Jedan ste od utemeljitelja filmskog odsjeka današnje Akademije dramske umjetnosti. Kako je došlo do njegovog osnivanja?

Akademija se u to vrijeme (1967.) raspadala od svađa, urota i tome sliènoga. I onda su se vratili na staru Gavellinu ideju da se pokuša s filmom. Uglavnom, jednoga smo dana hodali ulicom Berković, Škrabalo i ja. Škrabalo je listao novine i pročitao nam vijest da smo Berković i ja pozvani na Akademiju, o čemu mi toga trenutka nismo imali pojma. Berković me pitao znam li što o tome… Nitko ništa nije znao. Za nekoliko dana pozove Spaić Berkovića i mene te nam ponovi nam priču o tome kako se Akademija raspada i kako treba odmah početi s radom. Najbitnije je bilo ovo ‘odmah’. U to vrijeme na sve je četiri godine bilo dvanaest studenata režije. Spaić je rekao da ih podijelimo: pola neka uzme Berković, a pola ja. “Bitno je da počnete smjesta.” I počeli smo.

Kako se to dalje razvijalo?

Berković je vrlo brzo odustao (od predavanja filmske režije, ali je počeo predavati scenaristiku, nap. a.) a ja sam nastavio. Kakva je to zamisao bila, najbolje se vidi iz Spaićeva prijedloga kako da radim: “Ja ću sa studentima glume napraviti predstavu, a ti sa svojima to snimi.” Moje mišljenje o tome je bilo drugačije pa sam mu rekao neka on glumce uči glumi, a ja ću svoje studente kako se radi film.

Čime ste počeli?

Najjasnije mi je bilo da se mora nabaviti tehnika. Kosta je imao veze u Gradskom komitetu pa su nam odmah kupili filmsku kameru i montažni stol, koje i dan danas imamo na Akademiji. Dvije godine sam sam radio honorarno… Veliku pomoć mi je pružio Boško Violić kojega sam pozvao da predaje scenarij. Smatrao sam da je Akademija jedino mjesto gdje se to moglo razvijati. Kasnije sam doveo gospođu Radojku Tanhofer za montažu i Nikolu Tanhofera, njezina supruga, za kameru.

Kako je došlo do širenja studijskih grupa?

Iz potrebe. Iz same prirode posla. Film je sinkretistička umjetnost koja zahtijeva režisera, montažera, snimatelja, scenarista. I po toj smo logici širili odsjeke. Bračni par Tanhofer me najviše usrećio, njih sam smatrao najboljim mogućim izborom. Zatim sam doveo kolegu Vukotića koji je preuzeo prvu i drugu godinu filmske režije, a ja sam predavao trećoj i četvrtoj. I mi smo se tako održavali. To je bilo dobro vrijeme Akademije, barem što se tiče filmskog odsjeka.

Jeste li postigli kakvu suradnju između Akademije i televizije u obliku financiranja ili prikazivanja studentskih radova?

Da, postojao je dogovor s Kosovcem da nam za dokumentarne filmove daje vrpcu i ispomoć televizije. Nakon svog dolaska na Akademiju, profesor Golik je imao sličan dogovor s njihovim dramskim programom.

U radu na svojim scenarijima često ste surađivali s Boškom Violićem. To se nastavilo i na Akademiji. Zajedno ste osmislili nastavni program studija filmske režije. Kako je izgledao taj program i u kojoj je mijeri on danas, prema vašem saznanju, promijenjen?

Na samom početku najveću mi je pomoć pružio Boško Violić koji je imao iskustva s radom na Akademiji kao dugogodišnji profesor glume. Zajedno smo napravili cijeli nastavni plan, i to najprije za režiju. Taj plan još i danas postoji.

Smatrate li da bi ga danas trebalo mijenjati?

Vjerojatno bi ga trebalo promijeniti. Dugo se povlačila ideja o klasama, ali se u tome nismo mogli složiti. Ja nisam bio za to da jedan profesor vodi jednog studenta tijekom cijelog studija. Tek to bi se pretvorilo u nerad. Uostalom, nijedan profesor nije tako kompletan. Od više profesora može se naučiti više korisnijih stvari, nego samo od jednog.

U posljednje se vrijeme dosta govori o reformi Akademije. Što biste vi izmijenili na filmskom odsjeku?

