Nijedan visokoškolski odnosno sveučilišni studij u prethodnih 30 godina nije toliko promijenio ukupnu sliku jedne profesije, a i umjetničkog i stručnog područja na kojem djeluje, kao studij Filmskog i televizijskog snimanja. Generacije akademskih snimatelja školovanih na Akademiji dramske umjetnosti (Akademija kazališne i filmske umjetnosti, Akademija za kazalište, film i televiziju) bili su ona svježina koja se pojavila u trenutku kada hrvatska kinematografija, a i narastajući medij televizije, nisu mogli crpiti svoju inspiraciju i snagu u sporadičnom regrutiranju i samoškolovanju filmskih i televizijskih snimatelja.

Kob malih zemalja, kultura i sredina je u postojanju nekolicine velikana na područjima koja nisu od “nacionalnog” interesa, a nakon kojih ostaje i postoji velika praznina. Film, kao dio umjetnosti, ali i industrije, spada među njih. Akademsko obrazovanje u temeljnim filmskim i televizijskim zanimanjima stvara osnovicu i kritičnu masu koja omogućava uzlete profesije. Upravo je studij Filmskog i televizijskog snimanja, ali i ostali umjetnički studiji u dramskoj umjetnosti, omogućio stvaranje kritične mase, ali ne više srednjoškolskih samouka, već visokoškolski obrazovanih profesionalaca.

Profesija snimatelj, poziv, zanat, tehnika, umjetnost, što je to?

O nazivu i pozivu

Photographer, cinematographer i videographer

Prvi kreativni posao na filmu obavljali su oni koji su izumili film, a po prirodi stvari oni su bili i snimatelji. Nakon nekog vremena odijeljen je posao snimanja od uspostave reda pred kamerom, što je zadaća redatelja, pa je filmsko snimanje neko vrijeme izgubilo status umijeća. U prvim danima filma dok je svjetlo bilo tehnički uvjet, a ne kreativna sastavnica filmske slike, čovjeka koji je opsluživao filmsku kameru nazivali su jednostavno operator, operater [1] ili kameraman [2]. Uporabom umjetnoga svjetla kameraman je dobio više zadataka, prostor tehničkog i umjetničkog djelovanja je proširen te je u produkcijama s engleskog govornog područja dobio naziv lighting cameraman [3].

Razvojem filmskog izraza i profiliranjem snimateljskog stila u svjetlu i slici kameramani su promovirani na viši stupanj, a da ih se razlikuje od cijenjenih fotografa nazivani su filmskim snimateljima, te se u engleskom govornom području uspostavlja odnos photographer – cinematographer. Međutim kako je filmsko snimanje još uvijek u velikoj mjeri zastupljeno na televiziji, filmsko snimanje za taj medij na engleskom se govornom području često imenuje s photography za razliku od onog koje je namijenjeno kinoprikazivanju, a koje se naziva cinematography.

Dugo je snimatelj obavljao sve poslove vezane uz sliku, od snimanja, opsluživanja i nošenja kamere do razvijanja filmske vrpce. Snimatelji su u većim produkcijama imali određenu pomoć no tek je 1914. godine Edwin S. Porter [4] u tvrtci Famous Players-Lasky Company uspio pred kraj snimateljske i redateljske karijere dobiti stalnog asistenta snimatelja.

Od početka prodora američkih filmova na europsko tržište pa do sredine 20-tih godina u Americi veće kompanije snimaju filmove s dvije kamere kako bi imali i drugi negativ tzv. strani negativ [5] od kojih su se izrađivale kopije za eksploataciju. To dovodi do angažmana snimatelja koji se naziva drugi kameraman [6] čija je zadaća bila postaviti kameru čim bliže osnovnoj i snimati isti kadar. S tom se praksom prekida nakon 1926. godine kada je Kodak proizveo kopirni pozitivski i negativski film.U imenovanju asistenata postoje različiti pristupi. Osim što je njihov naziv asistent snimatelja ponekad ih se naziva asistent kamere, dakle naprave, a ne snimatelja. U igrano-filmskoj produkciji obično su dva asistenta snimatelja od kojih prvi asistent pripravlja kameru za snimanje i upravlja oštrinom [7], a drugi asistent pomaže prvom i zadužen je za punjenje kaseta vrpcom i za filmsku klapu [8].

U američkoj kinematografiji temeljenoj na snažnim filmskim studijima, u velikim produkcijama, kontrolu nad svim vizualnim aspektima filma zadobiva tzv. umjetnički ravnatelj filma – art director zadužen za oblikovanje fizičkog prostora u kojemu se kreću glumci. Ta praksa ide toliko daleko da art director i njegovi suradnici scenograf i kostimograf crtaju svaki kadar u najsitnijim detaljima, određuju atmosferu i postav svjetla. Često se je i scenografa nazivalo art director, a danas je to zanimanja pokriveno nazivom production designer. Naravno, snimateljski posao bitno je zavisan o suradnji sa scenografom i kostimografom i njihovom autorskom izrazu. Položaj snimatelja pogoršao se je uvođenjem technicolor postupka snimanja u boji. Sam je postupak bio tehnološki zahtjevan, a i boja je bila velika nepoznanica. Uz složeni postupak snimanja s tri filmske vrpce veću su poteškoću predstavljali savjetnici za boju. U prvo vrijeme nužni, sa zahtjevima koji proizlaze iz složene tehnologije postupka snimanja i obradbe materijala u boji, vrlo su brzo nametnuli svoje viđenje filmske slike. Prvotno su bili uistinu samo savjetnici ali njihove su ambicije porasle te je utemeljena profesija color director odnosno redatelj boje na filmu. To je bilo zloglasno vrijeme za filmske snimatelje jer njihov su razvoj u kreiranju slike u boji sputavali tehnički i estetski kriteriji redatelja za boje. Dugo je godina američkoj kinematografiji i filmskim snimateljima trebalo da se oslobode tog nenaravnog sustava snimanja u kojemu je bio sputan razvoj njihova autorskog izraza.

