Jutarnji list, 26. II. 2011.

Ovoga travnja, baš nekako u vrijeme nove premijere Krležinih Gospode Glembajevih u zagrebačkom HNK,  a malo nakon euforije oko beogradskih u Ateljeu 212, navršit će se 70 godina od jedne zaboravljene zabrane istoga komada. I dok je zabrana Krležine Galicije u režiji Gavelle iz prosinca 1920.  poznata i srednjoškolcima, “skidanje” Krleže sa scene HNK u travnju 1941. rijetko je spominjana činjenica među praktičarima i povjesničarima hrvatskoga kazališta. Po svemu sudeći, ona je svojedobno izvedena tiho i bez ikakve javne objave, posve u skladu s tendencijama “novog ustaškog duha” koji je odmah po uspostavi NDH ušao i u sve ustanove kulture i prosvjete. Predstavu su na repertoar uoči sezone 1940/41. postavili tada “friški” ravnatelj Drame Josip Badalić i intendant Aleksandar Freudenreich, a kako stvari stoje, oni su je sami i skinuli u strahu pred žestokim naletom nove vlasti i koncepta po kojem je HNK trebao postati propagandni stroj Pavelićeve i Budakove “čiste hrvatske kulture” u kojem za Krležu nije moglo biti mjesta.

Nesuđene Glembajeve prema skoroj premijeri je već sigurno vodio Branko Gavella osiguravši i zvjezdanu podjelu: Dubravka Dujšina u ulozi starog Glembaya (na praizvedbi 1929. igrao Leonea), Vjeku Afrića kao Leonea, Belu Krleža (drugi put) u ulozi Castellice a Boženu Kraljevu  (isto drugi put) za časnu sestru Angeliku. Ostale uloge tumačili su su sami prvaci tadašnjeg HNK: Janko Rakuša, Veljko Maričić, Joža Rutić, Borivoj Šembera i Viktor Bek.

I dok je posljednja najava premijere objavljena 6. travnja, o skidanju predstave s repertoara samo pet dana kasnije ne postoji nikakva pisana odluka. Nema fotografija niti Babićevih skica za dekor i kostime, osim Afrićevih i  Dujšinovih šturih zapisa i najava podjele u tisku od jeseni 1940. i proljeća 1941., ne postoji ništa materijalno, pa nam preostaje zaključivati na temelju detaljne rekonstrukcije prvih dana života u Kazalištu koja je doista obimna. Dakle, toga 8. travnja,  samo dva dana prije ulaska Nijemaca u Zagreb i proglašenja NDH, program se odvijao redovito u obje zgrade. U Malom kazalištu u Frankopanskoj ulici (danas DK Gavella) održavala se večer recitacije hrvatske lirike u izvedbi učenika Glumačke škole, a u velikoj zgradi su se, kako svjedoči Afrić, održavale intenzivne probe za Glembajeve pod redateljskim vodstvom Branka Gavelle, najvećeg kazališnog autoriteta kojem je to bila četrnaesta režija Krleže, a četvrti se put (i prvi put u Zagrebu, nakon Beograda, Ljubljane i Brna) prihvatio režije intrigantne Krležine drame.

Tko je zapravo skinuo Glembajeve na Veliki petak 1941.? Možemo sa sigurnošću tvrditi da to nije bio budući kazališni mentor, doglavnik i ministar prosvjete Mile Budak jer je tih dana boravio u bolnici i imao je važnija posla kao budući članVlade. Nije to bio ni Pavelić koji je još bio na putu iz talijanske Pistoie prema Zagrebu, a još je manje to bio Slavko Kvaternik koji je tih dana bio danonoćno zauzet organizacijom vlasti u svim slojevima društva, ali i velikim pripremama za Pavelićev povratak u Zagreb. Glembajeve dakle, nisu skinule tek uspostavljene ustaške vlasti već je to zasigurno učinilo samo kazalište, tj. njezina uprava kojoj je odmah postalo jasno da ljevičar Krleža ne ide s novim vlastodršcima kojima je “boljševizam” bio najveći u nizu brojnih neprijatelja. Uprava HNK je u stvari, da bi zadržala svoje položaje, učinila sve da zataji Krležu i produkciju Glembajevih u svojoj kući. Bez ijednog slova u tisku, tiho i šaptom, Glembajevi su definitivno odstranjeni već 11. travnja 1941., samo dan nakon proglašenja NDH. No, za članove uprave je i ta, vrlo brza reakcija bila prespora, jer će samo deset dana nakon Krleže i sami promptno izletjeti iz Kazališta. Doglavnik Mile Budak već je imao u pričuvi svoje ljude za sve vodeće pozicije u novom ustroju ustaške Kulture.