Kad sam odlazio, iskristalizirala se ideja što s režijom. Studenti bi upisivali sve odsjeke: glumu, kazališnu režiju, montažu, snimanje, dramaturgiju. Nakon druge godine studenti koji naginju prema filmskoj režiji, mogli bi ići na prijamni ispit za režiju. Tako dolaze s pripremom koja je za režiju izvrsna. Studenti sa završenim drugim fakultetima imali bi pravo pristupiti prijamnom ispitu za filmsku režiju.

Neko je vrijeme na snazi bilo pravilo da se kazališna režija može upisati tek nakon jednog završenog fakulteta.

Da, to je bilo dobro. Ljudi su bili zreliji. Danas se ništa ne čita. Prije se više čitalo. Ali činjenica je da je s filmskom režijom problem dublje prirode. Ostali studenti (snimatelji, montažeri i drugi) svladavaju konkretan posao. A što je to režija? Dečki koji dolaze na Akademiju ne znaju u što se upuštaju, ne znaju što je režija. Zanimljivo je na prijamnim ispitima. Kad sam ih pitao zašto žele upisati režiju, gotovo svi su odgovorili kako smatraju da je to najbolji način da izraze sebe. Ja nikada nisam tako gledao na režiju. Nisam imao namjeru izražavati sebe, nego obaviti posao najbolje što znam. Pri tomu, čvjek sebe ni uz najveći napor ne može zatajiti, on je vidljiv u svemu što radi. To proizlazi iz motiva koji se ponavljaju, iz stila koji se stvara radom.

Za vrijeme rada na Akademiji, neizbježno ste se morali susretati i boriti s problemima. Koji su to problemi bili i kako ste ih pokušavali riješiti?

Glavni je problem bio na kazališnom odsjeku. Tamo se stalno ratuje. Historija kazališnog odsjeka je neprestani rat. Mi na filmskom nismo ratovali. Svatko je radio svoj posao.

Kakvo je stanje danas?

Problema je bilo uvijek, ali je bilo i vjere da je Akademija potrebna. Danas toga ima sve manje i manje. Glavni je problem kamo s tom djecom? Možda treba napraviti pauze u godinama, ne upisivati studente na sve odsjeke svake godine. Barem dok ne postane bolje. Ovako ljudi ne rade svoj posao, a s druge strane, najbolji odlaze van. Naši najbolji dečki već su emigrirali.

Govori se o osnivanju produkcijskog odsjeka.*

To bi bilo u redu. Trebalo bi ga formirati kao međufakultetski studij; tu treba znati i pravo i ekonomiju. Treba odgajati producente, producent je vrlo važna osoba za film. U inozemstvu je važniji i od samog režisera. On daje ideju, inicijativu, postavlja projekt u potpunosti. Kupi roman, iznajmi scenarista, režisera… sve. On je nositelj filma. To čak prelazi i u teror. Tamo se redatelji moraju truditi da uguraju nešto svoje u film. Naši bi redatelji trebali iskoristiti činjenicu da su u tom smislu slobodniji. Kad je film završen, producent je borac za pronalaženje distributera, što je kod nas veliki problem. I na kraju se čini da je jeftinije film staviti u bunker.

U cijelom našem društvu postoji tendencija svaljivanja krivnje na drugoga. “Kinematografija nam je loša jer nema novaca”, režiseri pilatovski peru ruke i govore da nema dobrih scenarija, scenaristi da nema dobrih režisera. Na kraju se krivnja svali na Akademiju, jer je ona ta koja bi trebala obrazovati i pustiti u javnost sve te ljude.

Oduvijek sam tvrdio da problem nije u novcu. Uvijek ima onih koji ga dobiju, no to ne jamči dobar film. Za “Neretvu”, onaj filmski Obrovac, moglo se snimiti sto pedeset “Breza”. Problem treba tražiti u pomodarstvu, u lakejskoj umišljenosti koja je smrt svega. Neki govore kako je problem to što smo mala zemlja. Nije problem u tome što smo mali, nego u tome što smo zaostali i nekulturni. I ovo malo dobrih stvari što napravimo, napravljeno je isključivo iz ambicije pojedinačnog autora. Okolina ga sigurno na to nije poticala.

Kako onda obrazovati mladog redatelja?