Uvođenjem zvučnog filma filmsko snimanje postaje tehnički i tehnološki vrlo složeno. U prvom razdoblju zvučnog filma na sceni se istovremeno snima s više kamera u više planova i iz različitih pravaca kako bi se moglo uz jednu zvučnu matricu imati više različitih slikovnih zapisa scene. Jedan od snimatelja dobio je zadaću koordinacije rada više snimatelja, postava svjetla, izbora objektiva, a njega se je osim za realizaciju slike konzultiralo i za scenografske, kostimografske i šminkerske zahvate. Taj glavni snimatelj ima za pomoćnike glavnog električara, tj. majstora rasvjete odnosno rasvjetara i glavnog scenskog majstora koji su na čelu su ekipe električara i scenskih radnika. Oni se brinu za postav i ugađanje rasvjete, kamere i ostale scenske tehnike. U velikim ekipama rasvjetar i scenski majstor imaju i zamjenike. S tako velikom ekipom i zaduženjima sasvim je prirodno da je taj snimatelj imenovan novim nazivom director of photography u značenju ravnatelja odnosno redatelja filmske fotografije i filmske slike.

Uz direktora fotografije ostali snimatelji su izgubili mnogo na autorskom udjelu u kreiranju filmske slike te su svedeni na tehničke realizatore snimanja. Tako se snimatelj koji je podređen direktoru fotografije naziva operator kamere [9].

Razvojem televizije i u radu s više elektroničkih kamera za snimatelj dobiva ime kameraman. Ponekad se za žene, kojih ima podosta u elektroničkoj kinematografiji, u stručnoj literaturi primjenjuje naziv camerawoman [10], a u njemačkoj terminologiji kamerafrau [11] kao pandan kameramann-u sasvim uobičajeni naziv, bilo da se radi o filmu bilo o elektronici.

Ponegdje u nekim televizijskim sredinama za prvoga u timu i najodgovornijega za sve vizualne aspekte snimateljskog rada uvriježen je već poznati naziv lighting cameraman, što odgovara zadacima koje obnaša director of photography na filmu. Usporedno razvija se profesija majstora (dizajnera) svjetla odnosno rasvjete koji oblikuju svjetlo u elektroničkim produkcijama s više kamera. Oni uglavnom nisu sa snimateljskim obrazovanjem, iako to nije pravilo, a vrhunac njihove profesije je status ligting director.

Razvojem elektroničkog snimanja odnosno ENG/EFP [12] produkcije uspostavlja se područje elektroničke kinematografije unutar šire odrednice video [13]. U tim produkcijama kamermana unapređuju u snimatelja, televizijskog snimatelja ili pak elektronskog snimatelja. Toj se kategoriji snimatelja ponovo priznaje autorski i kreativni udjel u formiranju slike. U elektroničkoj produkciji kao vrhunac u profesiji snimatelj u nekim sredinama dobiva naziv videographer.

Time bi bilo zaokruženo imenovanje snimatelja statičnih i pokretnih slika prema ishodišnim tehnologijama photographer, cinematographer i videographerRazvojem elektroničkog snimanja odnosno ENGEFP a eziku boljeg naziva od snimatelja nismo našli, a to je primjereno i dostatno.

Snimatelj

Razni su nazivi kojima se kod u Hrvatskoj naziva filmskog snimatelja. Na samom početku miješa ih se s fotografom, a opisno se piše o sakupljaču kinematografskih fotografija koji prizore hvata u svom aparatu [14]. Neka od kasnijih imenovanja glase prema francuskom uzoru operater/operateur, filmski operator, fotofilmski operator. Uz te se nazive pojavljuje i film-foto-tehnik, a snimatelji su nazivani i kinooperaterima [15].

Od kraja 20-tih godina u najznačajnijoj filmskoj proizvodnoj kući u Hrvatskoj Foto-filmskom laboratoriju Škole narodnog zdravlja snimatelji su bili sistematizirani kao kinooperateri ili pak fotofilmski operateri. Doduše kada govorimo o imenovanjima u Školi narodnog zdravlja radi se o administrativnom imenovanju odnosno činovničkom raspoređivanju, a ne imenovanju profesije. Tu je imenovanje kinooperatera predmnijevalo široki raspon zanimanja koje je obuhvaćalo snimanje filmova, razvijanje negativa i izradbu pozitiva, montažu filmova kao i njihovo prikazivanje, a poslije drugog svjetskog rata kod nas rabi samo za projekcioniste filmova.

U razdoblju II. svjetskog rata u Hrvatskoj su oni pravi kinooperateri, koji su se bavili prikazivanjem filmova, u službenoj komunikaciji preimenovani u upravljače slikokaznih strojeva [16]. Naziv filmski operator mijenja se tijekom vremena u filmski snimatelj. Naziv kinooperater zadržao se je samo za one koji projiciraju filmove. Uz te je nazive jednako u uporabi naziv kameraman što je utjecaj njemačke terminologije koja je u Hrvatskoj, ne samo na filmu, do pred 20-ak godina bila raširenija no engleska.

Pojavom televizije kod nas se za snimatelje s elektroničkom kamerom rabi naziv kamerman koji nosi jedan “a” manje u nazivu dok se filmske snimatelje još ponegdje naziva sličnim imenom kameraman. Početkom 70-tih godina su s Akademije dramske umjetnosti na televiziju počele dolaziti žene i zapošljavane na poslovima kamermana, ali to nije smetalo da se taj naziv održi i do danas, a ponekad se može čuti da ih se naziva kamermankama.

