadašnjih europskih kretanja.

Iako se u tekstu o međuratnim zakonima Batušić podrobnije bavi dvama zakonima, on u stvari secira brojna burna kretanja u našemu kazališnom životu tijekom čak četiriju kazališnih (i državno-političkih) sustava. To je ujedno i najzamršenije razdoblje u povijesti našega zakonodavstva. Unatoč gustoći događanja, u kratkom se uvodu rasvjetljava niz nejasnoća, preklapanja kompetencija, razloga niza smjena i sličnih, uglavnom negativnih smjernica koje su negativno utjecale i na umjetnički rad Kazališta. Čini se gotovo nemogućim tako jasno sažeti razdoblje ulaska u novu državnu zajednicu Srba, Hrvata i Slovenaca (kada su kazališta u Hrvatskoj potpala pod kompetenciju središnje vlade u Beogradu i pod regulativu Zakona iz 1911. koji je donio srpski kralj Petar I), zatim razdoblje rada na novome zakonu iste države donesenom 1925. godine te kontekst nastanka Nacrta Uredbe o glumištima u Banovini Hrvatskoj (koji su pripremali Julije Benešić i Udruženje glumaca Hrvatske) i Zakonske odredbe o kazalištima koju je 1944. donijela administracija NDH i koja je bila na snazi samo nekoliko mjeseci. To je, dakle, intenzivno razdoblje od samo dvaju desetljeća kada je naše zakonodavstvo obilježeno, dakako, i svim značajkama toga politički burnoga vremena[13]. To je za središnje hrvatsko kazalište izrazito teško jer ono, primjerice, u samo nepune tri godine (od kraja 1918. do 1921.) mijenja ime čak osam puta. Po tome se može i vidjeti neučinkovitost postojećega zakonodavnog sustava koji u Zagrebu ne može primijeniti beogradske regule bez neshvatljivih mjera prekidanja dugogodišnje tradicije. Tako se u cilju provedbe stalnoga nadzora i brige o svim državnim poslovima Narodnog kazališta u Zagrebu[14] ukida i mjesto i naziv intendant, uvodi povjerenik, a zatim upravnik. To je isto vrijeme kada se smjenjuju, jedan za drugim, brojni umjetnički ravnatelji, cenzura sve više jača zabranjujući sve više dramskih tekstova i predstava, pretvarajući se u redovitu pojavu koja će svoj vrhunac doživjeti zabranom Krležine Galicije na sam dan premijere 30. prosinca 1920., pa vrijedi Batušićev stav da je ta regulativa nastojala korijene što su crpli sokove iz hrvatske scenske prošlosti, podrezati ili čak posve iščupati[15]. Takva kaotična situacija, otežana brojnim preklapanjima kompetencija zagrebačkoga Povjereništva i beogradskoga Ministarstva, potrajat će do 1921. kada načelnikom Umetničkoga odelenja beogradskoga Ministarstva prosvete biva imenovan književnik Branislav Nušić koji na čelo zagrebačkoga kazališta (tada se zove Narodno kazalište kraljevstva SHS) postavlja Julija Benešića. On pak neće moći učiniti ništa protiv donošenja Pozorišnoga zakona iz 1925. (a u skladu s kojim će ga na iznimno brutalan način i otjerati iz kazališta prije završetka drugoga mandata) kojim se umjetničko osoblje, kao i sve drugo državno osoblje, raspoređuje u činovničke grupe i po kojem se uz velike financijske afere i lomove – prkoseći velikosrpskoj diktaturi – odvijao kazališni život u Hrvatskoj sve do uspostave Banovine Hrvatske kada u njezinu kompetenciju napokon ulazi i kazalište.

U dijelu teksta koji govori o tom razdoblju, Batušiću se dogodio jedan previd: govoreći o banovinskom dokumentu, on govori o Uredbi, premda se ona nikada nije pomakla dalje od Nacrta, ali su očigledno mnogi njezini propisi zaživjeli u svakodnevnome poslovanju Kazališta. Previd nije dugo potrajao: u fusnoti studije Kazališna legislativa u RH prema sličnim odredbama u Banovini Hrvatskoj i NDH, objavljenoj u zborniku Krležini dani u Osijeku, on iznosi razloge toga istraživačkoga previda te time pokazuje svu veličinu pravoga autoriteta kada skromno kaže: Znanstvenoj sam istini, jednako kao i hrvatskim kazališnim zakonodavcima, dužan ispriku. No, ipak se nadam da opisanim i, dakako, nenamjernim previdom nisam počinio nepopravljivo zlo.[16]