Suzimo rakurs još više: tih je dana naime u Zagrebu vladalo pravo ratno okruženje, ali i velika neizvjesnost zbog korjenitih promjena koje će ubrzo uslijediti. Vjeko Afrić, tada glumački prvak i Gavellin Leone kasnije je u svojim memoarima zapisao da je raspoloženje u to vrijeme bilo ravno svojevrsnoj agoniji, a da je glavna tema kazališnih razgovora bila novonastala ratna situacija pa su političke teme bile na prvom mestu. Tešku atmosferu prvih ratnih dana i velikih promjena osjećao je i sam Miroslav Krleža pa je u Dnevniku zapisao da je 10. travnja glas Slavka Kvaternika zazvučao sablasno te mu se kroz čin uspostave NDH javila ona ista avet iz 1916. i 1918., ali sada posve povampirena. Gavella je toga dana bio očito prezaposlen da bi mislio na burna događanja jer je osim probe Glembajevih u Drami, imao poslijepodne i generalnu probu Wagnerova Parsifala. Na njoj se, po bilježenju tiska, dogodio bizaran događaj:  kad su “prvi valovi velikog događaja stigli i do hrama umjetnosti“, na pozornicu je donesen radio aparat koji je netko postavio baš na oltar Svetoga grala, “da svi prisutni mogu poslušati proglašenje države Hrvatske“. Pokus je ipak nastavljen do kraja, jer je veliko uzbuđenje oko ustaškog prevrata kazalištarce dočekalo usprkos svemu, u radu i „dostojanstvenom miru bez kojeg nema umjetničkog stvaranja.“ No, već sutradan, 11. travnja, na Veliki petak, zaposlenike Kazališta je na oglasnoj ploči dočekao oglas intendanta  Freudenreicha koji ih podsjetio na “važne historijske časove u životu hrvatskog naroda” zbog kojih svaki član zajednice, da bi se Kazalište održalo “na dostojnoj umjetničkoj visini” treba biti na svom mjestu ispunjavajući “najsavjesnije i najpoštenije one dužnosti, koje mu nalaže njegovo zvanje i njegov položaj”. Naročito je pritom istaknuo da “samo to i ništa drugo ne traži domovina danas od nas!” U te riječi nije se nikako mogao uklopiti Krleža i njegova raskošna freska o padu jedne agramerske patricijske obitelji. Iz Afrićevih zapisa može se zaključiti da su baš toga jutra, na Veliki petak prekinute probe Gospode Glembajevih koji ne idu zajedno niti s uvaženim gostima na izvedbi Wagnerova posvetnog prikaza Parsifal toga dana  i onoj održanoj na sam Uskrs.