U Hrvatskoj se 60-tih godina uvodi za filmske snimatelje neprimjereni naziv direktor fotografije, što je doslovni i barbarski prijevod s engleskog. S tim se nazivom udaljava od korpusa umjetničkog osoblja filma, a komparabilan je jedino s direktorom filma što je pak organizacijsko-financijsko određenje. Filmski snimatelji nisu “direktori” već autori filmske fotografije. Nakaradni i već uvriježeni naziv direktora fotografije trebao bi označiti redatelja fotografije ili redatelja filmske slike. U hrvatskom tisku 90-tih su godina neki novinski kritičari prevodili na hrvatski direktora fotografije kao ravnatelja fotografije. To nije ni čudno iz njihove perspektive jer su mnogi direktori institucija postali ravnatelji, no, to s poslom filmskih snimatelja i s filmom nije u nikakvoj vezi.

To ide tako daleko da se uskoro direktorom fotografije naziva i naslovljuje snimatelja u svakom igranom filmu pa čak i u kratkometražnim igranim filmovima. Teško da bi se mogao naći hrvatski film u kojemu je netko obavljao stvarnu ulogu direktora fotografije. Rijetko kada je u Hrvatskoj uz nominalnog direktora fotografije angažiran i snimatelj tj. operator kamere ili snimatelj slike, koji snima i upravlja panoramskim pokretima prema uputama tog novostvorenog direktora fotografije. S obzirom na potonju zadaću za njega je kod nas stvoren naziv švenker prema uobičajenom nazivu švenk [17] koji se rabi za panoramiranje.

Snimatelje animiranih crtanih i lutka filmova nazivamo trik-snimatelj iako je snimanje trikova na filmu mnogo širi i kompleksniji posao. U filmovima se obično naslovljuje njihov posao s odrednicom kamera.

Ta se nomenklatura u igranom filmu u svjetskim produkcijama prema razdiobi posla čini prirodna iako je kod nas terminološki neprimjerena. Međutim snimatelji filmskom ili elektroničkom tehnologijom snimaju dokumentarne, izvještajne, eksperimentalne, znanstvene, animirane i sve ostale vrste filmova, te ih je uputno sve skupa imenovati snimateljima. Doduše postoji još jedna grupacija snimatelja to su snimatelji zvuka ili tonski snimatelji. Direktore fotografije trebalo bi prepustiti drugim kinematografijama u kojima je taj naziv sukladan s drugim nazivljem, sukladan njihovoj terminologiji, tradiciji i razdiobi posla. Nažalost taj je izraz kod nas već toliko udomaćen da ga je teško istisnuti iz uporabe.

Kod nas je kao i na drugim televizijama ukupni posao kamermana različit od onoga koji snimatelj obavlja na filmu. Prevođenjem snimateljskog posla na posao kamermana on je podijeljen između više profesija i to između majstora rasvjete, glavnog kamermana, tehničara u kontroli slike, a sve pod tehničkim vodstvom inženjera. U takvoj podjeli posla u kojemu se miješaju ingerencije izrazito tehničkog i kreativnog dijela posla, rezultati rada i slikovni aspekti učinka kamermana pod većim su utjecajem tehničkih odrednica na koje pak sami ne mogu utjecati.

Snimatelji koji su diplomirali na Akademiji nose stručni naziv diplomirani filmski i TV snimatelj, a danas po novom nazivlju akademski snimatelj kako je to uobičajeno za njihove kolege s drugih umjetničkih akademija, akademske slikare i glazbenike.

Kada se u zaglavljima filmova naznačuje autorski posao odnosno udjel u filmu, a ne zanimanje odnosno poziv, rabe se odrednice režija, scenografija, glazba, montaža itd. Za snimatelje se rabe odrednice kao što su fotografija, kamera i slika. Jedna od ljepših odrednica snimateljskog posla je dana u zaglavlju filma Lisinski (O. Miletić, 1944.) a koja glasi slike. Dok nazivi poput fotografija i slika u svom značenju imaju suzvuk umjetničkog, određenje kamera, koja je tehnički uređaj, nije najprimjereniji naziv.

Nabrajajući u prikazima o filmovima što je tko u filmu, umjesto jednostavnog film je snimio…, često se u tekstovima navodi kameru je radio…, kameru je vodio…, za kamerom je bio…, kamerom je upravljao…, kameru je imao…, kameru je dao… i sl., što je manje važno za snimateljski, a više se odnosi na operatorski posao.

U nedostatku boljeg termina dugo je u našem jeziku u uporabi bio termin sineast [18] kojim su imenovani značajni filmski umjetnici širokog filmskog umjetničkog interesa. Taj termin posuđen iz francuskog jezika zamijenjen je 80-tih godina terminom filmaš kojim također nije određeno kojem filmskom zanimanju pripada tako imenovana ličnost. No ni do te riječi nije se došlo logičnim razvojem već je to bila konvencionalna inačica i zamjena za hrvatske prilike ružan i pogrdni naziv filmadžija. Ta je riječ s turskim nastavkom došla u naš jezik 50-tih godina iz srpske filmske prakse. Tako su nazivani svi ljudi koji su radili na filmu bilo da se radi o tehničkom, administrativnom ili umjetničkom osoblju. Kako su snimatelji uglavnom izvan pažnje filmskih kritičara, publicista i novinara termin sineast nije se odnosio na njih već su svrstavani među filmadžije. S druge strane za ljude koji su se profesionalno bavili filmom bilo u umjetničkom bilo u tehničkom ili nekom drugom radnom statusu koristio se je od 50-tih godine termin filmski radnik. Taj je naziv bio više klasnog no profesionalnog određenja unutar filma. Niti filmski djelatnik, prijevod naziva filmski radnik koji se danas rabi, nije za struku sretnije rješenje.

U težnji za jasnijim profiliranjem struke, umijeća i zanata hrvatski filmski snimatelji igranih filmova, koji su često nazivani direktorima fotografije, utemeljili su 1996. godine Hrvatsku udrugu filmskih snimatelja. Između ostaloga intencija je da snimatelji igranih filmova, po uzoru na slične svjetske strukovne udruge, iza svog imena u zaglavlju filma navedu kraticu H.F.S. koja označava pripadnosti udrugi.