Na proljeće 1988. izlazi u Novom Prologu posljednji iz serije tekstova o hrvatskim zakonima nazvanih zajedničkim imenom – Zakonik. To je iscrpna analiza ne samo kazališnoga zakonodavstva u doba socijalizma, nego i prilog za sociološku ekspertizu razdoblja koje nazivamo socijalističko samoupravljanje i čiji su zakoni danas jedva razumljivi već na sintaktičkoj razini, a naročito na onoj značenjskoj. Riječ je o čak četirima zakonima[17]: saveznom iz 1956. nazvanom Opšti zakon o pozorištima i republičkom Zakonu o kazalištima i ostalim scenskoumjetničkim ustanovama iz 1958., zatim onom iz 1965. pod nazivom Zakon o kazalištima i ostalim scenskoumjetničkim ustanovama i zakonu iz 1982. donesenom nakon uvođenja famoznoga Zakona o udruženom radu 1976. godine koji je nazvan Zakon o kazališnoj i scenskoglazbenoj djelatnosti. Riječ je o aktima koji su, po Batušiću, posljedicom opće manije donošenja propisa, odluka, njihovih promjena, izmjena i dopuna[18] koji prije svega utvrđuju čvrst sustav društvenoga upravljanja u kazalištima i čije su osnovne jedinice odlučivanja Kazališni savjet, Upravni odbor i Umjetnički savjet – organi koji su se počeli osnivati već 1955. po uzoru na upravljanje radništva u tvornicama i ostalim velikim društveno-gospodarskim sustavima. To su administrativna tijela stvarana po idejama kulturno-političkih ideologa iz partijskih krugova i osnivana zbog navodne decentralizacije vlasti i poništavanja veza između podređenih i nadređenih, a u cilju što boljeg vršenja kulturne uloge kazališta u društvu[19]. Uz mnoge nejasnoće, suhoparno administriranje i tešku terminološku prohodnost koju im pridaje, Batušić opetovano ocjenjuje zakon iz 1956. najboljim, najpreciznijim i za prosperitet svih oblika kazališnog života, najbolji naš Kazališni zakon[20] jer je on prvi put u Jugoslaviji ozakonio privatnu inicijativu u osnivanju kazališta što je za ono doba predstavljalo velik demokratski iskorak. No, i taj je zakon, poput ostalih socijalističkih zakona, smanjivao djelokrug samostalnoga odlučivanja u kazalištima te su stoga u području u kome bi trebao vladati duh, ostali posve bez duha i bez onih kristalnih jasnoća koje su resile Zakonski članak iz 1861.[21]

S „duhom samoupravljanja“ susrest će se Batušić opet, gotovo deset godina kasnije, u novoj hrvatskoj državi, kada će ministru Boži Biškupiću, zbog brzopleta i zakonski upitna donošenja statuta HNK-a iz 1996., podnijeti ostavku na članstvo u Upravnom vijećuHNK-a u Zagrebu. Po Batušićevu mišljenju, taj je Statut zbog uvođenja instituta Upravnoga vijeća nedvoumno vraćao samoupravljanje![22] te se protivio tradiciji funkcije, prava i dužnosti intendanta kakva se profilirala u novijoj povijesti našega glumišta. Posljedice takvoga stanja u kazališnoj legislativi 1990-ih i politici koja ju je „pisala“ otjerat će akademika Batušića iz prakse te on neće aktivno sudjelovati u izradi novoga ZOK-a iz 2006.

Posljednji u seriji tekstova o hrvatskim kazališnim zakonima objavljen je u zborniku Krležini dani u Osijeku iz 1997. i komparativne je naravi na više razina. Ta studija pod naslovom Kazališna legislativa u Republici Hrvatskoj prema sličnim odredbama u Banovini Hrvatskoj i Nezavisnoj državi Hrvatskoj uspoređuje, uz objavljivanje niza novih dokumenata, proces stvaranja dviju zakonskih odredbi neposredno prije Drugoga svjetskog rata (Uredba o kazalištima u banovini Hrvatskoj i drugi akti) i tijekom istoga (Zakonska odredba o kazalištima iz 1944.) sa stvaranjem ZOK-aiz 1991., kao jednog od prvih zakona u Republici Hrvatskoj. O njegovu sudjelovanju u pripremi toga Zakona već je rečeno, iako on sâm dovodi u pitanje važnost svojega sudjelovanja u Komisiji za izradbu ZOK-a, budući da prijedlozi Komisije nisu uvaženi u završnom tekstu ZOK-a. Zato ovdje i opisuje iscrpno tijek rasprava u Ministarstvu i Saboru koje su prethodile izglasavanju ovoga Zakona u studenome 1991. godine. Iako mu priznaje očišćenost od nekadašnjega socijalističkog zakonodavstva, predbacuje mu (što je i logično s obzirom na svojevrsnu političku ograničenost toga doba) nedostatak obzira prema autohtonoj hrvatskoj kazališnoj legislativi, posebice onoj za vrijeme banovine Hrvatske[23] koja je nudila neka važna rješenja kazališnoga pitanja u Hrvatskoj, a koje zakonodavci iz 1990-ih nisu htjeli ili nisu znali vidjeti.