Akademija je pružala mladom čovjeku informacije koje su profesori znali o filmu, ali mnogo ovisi o onome tko prima, kako prima, koliko hoće primiti i je li uopće kadar za to. Ako hoće primiti, Akademija mu može mnogo pružiti.

U razgovoru ste mi rekli da je prijamni ispit najteži (i jedini) ispit na Akademiji.

Kakvi su kriteriji pri primanju studenata na filmsku režiju?

Prijamni je ispit poprilično strog. Traži se opća i filmska kultura, zadaje se tema na koju se piše esej i piše se kratki scenarij. Tad se budući studenti potrude, a kasnije ste zahvalni kad naprave bilo što. Boje se raditi kako se ne bi vidjelo koliko ne znaju. Sjećam se kako je jedan student nešto snimio i onda je u montaži vidio da to i nije baš dobro, pa je rekao kako će on to premontirati i napraviti iz toga eksperimentalni film. Stavit će početak na drugo mjesto i tako… Počelo je ‘zamagljivanje’. Darovitost se vidi u postizanju onoga što je zamišljeno, a ne u slučajnosti za koju nismo ni zaslužni ni krivi.

Koji su kriteriji pri izboru profesora?

Nisam kompetentan da odgovorim na to pitanje.

Kako niste? Pa i vi ste birali profesore.

Jesam. Nekoliko puta sam pogodio, ali isto sam tako znao i promašiti. Ne znam. Profesor bi trebao biti netko s iskustvom. Netko tko je već nešto napravio. Profesor može govoriti jedino iz vlastitog iskustva. Na nekim školama studenti ocjenjuju profesore.

Da, tako rade u Americi. To bi bilo zgodno. Sjećam se, jednom je bio moj reizbor za profesora. Onda kolege moraju nešto napisati o vama. To je postala posve rutinska stvar. Uglavnom, tom je prilikom jedan kolega predložio da i studenti kažu nešto o profesorima. Sjećam se da je Hribar (Hrvoje Hribar, nap.a.) onda, između ostaloga, rekao da sam ja institucija, da nikome ne pravim poteškoće, nego ih u poteškoće uvaljujem (misleći reći da ih uvaljujem u rad). Ja sam za to da studenti ocjenjuju profesore, ali to je dvosjekli mač.

Tako je, jer da bi mogli ocjeniti profesore, studenti bi morali malo češće i u većem broju posjećivati predavanja.

Da, a njima je to zaista teško. Ništa to njima ne treba. Zato sam i otišao s Akademije. Pri kraju sam predavao kolegij dokumentarnog filma, no studenti su smatrali kako je to potpuno nepotrebno. Ja danas znam da je upravo dokumentarni film najbolja škola za igrani. No njih to nije zanimalo. U dokumentarnom se uči poštivanje istine, za razliku od laži i blebetanja kojih je pun igrani, osobito holivudski film.

Kako se kretala vaša karijera za vrijeme vašeg rada na Akademiji?

Glavninu sam snimio prije nego što sam došao na Akademiju. Poslje sam malo snimao: 1970. g. “Mirise, zlato i tamjan”, 1980. “Izgubljeni zavičaj” i “Kamenita vrata” 1990. Sve su to bili niski budžeti, snimanja koja su trajala dvadesetak dana i uvijek je sve bilo snimljeno u roku.

Dali ste mnogo intervjua u kojima ste govorili o svom radu na filmu. O Akademiji ste govorili vrlo malo.

Da. Ne volim baš govoriti o Akademiji.

Zašto?

Razočarao sam se u ljude i u kolege. Najviše su me razočarali studenti svojom neambicioznošću. Htjeti, htjeti je već mnogo. U inozemstvu su ljudi svjesni da je velika stvar dobiti priliku i da se moraš izboriti za svoje mjesto u svijetu. Uvijek sam očekivao više, a to se rijetko i ostvarilo. Matoš je negdje lijepo rekao da smo narod lakeja, a ja bih još dodao da na ovom tlu trava ne raste. Unatoč svemu, manama studenata, profesora i provincijske sredine, Akademija je još uvijek jedino mjesto na kojem se može naučiti nešto vezano uz film i kazalište. Naravno, naučiti može samo onaj koji to želi. Ja i mnogi profesori, kao Golik ili Tanhofer, bili smo stalno na raspolaganju onome tko je htio. No takvi su bili rijetki.