O filmskom nazivlju

Pri prvoj pojavi pokretnih slika u kontinentalnoj Hrvatskoj film se je nazivao ili opisivao kao žive ili živuće fotografije odnosno živuće slike. Sam se je pak filmski uradak nazivao i žive slike na kinematografu. U kolokvijalnom govoru znao se je rabiti i naziv gibljive slike. U Dalmaciji se filmovi jednostavno oglašavaju i kao slike, a u novinama na talijanskom jeziku quadri. Pišući tako u tisku o vrlo lijepim i uspjelim slikama ponekad se nije znalo radi li se o prikazivanju dijapozitiva ili pak filmskim snimkama [19].

Naziv film se počinje pojavljivati u oglasima tek 1912. godine. Film je odrednica širokoga značenja i ovisi o kontekstu u kome se spominje. Ona može imati značenje koje se odnosi na filmsku vrpcu, djelatnost ili pak samo djelo te tu vrstu umjetnosti. Izvorno riječ film je staroengleskoga porijekla i dolazi od filmen, a znači opna odnosno kožica. Riječ film povijesno i tehnološki označava određenu tanku površinsku prevlaku, emulziju, a u fotografiji i kinematografiji film označava savitljivu prozirna vrpcu prevučena emulzijom u kojoj se nalaze fotoosjetljivi slojevi.

Sama fotografija svoje je imenovanje dobila preko njemačkog jezika početkom 1850. god., a poslije razdoblja dagerotipija. Njemački astronom Johann Heinrich Mädler prvi je puta tiskao imenicu Photographie u Vossische Zeitung 25. veljače 1839. godine sir John Herschel [20] uvodi u svom izvješću 14. ožujka 1839. godine O umjetnosti fotografije taj naziv.

U Hrvatskoj se naziv fotografija pojavljuje prvi puta u oglasu na njemačkom jeziku koji je Ludwig Gollob, Photograph und Daguerrotypist, dao u Agramer Zeitung br. 144, 25. travnja 1850.

I za fotografiju je nađen hrvatski iskaz svjetlopis koji uvodi Bogoslav Šulek [21]. Kao pandan svjetlopisu tj. fotografiji u Nezavisnoj državi Hrvatskoj film je nazvan primjerenim hrvatskim nazivom slikopis, koji se iz više razloga nije održao. Znakovito je da u hrvatskom jeziku starije značenje riječi slikopis iskazuje izradbu slika sa svetim temama odnosno ikonografiju dok se riječ slikopisanje i slikopisalac odnosi na slikanje i slikara [22]. Prema tome iako tada prvi puta korištena za imenovanje filma ta riječ nije nezgrapna kovanica nastala u razdoblju Nezavisne države Hrvatske kako se to često navodi.

Naša je filmska praksa prepuna engleskih, njemačkih i francuskih termina i mnogo je tuđica ostalo neprevedeno, a neki termini koji postoje u hrvatskom jeziku su zanemareni. Koliki je nemar i inercija prema hrvatskom filmskom nazivlju kazuje i imenovanje onog početnog dijela filmskog djela koji je određen za naslovni prostor i obavijesti o protagonistima i stvarateljima filma. Iako za to postoji odrednica zaglavlje, mi ga usrdno nazivamo špica [23], a kada se nalazi na završetku filma odjavna špica (!).

Osim iz fotografije i tehnike mnogi su termini preuzeti iz kazališta u istom, sličnom ili pak promijenjenom značenju. Npr. jedan od njih je i rampa kojom se u kazalištu označava rub pozornice prema gledalištu odnosno tako je nazvana crta koja dijeli gledalište od pozornice. U filmskoj terminologiji rampa označava zamišljenu crtu koja spaja dva lika jedne mizanscene, a koja se u postavu kamere i snimanju ne smije prijeći kako bi se održala prostorna orijentacija među likovima.

Brojni su nazivi stranoga porijekla koji se u izvornom ili iskrivljenom obliku koriste u hrvatskoj filmskoj praksi. Radi se o rječniku koji je samodovoljan i bez uporabe hrvatskih riječi. Nerazvijenost filma i filmske industrije, nepostojanje sustavne filmske publicistike, nedostatno pisanje i prevođenje stručne literature te relativno mali krug ljudi koji se filmom profesionalno bavi neki su od temeljnih razloga tome stanju.

U tehničkoj i tehnološkoj terminologiji elektroničke kinematografije jedva da i postoje termini na hrvatskom jeziku.

Obrazovanje

O školovanju snimatelja i tehničkog osoblja

Redovito i sustavno školovanje za temeljna filmska zanimanja uspostavlja se 1948. godine u Školi za srednje tehničke kadrove (Filmski tehnikum) [24]. Škola za snimatelje slike, snimatelje zvuka, majstore rasvjete i laborante djeluje do 1953. godine, kada se pripaja Grafičkoj školi, a zatim i ukida.

Krajem 50-tih godina pri Radničkom sveučilištu Moša Pijade u Zagrebu organiziran je Filmski seminar (1958. – 1962.) koji pohađaju amateri, a i budući profesionalci. Istodobno je Institut za film iz Beograda osniva u Zagrebu dvogodišnju Filmsku školu. Ispiti su se polagali u Zagrebu i Beogradu, ali škola je ubrzo ukinuta. Nešto je malo filmaša školovano u Beogradu na Fakultetu dramskih umetnosti, a nešto veća i značajnija grupa školovana je krajem 60-tih godina na FAMU [25], Prag, Čehoslovačka.

Godinama se je na filmu, u praksi, školovalo za film. Prekretnica je uspostava visokoškolskih filmskih studija 1968. godine na Akademiji kazališne umjetnosti u Zagrebu. Veliki su otpori bili osnivanju, a kasnije i odvijanju filmskih studija. Glavni argumenti su bili da je za potrebe hrvatske kinematografije probitačnije školovati ljude u Beogradu ili u Čehoslovačkoj. Otpor je bio iskazivan i u zahtjevima da se na Akademiji školuje za asistentska zanimanja, te zanatske struke maskera, električara i sl. jer “svjetske tvrtke”, koje dolaze snimati u Hrvatsku, ne trebaju redatelje, snimatelje i montažere već samo njihove asistente i tehničko osoblje. Ta je politika bila razumljiva sa stajališta profitabilne filmske industrije koja prodaje usluge, a koja je propagirala te stavove, ali ne i iz pozicije hrvatske kinematografije. Ipak, od prvoga dana pa do danas najveću pomoć u radu Akademiji pruža Televizija Zagreb, Hrvatska televizija.