Tu  izvedbu (13. IV.) pratio je i visoki protokolarni rizik, budući da su joj prisustvovali mnogi, tek imenovani državni prvaci na čelu sa Slavkom Kvaternikom, tada na dužnosti Pavelićeva zamjenika koji još nije bio stigao u Zagreb. Oni su, zbog velike dužine predstave (15-21 sat) prisustvovali samo prvom dijelu, nakon kojeg  je Kvaternik čestitao osoblju, zamolivši ih da „nastave ovakvom ozbiljnošću i žarom na izgradnji hrvatske glumišne umjetnosti, a na čast slobodne Države Hrvatske.“  Sudbina Glembajevih bila je definitivno zapečaćena i prekid proba bio je u tom smislu logičan. Umjesto njih nije odmah postavljen zamjenski naslov, proba Drame nije uopće bilo a za Afrića su dani prolazili u “sve težim depresijama“ jer se znalo da su  promjene u upravi neizbježne. Freudenreich se pak nadao drugačijem raspletu pa je u subotu, dan nakon skidanja Glembajevih, ohrabren požurio u audijenciju kod Slavka Kvaternika. Osim pozivnice za sutrašnju predstavu Parsifala, novom glavaru je „u ime cijelog članstva izrazio radost“ što je „osnovana slobodna Država Hrvatska“, ali i „osjećaje vjernosti i odanosti domovini.“ Kvaternik je pak svima u kazalištu poručio da će „umjetnost istom sada moći osjetiti što je slobodna Država Hrvatska i što je hrvatska domovina,“ a oduševljenje je izazvalo obećanje da će HNK uživati „sve blagodati koje može pružiti slobodna domovina.“ U svojoj okružnici članstvu, koju je napisao istoga dana, naivni Freudenreich je na kraju svečano obećao „predani i složni pozitivni rad” kojim će svi skupa zaslužiti „iskazano nam povjerenje.“

Iako je na sastanku kod Kvaternika pokušao osigurati svoj daljnji položaj kod nove vlasti, nije mu pošlo za rukom ostati na čelu Kazališta. Samo deset dana nakon te audijencije, doglavnik Mile Budak izašao je iz bolnice i odmah preuzeo resor bogoštovlja i nastave, a jedan od prvih poteza novoga ministra bile su upravo smjene Freudenreicha i Badalića. Naime, mjesto intendanta bilo je rezervirano za Budakova vjernog suradnika i prijatelja Dušana Žanka, profesora povijesti s Nadbiskupske gimnazije u Zagrebu, za kojeg je HNK u Zagrebu oduvijek predstavljao „prvi kulturni pojam ne samo našega glavnog grada, nego i čitavog hrvatskog naroda.“ Druge narodnosti i vjeroispovjesti, u skladu s ustaškim načelima i novim zakonima nisu imale takav tretman. Naime, prije nego što je s velebnom produkcijom Ognjišta postavio Budaka na tron najvećeg pisca u Hrvata, jedan od prvih “poteza” Žankove uprave bilo je potpuno pasivno ponašanje pri hapšenju tridesetak kazališnih djelatnika – pravoslavaca koje je uslijedilo samo nekoliko dana po njegovu dolasku u kazalište. Među uhapšenima je bila i Bela Krleža koja je umjesto na sceni kao barunica Castelli, završila zajedno sa svojim redateljem Brankom Gavellom u zatvoru u Petrinjskoj. Dvije godine kasnije, Krleža se prisjetio tog događaja i zapisao u svom Dnevniku da je Bela nakon osam dana provedenih u buturnici u Petrinjskoj kući stigla mrka, bijesna. U dobrom stilu. Duboko uvrijeđena.

Sljedeći potez nove uprave bio je program rada do konca te sezone pa su se konačno obistinile najcrnje Afrićeve slutnje: umjesto Krležine raskošne freske o građanskoj civilizaciji na odlasku, postavljena je praizvedba amaterskog pučko – seljačkog igrokaza Zlatne njive izvjesnog Stjepana Šantića. Tim se komadom u režiji najgorljivijeg ustaše u kazalištu Josipa Pukšeca, koji je u samo desetak dana NDH avansirao od inspicijenta do redatelja, željelo u skladu s Načelima ustaškog pokreta, prikazati veličina i važnost seljačkog života u novoj državi. Gavella i Babić će pak u isto vrijeme dobiti u zadatak da postave dramu Ahmeda Muradbegovića iz muslimanskog života Na božjem putu kojom se imala potcrtati Pavelićeva opsesija o vjekovnom hrvatstvu bosanskih muslimana. U nju je Gavella povukao i troje glumaca iz propalih Glembajevih: Krležu, Dujšina i Rakušu.