Očigledno je iz svega navedenoga da je Nikola Batušić, kao strastveni povjesničar kazališta, teatrolog i dugogodišnji profesor na Akademiji dramske umjetnosti te autor brojnih vrijednih teatroloških izdanja, u svome dugom i iznimno plodnom istraživačkom radu, nailazio na brojne činjenice koje su ukazivale na stalnu potrebu kazalištaraca, podjednako praktičara i teoretičara, da zajedno s kulturno-političkim čimbenicima stvore kodekse koji će pomoći hrvatskome kazalištu da se uspostavi i održi u punom profesionalnom legitimitetu. Umjetnička je praksa u nizu desetljeća, od početaka uspostave kazališta kao nacionalnoga zavoda pa do današnje multiprodukcijski difuzne kazališne slike imala (unatoč činjenici da mnoge europske zemlje duge i visoke teatarske kulture nemaju kazališnoga zakona) stalnu potrebu da svoje djelovanje svede u okvire društveno-političkoga sustava u kojem je kazalište djelovalo. Sve te norme, akte, uredbe i ukaze Batušić je prikupljao i analizirao tijekom dugog niza godina te ih time, uz stalno kritičko promišljanje, ali i konstruktivno praktično djelovanje, postavio na visoku razinu važnosti u korpusu cijeloga niza čimbenika koji čine kazališnu umjetnost tako uzbudljivom i važnom na sveopćem društvenom planu.

Izvori

• Aralica, S. Društveno upravljanje u kazalištima. u: HNK 1860-1960 Zbornik o stogodišnjici. 1960: 9–16. Zagreb: Naprijed
• Banović, S., Treći mandat Julija Benešića u zagrebačkom HNK, Kazalište, 2008.
• Batušić, N. (1978). Povijest hrvatskoga kazališta. Zagreb: Školska knjiga
• Batušić, N. (1986). Zakonik: Uvodna bilješka. Novi Prolog, 2, (69–80). Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske
• Batušić, N. (1987). Zakonik: Zaptni zakon Dimitrija Demetra. Novi Prolog, 3, (147–158). Zagreb: Nakladni zavod Matice Hrvatske
• Batušić, N. (1987). Zakonik: Treščecov drakonski pravilnik. Novi Prolog, 4–5, 45–63. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske
• Batušić, N. (1988), Zakonik: Dva zakona iz međuratnog razdoblja. Novi Prolog, 6–7, 157–167. Zagreb: Nakladni zavod Matice Hrvatske
• Batušić, N. (1988), Zakonik, Novi Prolog, 8–9, 55–61. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske
• Batušić, N. (1997). Kazališna legislativa u Republici Hrvatskoj prema sličnim odredbama u banovini Hrvatskoj; Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U: Krležini dani u Osijeku 1995, druga knjiga, 121–133. Hrvatsko narodno kazalište. Osijek, Zagreb

Bilješke

1 Svi radovi navedeni u ovome tekstu, pod imenom Zakonik, sabrani su u skripta i obvezna su literatura na dvama kolegijima Odsjeka produkcije ADU: Osnove produkcije doc. Vitomire Lončar i Producent u kazališnoj praksi XX. stoljeća izv. prof. Snježane Banović.

2 Komisiju su vodili Božo Rudež, tadašnji pomoćnik ministra kulture Bože Biškupića, i Klara Vedriš, savjetnica ministarstva.

3 Kao što je poznato, Franjo Josip I. ujesen iste godine raspustio je Sabor bez potvrde većine donesenih zakonskih prijedloga pa tako i kazališnoga. No, tadašnja vlada i kasnije hrvatske vlade držale su se Članka LXXVII kao važećega zakona, smatrajući kazalište nacionalnom ustanovom.

4 N. BATUŠIĆ, 1978., str. 242.

5 Novi prolog br. 2, 1986., str. 71.

6 Novi prolog, br. 3, 1987., str. 150.

7 Isto, str. 148.

8 Novi Prolog, br. 3, 1987., str. 148.

9 Novi Prolog, br. 4/5, 1987., str. 47.

10 N. BATUŠIĆ, 1978.

11 Novi Prolog, br. 4/5, 1987., str. 46.

12 Novi prolog, br. 4/5, 1987. str. 47.

13 Novi Prolog, br. 6/7, 1987./88., str. 157.

14 Isto.

15 Isto.

16 Krležini dani u Osijeku, 1997., str. 125.

17 Da je tekst pisan samo godinu dana kasnije, bilo bi pet zakona jer je u prosincu 1989. (NN 53/189) izglasan Ukaz kojim se potvrđuju neke, uglavnom kozmetičke, dopune Zakona iz 1982. godine.

18 Novi Prolog br. 8/9, 1988., str. 55.

19 HNK 1860-1960, Zbornik o stogodišnjici,1960., str. 11.

20 Novi Prolog, br.8/9, 1988., str. 58.

21 Isto,str. 60.

22 Krležini dani u Osijeku, 1997., str. 130.

23 Isto, str. 124.