Sveučilišni studij Filmskog i televizijskog snimanja

Na poziv redatelja Ante Babaje, koji na tadašnjoj Akademiji kazališne umjetnosti organizira studij filmske režije (1968.), Nikola Tanhofer, redatelj i filmski snimatelj, koncipira i 1969. godine utemeljuje četverogodišnji dodiplomski studij Filmskog snimanja. Studij, temeljen na produkcijskoj jednostavnosti, zanatskoj utemeljenosti i snimateljskoj kreativnosti, vrlo se brzo profilira kao prepoznatljiva hrvatska škola filmskog snimanja.

U sklopu filmskih studija, pa tako i studija Filmskog i televizijskog snimanja, kao vanjski nastavnici stručnih predmeta od prvih dana djeluju istaknuti filmski stručnjaci Vjekoslav Smetko, ing. Zora Smetko, ing. Albert Pregernik, Miljenko Dörr, Tea Brunšmidt, Ivanka Forenbacher, Sulejman Kapić i dr.

Nakon nekoliko godina počinje Tanhofer, koji je od 1969. godine praktički sam održavao umjetničku nastavu filmskog snimanja, na četiri studijske godine, sa sustavnim uvođenjem mladih školovanih akademskih snimatelja u nastavu, i to: Enes Midžić (1976.), Krešimir Mikić (1979. – 1994.), Goran Trbuljak (1988.), Silvestar Kolbas (1996.), Mario Kokotović (1996.) i Boris Popović (1997.), a kao vanjski suradnik angažiran je akademski snimatelj Ranko Karabelj.

Uz stalne akademijine nastavnike teorijske i stručne nastave, angažiran je i određeni broj nastavnika vanjskih suradnika s područja vizualnih umjetnosti, kao napr.: Jakov Bratanić, dr. sc. Radovan Ivančević, Mladen Pejaković, dr. sc. Tonko Marojević, Dušan Malešević, Dinka Jeričević i dr. Nastavnici stručnih predmeta su: ing. Aleksandar Aleksijević, dr. Dušan Benčić, dr. Zlatko Lasić, dr. Miše Baće, dr. Nina Knešaurek i drugi.

Sredinom 70-tih godina filmsko snimanje upotpunjuje se s komponentom televizijskog snimanja, a početkom 80-tih godina uvodi se u nastavu elektroničko snimanje. Jedan od bitnih temelja u studiju je fotografija, s kojom su mnogi snimatelji započeli svoj rad i studij, a mnogi su se po diplomiranju opredijelili za taj poziv. Ta se nastava sredinom 90-tih godina proširuje, uvode se novi fotografski kolegiji, koji bi trebali bili temelj za uvođenje Katedre za fotografiju i samostalnog studija fotografije. Uz nastavnike filmskog i televizijskog snimanja, nastavu fotografije izvode Marija Tonković i Nenad Ilijić. Širenje nastavnog područja u segmentu rasvjete, televizijske i studijske rasvjete, područja koje je sada sadržano u nastavi filmskog i televizijskog snimanja, ali i samostalnog kolegija, zametak je planiranog osnutka Katedre svjetla i rasvjete.

Već od sredine 90-tih godina u nastavi je sve prisutniji rad u radionicama, koje vode istaknuti umjetnici i specijalisti filmske fotografije. Kroz radionice, za studente 3. i 4. studijske godine i internacionalne seminare, koje pohađaju istaknuti odabrani studenti, nastoji se u nastavni rad uvesti produkcijski profesionalizam i zanatski perfekcionizam, te studentima približiti radna iskustva vrhunskih profesionalaca.

Tanhoferovo djelo kao njegovi učenici i slijednici nastavljaju na Akademiji nastavnici, akademski snimatelji: Enes Midžić, redoviti profesor, Goran Trbuljak, izvanredni profesor, Silvestar Kolbas, izvanredni profesor, Boris Popović, docent i Mario Kokotović, asistent.

Hrvatska škola filmskog snimanja

Sveučilišni profesor i znameniti hrvatski filmski snimatelj i redatelj, blistavi filmaš Nikola Tanhofer utemeljio je hrvatsku školu filmskog snimanja. Počeo je krajem 60-tih godina praktički od ničega, bez literature i udžbenika, koji bi studentima olakšali pronicanje u zanat i umjetnost pokretnih slika. Ali, počeo je od sebe i svojih iskustava koja nisu prestankom aktivnog snimanja bila konzervirana. On je u radu sa studentima upravo crpio snagu i bio vrlo moderan i svjež u svojim pogledima i postavkama, kako na sliku tako i na film u cjelini.

Studij koji je Tanhofer osmislio, utemeljio i razvijao zasigurno je bitno promijenio sliku hrvatske kinematografije, a i televizije. Više nego išta drugo. Već kao klasik hrvatske kinematografije, sistematizirao je i normirao temeljne postavke zanata, a najvrjedniji je upravo rad na vizualizaciji filmske slike, osmišljavanjem i koncipiranja svjetla i temeljnih modela osvjetljavanja, koji uz klasične modele zagovaraju uporabu tzv. ambijentalnog – postojećeg svjetla. Upravo svjetlom oblikuje se slika, a svjetlo i jeste boja. Uz svjetlo i boju njegove postavke o dinamici kadra, kadru sekvenci uporabi objektiva odaju ga kao autora koji na klasičnim i provjerenim modelima izgrađuje modernu sliku otvorenu daljnjem razvoju.