Uskoro će autor Gospode Glembajevih i zakonski postati zabranjeni pisac: Državni izvještajni i promičbeni ured u siječnju 1942. je razaslao popise zabranjenih knjiga na adrese svih knjižara. Krleža je očekivano bio među njima sa svim svojim djelima – od njegovih djela se u NDH nije smjelo distribuirati baš ništa. Svi ti događaji naveli su ga da u svoj dnevnik u travnju 1942. zapiše ove retke: Sve na svom mjestu: stoji ovdje kazalište nasred trga, daju se predstave, glupe, dakako, a nitko nije primijetio da me više nema, da sam bio, a sada više nisam, a tko bi to i primijetio kad me nitko nije primijetio – dok sam bio.

No, tu priča s Krležom i NDH nije završena, ujesen 1943., nakon odlaska Žanka iz HNK, inicijativu za pronalaženje novog intendanta preuzima sam Pavelić, koji  baš Krleži nudi čelno mjesto HNK, što ovaj, prirodno odbija. Do toga je sastanka “na vrhu” i došlo na poticaj Budaka, iza kojeg je navodno stajala skupina izabranih kulturnih radnika iz Matice Hrvatske, HAZU i Sveučilišta. Govorilo se i to da je Pavelić ponudio Krleži da za ravnatelja Drame i kao svoju desnu ruku uzme Branka Gavellu. Do svega toga naravno nije došlo, Krleža je odlučio i dalje ostati u izolaciji dok se Gavella odlučio na bijeg iz NDH, najprije u Beč, zatim u Prag pa Bratislavu. Njihova suradnja nastavit će se tek 1950. kada će Gavella režirati Vučjaka u Zagrebu i Ljubljani. Glembajeve će pak, u listopadu 1946. režirati, za nove vlastodršce podoban kadar, bivši član partizanske Centralne kazališne družine Đoko Petrović. Gavella se, uplašen od postupaka kojima je novi jugoslavenski režim gledao na umjetnike aktivne u NDH, u to doba još uvijek držao po strani – dom su mu bila kazališta Ostrave, Bratislave i Ljubljane. Zanimljivo, njegov povratnički angažman u Zagrebu dogodit će se tek u siječnju 1949., bit će to režija teksta pisca partizana Ivana Dončevića znakovita naslova – Kazna.

Zanimljivo je i to da nakon skidanja Glembajevih pred samu premijeru, Gavella više nikada neće dobiti priliku da u Zagrebu postavi tročinsku psihološku dramu iz života najpoznatije fikcionalne obitelji u povijesti hrvatskoga kazališta. Izmaknut će mu svi poslijeratni Glembajevi u Zagrebu, baš kao što mu je izmaknula i režija same praizvedbe 1929. godine koju je režirao redatelj snažne salonske provenijencije Alfons Verli.

Što se tiče HNK, ono je i dalje nastavilo svoj put odlučujući se, s gotovo svim svojim upravama od 1945. do danas,  na isplativu i ugodnu sigurnost bivanja “niz dlaku” svake vlasti. Autocenzura je pak, i dalje ostala vrlo važan segment takvog kulturno-političkog izbora pa prešućivano (samo)skidanje Glembajevih iz 1941. nije nikakva iznimka. I danas se nameće isto pitanje: kada ćemo doživjeti da HNK u svom umjetničkom djelovanju već jednom izabere angažiranost i svojevrsnu opoziciju, baš kao što to danas čini većina uspješnih nacionalnih kuća u Europi. Možda baš novi Glembajevi koji će uskoro iskoračiti pred zagrebačku publiku barem gricnu u tu kiselu jabuku naše nedorečene kulturne politike.