PDF (108 kb)

Jutarnji list, 30. X. 2010.

Za cijelo vrijeme NDH, veliku vaţnost u prezentaciji Pavelićeve moći i vlasti, te njezine pozicioniranosti na domaćem i stranom terenu predstavljala je kultura u kojoj je zagrebački teatar zauzimao središnje mjesto. Kao i cjelokupna društvena djelatnost u drţavi, čiju je uspostavu Slavko Kvaternik u proglasu od 10. travnja 1941. usporedio s uskrsnućem Boţjeg sina, tako je i svaka kulturna ustanova morala biti ureĎena prema Ustaškim načelima, temeljnom programatskom dokumentu koji je 1933. u emigraciji sastavio sam Ante Pavelić. Bit njegove kulturne politke sastojala se u u provoĎenju tzv. duboke kulturne revolucije pod čime se mislilo na ideološku preobrazbu nacionalnih kulturnih institucija kao glavnih nosilaca programa ustaštva na području kulture.

Cilj Ante Pavelića i njegovih ideologa kulture bio je ostvarivanja potpunog prevrata na području duhovnog, moralnog i intelektualnog ţivota hrvatskoga naroda. U sklopu zamišljene kulturne politike stvaranja i preoblikovanja novih ljudi, ustaški je reţim nastojao posebnu ulogu namijeniti kulturnim institucijama, meĎu kojima se Kazalište (zbog svog prosvjetnog i propagandnog karaktera u neposrednom utjecaju na veliki broj ljudi) nalazilo na visokom mjestu prioriteta preobrazbe novoga društva. Kako je više puta isticao Mile Budak, vodeći kulturno-politički ideolog u NDH, uporedo s političkim i gospodarskim sreĎivanjem Hrvatske trebalo je „brinuti za hranu tjelesnu, kao i za hranu duševnu.“ Često je izjavljivao da mu je kazalište prvo „kulturno mezimče,“ ali i sam je ubrzo uvidio da kazališni poslovi u sebi nose i nešto drugo osim vedrine i zanosa, a to je otpor i svojeglavost umjetnika.

Niti za Budakova intendanta Dušana Ţanka (na toj je funkciji bio od travnja 1941. do listopada 1943.) nije bilo sumnje, kazalište je moralo biti nositelj „novog duha“, pa je odmah po dolasku organizirao kolektivno davanje prisege Poglavniku. Ista je obavljena strogo i kontrolirano, iza ţeljeznog zastora, a pod paskom vojske i svečenstva i po ideji doglavnika i ministra Mile Budaka. On je naime, kao najpopularniji pisac i narodni tribun od strane svojih brojnih poštovatelja širom NDH, ocijenjivan kao jedini pozvan da „svojom umjetničkom intuicijom“ pokrene idealan rad kazališta i njegovog osoblja u kojem je količina ne-hrvatskih elemenata

morala biti svedena na minimum. Zato su već na početku stradali brojni pravoslavci, Ţidovi i poneki mason. Već u travnju 1941. velika skupina umjetnika – pravoslavaca bila je zatvorena na dva tjedna, ali se ubrzo uvidjeloda je bez njih kazalište nemoćno organizirati program. Svi ti „nepoćudni“ morali su prijeći na katoličanstvo ili otići iz Kazališta. Čak četvorica mladih SKOJ-evaca je strijeljana u ljeto 1941., a veliki glumac Jaanko Rakuša, komunist po uvjerenju je javno obješen u veljači 1945. Otpor se u kazalištu stvarao od prvog dana, od otprilike 500 zaposlenih, organizacija Crvene pomoći brojila je više od 200 članova.

Što se Ante Pavelića tiče, poznatog po potpunoj nezainteresiranosti za svaku kulturu koja nije narodna i povezana sa selom, on je kazalište u 4 godine vladavine posjetio samo tri puta, a samo je jedanput odgledao cijelu predstavu (Porin 1944.). No, ono je, kako je kazao još 1941., moralo biti na visini i predstavljati njega i njegovu drţavu pred cijelim svijetom. U početku je tako i izgledalo – sljavljenički duh, spektakularne predstave i eskapističke zabave bile su jedini mogući program, ali uskoro se taj glomazni i skupi mehanizam prepun umjetnika koji se opiru na sve moguće načine pobunio protiv proklamiranih zahtjeva politike te se sve više iz ideološke i političke ovisnosti borio za autonomiju svog umjetničkog creda. Najtočnije je tu dvojnost opisao Stanko Lasić (Krležologija, 1989) napisavši da je ustaška ideokracija pokušala nametnuti kulturi svoju zastavu, ali je ova vrlo brzo popucala te se pretvorila u mreţu s velikim rupama koje je kultura iskoristila da bi sačuvala sebe. Kazalište je ipak, sve od svoga postanka, ţivi organizam kojeg se kroz povijest često ţeljelo usmjeravati prema volji vlastodrţaca, ali ga se nikada, pa ni u diktaturi Ante Pavelića nije moglo potpuno nadzirati.

U posljednja dva desetljeća pojavili su se autori koji tvrde da je ustaški reţim bio posve tolerantan na polju kulture te da je poticao slobodu duha pa se po njima totalitarizam u kulturnom ţivotu nije niti osjećao. Ta tvrdnja nije točna, kao što nije točna niti tvrdnja onih marksističkih ideologa koji tvrde da se u tom razdoblju nije u hrvatskom kazalištu dogodilo ništa umjetnički relevantno. Kultura je evidentno bila pod čizmom i povećalom reţima, ali kultura se nije dala pokoriti. O tome primjerice svjedoče za hrvatsko kazalište relevantne brojne dramske i operne predstave Strozzija i Gavellie, Trepšeove, Babićeve i Ţedrinskijeve scenografije, ali i neponovljive umjetničke veličine Dujšina, Kraljeve, Podgorske, Baranovića, Kriţaja, Tončićke, Harmoša, Ane Roje i mnogih drugih.