Tanhofer je kroz svoja predavanja i vježbe sa studentima godinama propitivao principe koje svojim knjigama i udžbenicima utvrđuje. Na tim su principima odgojene generacije snimatelja, koji tvore danas prepoznatljivu školu hrvatskog snimateljstva, s rezultatima koji su usporedivi sa svjetskim dometima.

Knjige i udžbenici

Primjenjujući svoje dugogodišnje snimateljsko i redateljsko iskustvo s mnogim znanjima koje je kao filmaš te sveučilišni nastavnik stjecao, Tanhofer je postavio sustav modernog školovanja. Uz to je trebalo teorijska znanja s više područja pretočiti u područje kojim se malo tko bavio, a to su knjige i udžbenici o snimateljstvu, koji teorijskim i praktičnim zasadama, te umjetničkom interpretacijom, postavljaju temeljne norme i otvaraju prostor daljnjem razvoju.

Tanhofer je napisao nekoliko priručnika, skripata i knjiga. Jedna od knjiga, Filmska fotografija, temeljni je udžbenik hrvatske škole kinematografskog snimanja. Ta je škola temeljena na načelima koja su u toj knjizi naznačena te razvijana na Akademiji dramske umjetnosti. Filmska fotografija nije samo pitanje temeljnog snimateljskog obrazovanja u struci već je materija koja zadire u samu srž našega umjetničkog razvoja i na kameri i na montaži, dramaturgiji i režiji. Svojom pojavom 1981. godine Filmska fotografija je otvorila mogućnost za obradbu određenih tema, kojima se sama nije bavila, ili pak poticala i proširenje nekih naznačenih tema.

Fenomen boje tema je kojom se prof. Tanhofer godinama posebice bavio. Svoje postavke o boji Tanhofer crpi iz znanih teorija i sistematizacija koje provjerava u svakodnevnoj snimateljskoj praksi, praksi svoga umjetničkog iskustva kao i praksi svojih studenata. Svoja je istraživanja pretočio u drugu knjigu, O boji na filmu i srodnim medijima, koja svojim pristupom predstavlja pionirski rad s područja boje u mediju pokretnih slika, i to ne samo u Hrvata

I ova knjiga, kao prethodna, otvara nova područja i zacrtava njegovim učenicima put u istraživanje, kako struke tako i propitivanja praktičnih rješenja u postavi svjetla i boje. Knjiga je strukturirana tako da sustavno vodi kroz područja koja su nužna za svekoliko razumijevanje nastanka i viđenja boje, djelovanja boja i njihova suodnosa, primjenu boja u njihovom harmoničkom suodnosu kao i tehnička snimateljska sredstva za reprodukciju i kontrolu boja.

Svojim sadržajem knjiga nije usko vezana samo uz snimateljski rad te rad na designu svjetla, jer boja zadire u sva područja filmske i televizijske umjetnosti i struke. S obzirom na temeljne principe uporabe boje široko je otvorena profesionalcima i studentima u svim umjetničkim i stručnim područjima filma i televizije, ne samo snimateljima, majstorima i čitačima svjetla već i područjima scenografije, kostimografije, režije, montaže itd. Vrijednost knjige, osim što razložno tumači prirodu i tehnologiju nastanka i reprodukcije boje, je u tome što postavlja normu koja je otvorena daljnjoj umjetničkoj nadgradnji individualnog razvoja svakog od autora koji se bave bojom.

Akademski snimatelji u kinematografskoj i u televizijskoj produkciji

Slika hrvatske kinematografije bitno se mijenja dolaskom generacija koje su školovane na filmskim akademijama. Prvi akademski obrazovani snimatelji dolaze početkom 70-tih sa studija na FAMU, i generacijski su ispred kolega koji su završili zagrebačku akademiju.

Od sredine 70-tih godina dolazi s Akademije dramske umjetnosti sve više snimatelja na Televiziju Zagreb/Hrvatsku televiziju, no iako su oni prvotno bili više filmskog nego elektroničkog usmjerenja, vrlo brzo počinju raditi s obje tehnologije. Kako je televizija apsorbirala veliki broj snimatelja, mnogi su na nju došli tijekom studija i nisu formalno diplomirali, već su se razvijali u struci.

Snimatelji zagrebačke akademije ulaze u kinematografiju početkom 80-tih. Uz to, Tomislav Pinter kao dugogodišnja vrhunska paradigma filmske fotografije i nadalje uspješno snima, Nikola Tanhofer od 1969. godine predaje na Akademiji, a praški đak Živko Zalar [26], koji je nagovijestio da bi mogao zauzeti njihovo mjesto, odlazi krajem 80-tih godine u Englesku. Od kraja 80-tih godina sliku hrvatske kinematografije bitno određuju akademski snimatelji zagrebačke škole koju je zanatski i estetski usmjerio Nikola Tanhofer. To su Goran Trbuljak, Enes Midžić, Slobodan Trninić, Vjekoslav Vrdoljak, Davorin Gecl, Boris Turković, Karmelo Kursar i dr. U tom snimateljskom krugu nedostaju rano preminuli akademski snimatelji Boris Turković i Tihomir Beritić, kao i niz mladih akademskih snimatelja koji su otišli u inozemstvo.

Jedna veća i značajna grupa talentiranih snimatelja od samoga je početka svog profesionalnog rada bila usmjerena na fotografiju. Oni se po apsolviranju studija ili diplomiranju tek usput bave filmskim ili elektroničkim snimanjem, a glavno im je područje djelovanja fotografija, od one koju nazivamo umjetnička pa do novinske, športske, dokumentarne, tehničke i sl. U tu grupu spadaju Zvonimir Atletić, Mara Bratoš Drago Hendrich, Branko Hrkač, Igor Kelčec, Mario Krištofić, Žarko Mahović, Zlatko Mraković, Ranko Marković, Ana Opalić Ivan Posavec, Šime Strikoman, Slavica Subotić, Vladimir Šimunić, Rajko Šobat, Robert Valaj, Milisav Vesović, Fedor Vučemilović, Darko Vukov-Colić i dr. Neki od nji radili su i kao filmski fotografi na domaćem i stranom filmu, prije no što se je ta profesija kod nas praktički ugasila sa zamiranjem proizvodnje i nedolaskom stranih ekipa. Na tome su se poslu u početku svoje profesionalne karijere okušali mnogi snimatelji i studenti filmskog snimanja. Nekolicina snimatelja bavi se režijom, a to su Ahmed Imamović, Edi Mudronja, Danijel Riđički, Ante Rozić, Srđan Segarić i dr.

Treba istaći i to da su mnogi studenti zagrebačke akademije postigli zavidne karijere u Njemačkoj, Španjolskoj i Americi. Petorica akademskih snimatelja su u Americi snimili veći broj igranih filmova i dio se je njih zaputio iz New Yorka za Hollywood gdje namjeravaju nastaviti uspješnu filmsku karijeru. U Americi su Zoran Drakulić, Predrag Dubravčić, Vanja Černjul, Igor Martinović, Darko Šuvak, Saša Rendulić i Zoran Veselić. U Americi, ali i Sloveniji radi Zoran Hochstätter, a u Sloveniji radi i Sven Pepeonik. U Nizozemskoj je Mišo Orepić, a Dragan Rogulj u Njemačkoj. Dubravko Makarić je u Australiji, Davorin Krnjajić je na Novom Zelandu, a Mladen Matula u Italiji. Svi oni rade kao snimatelji ili su u filmsko-televizijskom poslu.

Uz školovanje za hrvatsku kinematografiju, akademija je školovala kadrove za Televiziju Priština, Televiziju Novi Sad i Televiziju Sarajevo. U tim su sredinama odnosno kosovskoj, vojvođanskoj i bosansko-hercegovačkoj kinematografiji, a i slovenskoj i makedonskoj kinematografiji, djelovali ili djeluju snimatelji igranih filmova potekli sa zagrebačke akademije. Među njima najpznatiji su: Afrim Spahiu, Menduh Nushi, Rajko Ljubić, Levko Mojsovski, Ivica Matić, Mustafa Mustafić, Šahin Šišić, prof. Apostol Trpeski i dr.

Televizijski snimatelji i kamermani

Osnutkom Televizije Zagreb 1956. godine na njoj zaposlen veliki je broj ljudi s filma među kojima i filmskih snimatelja. Tada je utemeljeno u nas novo zanimanje kamermana. Kako u snimanju s elektroničkom kamerom nije bilo iskustva trebalo je educirati veći broj ljudi. Filmski su se snimatelji odmah prilagodili televizijskom ustroju, a kod elektroničkih kamera se je praktični rad na vježbanju i obuci odvijao prvotno s drvenim kamerama kojima se je simulirala situacija studijskog snimanja. Osim među filmskim snimateljima kamermani se regrutiraju među đacima Škole primijenjene umjetnosti i fotografima. Pojavom ENG i EFP sustava te razvojem elektroničkog snimanja prvotno se elektronički snimatelji regrutiraju među kamermanima, a kasnije među studentima i diplomantima Akademije.

Prva elektronička oprema za snimanje i emitiranje Televizije Zagreb sastojala se od oglednih besplatnih primjeraka stranih tvrtki zainteresiranih za opremanje nove televizije. U toj je tehničkoj oskudici i prvi prijenos nogometne utakmice sniman kamerama posuđenim od milicije, a koje su se koristile za kontrolu prometa.

Poslije perioda reemitiranja stranoga programa i priprave vlastitoga započelo se je s filmskim snimanjima kojima se ilustrirao izvještajni dio programa. Prvi filmski snimatelji na televiziji došli su iz kinematografije. Na samom početku rada televizije oni su amaterskom 16 mm kamerom na preokretnom materijalu snimali prve reportaže. Obradba preokretne vrpce odvijala se je u amaterskom laboratoriju Kinokluba Zagreb. Ta je vrpca montirana na ručnom amaterskom 16 mm montažnom stolu Meopta.

Početkom 70-tih godina postavljaju se pred snimatelje s ENG kamerama zahtjevnije zadaće s mnogo više umjetničkog autorskog udjela. Tada se uz filmske snimatelje i studijske kamermane profilira i nova grupa elektroničkih snimatelja koji s ENG tehnologijom snimaju program za izvještajni, športski, dokumentarni ali i za dramski dio programa. Od sredine 70-tih godina dolazi s Akademije dramske umjetnosti sve više snimatelja na televiziju, no iako su oni prvotno bili više filmskog no elektroničkog usmjerenja vrlo brzo počinju raditi s obje tehnologije. Kako je televizija apsorbirala veliki broj snimatelja mnogi su na nju došli tijekom studija i nisu formalno diplomirali, već su se razvijali u struci, a dio je promoviran u snimatelje nakon dužeg asistentskog staža. Toj grupaciji koja je formirana od sredine 70-tih do početka 90-tih godina pripadaju Fouad Al-Sadek, Ljubomir Becić, Miljenko Brigljević, Milan Bučić, Branko Cahun, Tomislav Effenberger, Vjeran Fio, Danilo Fleck, Davorin Gecl, Darko Halapija, Ranko Karabelj, Silvestar Kolbas, Tomislav Kovačić [27], Vladimir Kovačić, Miljenko Krešić, Karmelo Kursar, Radovan Lauš, Gordan Lederer, Miro Marčetić, Zdenko Mihaljević, Dražen Petrač, Ivan Picer, Boris Popović, Zoran Pivac, Daniel Riđički, Zlatko Sokolović, Mladen Tomašić, Zorko Vedrina, Miroslav Zadro i dr. U toj grupaciji nisu nabrojani snimatelji koji rade u televizijskim studijima HTV-a izvan Zagreba.

Zanimanje majstora rasvjete na televiziji, jedno je od onih koje je izvan pažnje stručne javnosti iako je zastupljeno u svim vrstama televizijske produkcije. Jedan od akademskih snimatelja koji su došavši na televiziju 80-tih godina značajno unaprijedili vizualni iskaz u studijskim elektroničkim produkcijama je i Boris Popović koji je izabrao za svoj poziv položaj majstora rasvjete.

Snimatelji elektroničkom tehnologijom i kamermani izvan televizije

Razvojem videa, elektroničke kinematografije i privatnog poduzetništva mnogo se je mladih snimatelja odlučilo za samostalni rad elektroničkom tehnologijom što je dugo vremena bilo moguće samo na televiziji. Prvi profesionalni snimateljski radovi elektroničkom tehnologijom izvan televizije počinju početkom 80-tih godina primjenom u kazalištu i u ekonomskoj propagandi. Tehnološku potporu i tehničke usluge pružaju tada mali privatni poduzetnici da bi se do danas razvile tvrtke koje za televiziju realiziraju određeni program ili joj pružaju tehničke usluge.

U prvo je vrijeme rad s elektroničkom tehnologijom izvan sustava televizije bio privilegija uglavnom samih elektroničkih snimatelja s televizije i tek ponekog filmskog snimatelja. Filmski su snimatelji, pa čak i mlađi školovani snimatelji, u prvo vrijeme odbijali, a onda s otporom i prihvaćali elektroniku. No tržište ekonomske propagande, koja je shvatila prednosti brzine obradbe i mogućnosti uporabe trikova elektroničke slike nameće nove produkcijske standarde u kojima je 16 mm tehnologija, a u našim organizacijskim, tehničkim i gospodarskim uvjetima, gubi bitku.

Prvi akademski filmski snimatelji izvan televizije koji prihvaćaju elektroničku tehnologiju su Enes Midžić i Željomir Guberović, a nakon stanovitog vremena i Goran Trbuljak, Slobodan Trninić, Vjekoslav Vrdoljak te praktički svi filmski snimatelji srednje i mlađe generacije.

Već sredinom 80-tih godina gotovo da se je ugasila realizacija namjenskih filmova na 16 mm tehnologiji te su mnogi filmski snimatelji nabavili vlastitu elektroničku opremu kojom realiziraju filmove bilo za određene tvrtke bilo direktno za televiziju. U domovinskom ratu više je snimatelja radilo za strane izvještajne agencije, a mnogi od njih su nabavili i vlastite kamere i opremu te razvijaju samostalnu elektroničku produkciju. Tako je od sredine 80-tih godina stvorena velika grupacija snimatelja elektroničkom tehnologijom izvan televizije. Nju čine tada bivši snimatelji Hrvatske televizije Marijan Perčinić, Miro Marčetić te slobodni snimatelji Željko Sarić, Mario Sabljić, Branko Hrkač, Darko Mardešić, Mario Kokotović, Marin Dražančić, Davor Šarić, Dean Bjelinski, Dragan Marković, Zoran Janković, Mirko Faber, Sandi Novak, Šime Strikoman, Nenad Suvačarov, Stanko Herceg, Aleksandar Kavić, Zoran Drakulić, Radislav Jovanov, Silvio Jesenković i dr.

U elektroničkoj kinematografiji pojavljuju se kod nas s većim zakašnjenjem i novi tehnički uređaji koji snimatelju proširuju mogućnosti pokretljivosti kamere.

Početkom domovinskog rata snimatelj Tihomir Tunuković i njegova tvrtka Tuna film nabavljaju prvi Steadicam EFP. Tunuković trenira rad sa Steadicamom i postaje njegov prvi operator kod nas. Početkom 90-tih godina Gama studio nabavlja prva dva Jimmy Jib krana za lagane elektroničke kamere s daljinski upravljanim panoramskim glavama. Na tim su se 7 metarskim kranovima obučili mnogi snimatelji, a prvi operatori su bili Enes Midžić, Dragutin Ramadža i Marijan Perčinić.

Snimatelji i akademci u Domovinskom ratu

Tijekom domovinskog rata, a od 1991. do 1993. godine, poginuo je ili ubijen veći broj profesionalnih snimatelja i studenata filmskog i elektroničkog snimanja, broj kojih izlazi iz svih statistika i prosjeka koji važe za ratne situacije. Ubili su ih vojnici Jugoslavenske narodne armije, srpski odmetnici i srpski i crnogorski četnici. To su akademski snimatelj Gordan Lederer, snimatelj Žarko Kaić, student Pavo Urban, diplomant Živko Krstičević i student Tihomir Tunuković. Ti su snimatelji oslikali što za Hrvatsku televiziju što za strane televizije sva ratišta u Hrvatskoj i za života stvoriše životno djelo. Njihovim je snimkama i fotografijama dana cjelovita slika brutalnog rata protiv Hrvatske. Svi su poginuli s kamerom u ruci, a četvorica u trenutku snimanja. Oni su snimili vlastitu smrt i mjesto svoje pogibije, a njihove su kamere izdahnule s njima [28].

I među akademcima i bivšim studentima Akademije dramske umjetnosti s drugih studija bilo je žrtava, kako na ratištu, tako i na samoj Akademiji. U Borincima kod Vinkovaca poginuo je akademski montažer Boris Erdelji, pripadnik vukovarske Domobranske pukovnije.

U raketnom napadu na Zagreb, izvršenom s okupiranog teritorija po nalogu iz Knina, 2. svibnja 1995. godine lakše je ranjen jedan student Akademije po povratku s nastave. U napadu od 3. svibnja pogođena je i Akademija dramske umjetnosti i pretrpjela je znatna oštećenja od eksplozije kasetne bombe i tzv. zvončića [29]. Projektili su eksplodirali i u kancelarijama tajništva, dekanata i odsjeka dramaturgije. Na samoj akademiji i ispred nje ranjena su dva zaposlenika i četiri studenta, od kojih je student Filmske i TV režije I godine Luka Skračić preminuo od rana zadobivenih pred Akademijom.